Usamljenost

Bolest današnjeg društva, svijeta u kojemu živimo jest usamljenost. Kronična usamljenost. Čovjek čovjeka traži izvan sebe, traži ljubav i toplinu u onome drugome koji pokraj njega egzistira, vapi i čezne za cjelovitošću koju očekuje od te svoje „srodne“ duše koja bi, usput budi rečeno, trebala biti upravo osoba s kojom smo odlučili provesti život. Razlomljeni smo poput „puzzli“ i tapkamo stazama naših dana tražeći i tražeći drugi dio nas, onaj dio koji će nas konačno upotpuniti. Mislimo da će nas taj netko drugi, van nas, kompletirati.

Složiti.

Ispuniti.

Visimo na društvenim mrežama, statuse punimo emotikonima i smajlićima tako da cijela hrpetina naših „prijatelja“ vidi, osjeti i lajka naša trenutna osjećanja. Pa kad „odlajkaju“ naše statuse mi se, makar samo na trenutak, osjetimo povezanima s ljudima koje gotovo i ne poznajemo. S kojima nikada ni kavu nismo popili. Makar virtualnu. Ali koji nam očajnički trebaju da nas „krpaju“ i da nas „sastavljaju“.
Da nam daju „poticaj“.

Virtualni prijatelji.

Virtualni partneri.

Virtualni Bog.

Virtualna vjera.

Sjedimo pred tim ekranima većinu našeg slobodnog vremena i vrištimo za toplim zagrljajem. Kao da nas taj hladan monitor zaista i može ugrijati. Supružnici prolaze pokraj nas, jedu, piju, spavaju, ponekad niti kontakt očima ne uspostavite, djeca su u svojim svjetovima, virtualnu ciglu po ciglu stavljaju dok grade svoje također virtualne kuće u istim tim izgubljenim svjetovima, ni svjesni te sjene samoće koja ih prati kao urođeni dio njih samih. Susjedi okreću glave jedni od drugih, ne da im se otvarati svoja srca jer su poistovjećeni s besmislom međuljudskih odnosa i jednostavan besmisao postaju i sami.

Što sam ja tebi?
Što si ti meni?
Previsoka očekivanja?
Uvjetovane ljubavi?

Okruženi krivim osobama sami postajemo krive osobe, gušimo se u društvu sjena samo da ne osjećamo samoću, a ona je tim veća što se mi više dajemo „pod mus“.

Ono što tražimo ne postoji izvan nas. Samo mislimo da je tamo negdje vani i čeka pravi tren da bude pronađeno.
Nije u nekom drugom.
Nije u partneru.
Nije u djetetu.

To nešto,ta „puzzle-a“ koja nam nedostaje jest – u nama.
U meni.
U tebi.

Bolest usamljenosti ne liječi čovjek. Bolest straha od samoće i odbačenosti nema veze s dijagnozama i “čarobnim pilulama“. Niti s mizantropijom.
Jednostavno je – u samoći se čovjek vraća svojem Izvoru.
A ljudi se boje svojeg Izvora.
Jer, vratiti se Izvoru, neminovno znači mijenjati svoj život i svoje navike.
Mijenjati sebe.
Povezati se s Bogom u tišini i samoći znači složiti „puzzle“. „Kliknuti“ sa Stvoriteljem znači spojiti se s onim dijelom sebe koji je vapio da bude pronađen i pripojen.

Tu prestaje usamljenost, ali počinje život potpuno drugačiji od onog života na kojeg smo navikli.

Iv 15, 18-21

„Vi niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta.“
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Ako vas svijet mrzi,
znajte da je mene mrzio prije nego vas.
Kad biste bili od svijeta,
svijet bi svoje ljubio;
no budući da niste od svijeta,
nego sam vas ja izabrao iz svijeta,
zbog toga vas svijet mrzi.
Sjećajte se riječi koju vam rekoh:
‘Nije sluga veći od gospodara.’
Ako su mene progonili,
i vas će progoniti;
ako su moju riječ čuvali,
i vašu će čuvati.
A sve će to poduzimati protiv vas
poradi imena moga
jer ne znaju onoga koji mene posla.«

Počinje život u kojemu više nije bitno tko što kaže i zašto, počinju dani u kojima ego više nije gladan jer ga i nema, a ljubav je naše svitanje i suton.
I ja vapim za takvim životom.
Gdje ću biti sama, ali kompletna.
Gdje neću zahtjevati i moliti potvrde i povlađivanja.
Gdje mi čovjekovo „volim te“ neće moći uvjetovati sreću…

„Volim te“ je odlika onog božanskog u nama.
Voljeti znači ne uvjetovati.
Ne siliti.
Ne morati.

A čovjekovo „volim te“ povlači za sobom strah od gubitka, usamljenost, navezanost. Čovjekovo „volim te“ danas je. Sutra – ne mora biti.

Zato smo kao sjenke. Sjenke odjevene u najnovije trendove. Bacamo na sebe modne marke da prekrijemo golotinju samoće. Nagost ispraznosti. Svu bijedu vlastite usamljenosti.
Stapamo se s masama kao u nekom usporenom filmu gdje su ulice napučene do točke pucanja, sve duše idu u istom smjeru, istom ulicom koja vodi u – prazno…
Vidim i sebe i vidim tebe, vidim nas kako u sivo obojenim danima, kao krpene lutke ponesene masom koja nas okružuje, a među njom potpuno sami, tečemo prema toj praznini koja nas poput vakuuma usisava. Privlači. Guta.

Čovječe, sam si.
I kada se utopiš u masi svojih virtualnih prijatelja, kada piješ i jedeš te se veseliš sa stvarnim društvom, kada imaš veliku obitelj – opet si sam.
I to nije ništa loše!
Ne boj se čovječe, biti sam. Ne boj se biti neshvaćen. Ne bježi od vlastite različitosti. Ne skrivaj lica svoga od sebe samoga.

Digni glavu i pogledaj!

Tamo, u sredini tvoga bića stoji On!
On koji te stvorio i koji te čeka. Čeka da ispuni tvoje praznine. Čeka da bude zadnji i ključni dio slagalice tvoga bića. Zove te da te pripoji Sebi da nikada više ne budeš sam.
Usamljen.

Pogledaj Ga!
Osjeti toplinu koju isijava Svjetlo. Osjeti Ljubav. Nije to znanstvena fantastika. Rupe u tebi ništa izvana ne može ispuniti. Nikakve supstance. Nikakve kemije. Nikakvi ljudi. I nikakvi „leptirići“.
„Samo Isus može“!

U sredini tvoga bića stoji On, savršeniji od svake savršenosti. Možeš li pojmiti, ako Netko toliko savršen čeka u tebi na tebe, koliko li si onda i sam savršen, čovječe???
Možeš li pojmiti snagu Njegove Ljubavi koja samim svojim prebivanjem u tebi daje i tebi, čovječe, neiscrpan izvor ljubavi da ju daješ dalje???
Spoznaješ li, čovječe, da si svjetlo samim time što Svjetlo stoji u središtu tebe i zove te i samim time tvoja je dužnost biti to isto svjetlo nekome drugome???

Stapanjem s Njime puštamo svoje strahove, svoje nesavršenosti, svoje usamljenosti. Postajući jedno s Njime konačno postajemo cjeloviti i savršeno kompletni.

Mir i dobro!