Dotaknule su me noćas u snu mnoge duše mojih živih i pokojnih prijatelja, mojih pokojnih roditelja, svi su bili tu. Bio je to mučan san jer se čitavo vrijeme provlačilo pitanje – kako se snalaziš. Pitao sam u snu misle li na financije, odgovor je bio negativan. Sine, pitala je majka, kako se snalaziš s ljudima. Znam da sam napravila neke pogreške u tvom odgoju, znam da sam te odgajala da vjeruješ u ljubav i u ljude, da pomažeš ljudima čak i u trenutcima kada je tebi teško.
Kažu da muškarci rijetko plaču, ali kad sam se probudio i sjetio se svog noćašnjeg sna, zaplakao sam, zahvalan Bogu što sam sâm u stanu i što me nitko ne može čuti, onako iz dubine duši, jastukom zatomljujući jecaje. Puno je vremena prošlo dok se nisam smirio. Sjedio sam tako nakon doručka uz kavu, gledajući u oblačan dan s prozora moje sobe i pokušao srediti misli u glavi.
Sjetio sam se brojnih situacija u kojima bih se našao, koliko sam pomagao ljudima djelima i materijalno, a sad kad mojih roditelja više nema, a moja mirovina sa svim dodacima može biti skoro pa na sramotu onih koji su donijeli takve odluke, samo djelima. Na mom putu našlo se bezbroj dragih, divnih ljudi, ljudi koji su nastojali postati mi prijateljima, kad god su pitali uvijek sam davao što sam mogao i sad se pitam Bože, je li to bila pogreška. Sjećam se jednog divnog društva koje mi je, kako bi se reklo, baš odgovaralo. Dijelio sam i dobro i zlo s njima, ispostavilo se kasnije da su oni dijelili sa mnom dobro, a meni su ostavili zlo – kad sam došao u svoj kvartovski dućan, stresla me je struja: Susjed, vi ste dužni toliko i toliko, dolazili su neki ljudi u rekli da ćete vi platiti. I platio sam. Ostala je gorčina. Kako ljudi mogu biti takvi? Kako te mogu naočigled varati i prevariti? Uz to, čuo sam i „dobronamjerne“ priče iz susjedstva kako baš nisam dobronamjeran čovjek i loš domaćin, jer je moje društvo uvijek sve moralo samo sebi donositi. Pitao sam se dokle to može ići. Gdje je nestao čovjek? Zar to moji sveci zaštitnici ne vide? Zar je Bog zažmirio na jedno, a po potrebi i na oba oka? I onda sam shvatio – Bog je preko tih i takvih ljudi poslao upozorbu da opreznije uspostavljam kontakte s ljudima, da budem pažljiviji u prosudbama, da više ne smijem dopustiti da mi srce bude posve otvoreno za ljude, za Boga uvijek. I da trebam napraviti određenu analizu ljudi s kojima želim biti bliskiji. I da gledam ljude u oči, jer oči su ogledalo duše. Oni koji neće izdržati taj moj ispitivački pogled ili će ga izbjegavati okrećući oči na drugu stranu, nisu otvorene duše, nešto skrivaju.
Postoji tu jedan problem, naravno, Bog nam nije dao ravni asfaltirani put nego grbavu kaldrmu, jer smo na zemlji, a ne na nekom ljepšem mjestu koje tek svojim djelima trebamo steći. Nerijetko mi se putem emaila ili mobitela ili neke od društvenih mreža javljaju ljudi kojima je potrebna pomoć. Dobro, govorim sam sebi. Ali, kako ću procijeniti tko od njih govori istinu, a tko se jednostavno poigrava želeći se približiti toplom ognjištu s vatrom koju sam ja upalio, tko želi pute emocija doći do materijalnog, tko me želi prevesti žedna preko vode, tko želi da se poslije crvenim pred ljudima koje sam pitao za pomoć, jer sam ja samo neka poveznica između onih koji trebaju i onih koji imaju i daju??? Što ću ako mi se opet dogodi slučaj kad su jedni ljudi u navodnoj potrebi dobili obilatu pomoć u odjeći i obući i poslije su darivaoci na jednoj livadi u drugom dijelu grada kroz koji su slučajno prolazili, našli hrpu razbacanih stvari koje su donirali. To je jedan nepremostiv problem. I tu se onda stvara ono što želimo izbjeći – nepovjerenje.
Djela, a ne riječi – rekao je jednom netko velik i poznat, ali se ne mogu sjetiti imena, baš kao što se ne mogu sjetiti niti svih ljudi koji su prošli kroz moj život, ljudi koji su dobro iskoristili moju dobrotu. Kako više ne mogu pomagati na način na koji sam pomagao dok su moji dragi roditelji bili živi, pomažem djelima. Stanujem u zgradi u kojoj je vrlo visok prosjek godina stanara, u zgradi u kojoj sam odrastao. I uvijek nekom nešto zatreba. Jedna starija susjeda se sva polomila nakon jednog kobnog pada. S njom izlazim u šetnju, kuham joj i ja sam radostan, moje srce je ispunjeno. Druga susjeda pozvoni i pita – možeš li mi odnijeti smeće, nemam više snage silaziti niz toliko stepenica, trećoj treba nešto donijeti iz trgovine. Koliko god mi bilo katkada i teško, jer ni sam nisam najboljeg zdravlja, zbog čega sam i u invalidskoj mirovini (svota nije velika, ali uvijek pomislim što je s onima koji ne dobiju nigdje ništa i koji me noću bude bučno otvarajući kante za smeće u potrazi za bocama ili hranom koju su neki od obijesnih susjeda radije bacili nego podijelili s drugima), uvijek se odazovem i nekako imam osjećaj da činim dobru stvar. Za sebe, za svoj budući život, za svoj vječni život, a ponajprije za Trojednog Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga.
Osjećam da mi je Isus stavio te ljude na put, stavio me na kušnju da vidi hoću li poslušati Njegovo učenje da i najmanjem od Njegove djece valja pomoći kao Njemu samome. I to mi onda puni baterije, moja duša je onda ispunjena poput kvalitetnog akumulatora koji se dobro i redovito puni. Nestaju mi onda i strahovi i tuge i boli. Jer, vjerujte, ponekad je i jedan zahvalan osmijeh, jedno toplo hvala, jedan komentar da je ručak bio ukusan, molitva koja je upućena mojim nebeskim Ocu i Majci za ono što činim i više nego dovoljan da mi i dan i tjedan budu ispunjeni. Kako to činim svakodnevno i rasporedom mi je dan ispunjen, ne osjećam više prazninu nakon smrti mojih roditelja, poglavito moje majke čijim stopama sam krenuo u pomaganju, ne osjećam tugu, nestala je samoća. I onda shvatim da nije točan stih jednog našeg velikog pjesnika da su ljudi svjetlo u daljini. Ne, čovjek je tu, nadomak nas, trebamo se samo osvrnuti. I biti Bogu zahvalni što nam je dao taj dar pomaganja drugim ljudima. Znate, dragi moji, kao najljepša pjesma zazvuče mi u ušima riječi – molio/la sam za tebe, za tvoje zdravlje, da ne izgubiš volju i želju da nam i dalje pomažeš.
Spomenuo sam ranije ljude koji mi se javljaju putem interneta. Nalazim vremena i za njih. Navečer, kad legnem u postelju, umoran i željan sna i kada započne moj intimni razgovor s Bogom koji je, vjerujte mi, mnogo snažniji od prije toga izmoljenih molitvi. I molim tada Boga za sve te ljude da im na lica vrati osmijehe, da im pomogne ili da mi pokaže puteve kojima bih im ja mogao pomoći u nadi da se barem netko od njih sjeti i mene u molitvi za moje nakane i potrebe.
Mir i dobro!
Franjo Damir K.
