I tako, ja nisam znala da ljubav ne poznaje granice. Tako mi reče moja nona jučer. O, kako sam raširila svoje zjenice. Divno mislim se. Interesantna je ta ljubav po pravilima njegovim a ne njenim i u njegovom kraju sa njegovom rodbinom. A ona, ona?? I njen je to kraj samo ona ima ruševinu od kuće, ne sjeća se više ni da ju je imala.

Nema vjenčanje u svojoj crkvi nego meni objašnjavaju gdje je crkva u kojoj će biti vjenčanje, nećeš, dijete, imati svoju trobojnicu, a niti fratra, a od tog dana ćeš shvatiti ima li ljubav granice ako te već majka nije podučila granicama ljubavi. Sad vas lijepo čeka dug put do svečane dvorane, ulazak u crkvu koja je blagoslovila vaše ubojice, rušitelje vaših domova, ubojice vaših pokojnih. E čudne li pameti. A sjedit ćete u ljubavi bez granica, prepoznat ćete poglede krvavih očiju koje vas prate, čekati jutro sa rezervistima i “dobrovoljcima”, spavati u rezerviranim sobama u nekim motelima da ujutro svratite do svojih ruševina i krenete put bijela svijeta. Proći ćete stazama vašeg djetinjstva, kroz vas će prolaziti uspomene, okrenut ćete se, sjest u automobil i sa suzama u očima prozborit, ljubav nema granica.
Obići ćete počivališta svojih mrtvih, pitati se gdje su oni koji se nikada neće vratiti, hoćete li u toj ljubavi koja nema granica smjeti pitati za svoje nestale, zna li itko išta i ako znaju, hoće li vam reći. Priča mi tako prijatelj da je sjedio sa osobom koja zna za njegovog brata, sasvim pouzdano zna. Bila je s njim i kćerka tog njegovog nestalog brata koja je stalno nogom ispod stola tražila stričevu nogu potičući ga, pitaj, pitaj ga gdje je tata. Kaže, nisam pitao, nisam imao snage. Mislim se, imao si frend snage ali si se plašio ili odgovora ili nečeg goreg. Strah u tebi te upozoravao, pazi, imaš posla s opasnim likom, a išli ste skupa u školu, družili ste se. Sad sjedi sa njim u svatovima i ne pij, pazite jedni na druge jer nikad se ne zna tko je ostao lud. Ma, ludost se ne liječi, ona može samo biti smirena nekim lijekovima ali tu je, ne odlazi, dovoljno će biti popiti koju i dobit ćete ljubav bez granica. Tužno, otužno. Sad se mislim koliko suza ćete proliti, koliko boli još podnijeti i koliko ćete se gorčine napiti kontrolirajući svaku riječ koju izgovarate ili gutajući knedle dok zalijevate pod crkve suzama, nakon čega ćete ponavljati kako je sve iza nas, kako neki nisu i baš eto oni nisu.. A znate da lažete, tješite sebe i uvjeravate sebe kako će biti bolje. Neće, vjerujte neće. Za to neka vas Bog blagoslovi i štiti vas od svakoga zla, to je moja molitva za sve vas koji ćete biti u ovom cirkusu.
A poruka, e moja poruka je ovakva. Da je ljubav ta koja ne poznaje granice tada bi svatovi bili svuda samo ne tu gdje će biti, da ljubav nema granica tada bi on poštovao njenu bezuvjetnu ljubav pa ni sam ne bi postavljao uvjete, da je ljubav bez granica tada bi nju njen ćaća ispratio sa svoje ruševine na kojoj bi se vila trobojnica crven bijeli plavi, pa makar na njoj bilo i kupanja u suzama, da je ljubav bez granica došli bi po mladenku koja sa sobom nosi stijeg svog naroda, da je ljubav ljubav tada bi tu trobojnicu unijela u SPC pa makar to bili i krvavi svatovi, da je ljubav ljubav tada bi to bilo moje gorko “DA”.
Neka Bog čuva mladenku i sve svate. U toj bezuvjetnoj ljubavi bez granica je bezbroj uvjeta samo plitki Hrvati nisu još svjesni što im se dogodilo i od kud ih vjetar raznese po bijelom svijetu.
Hvaljen Isus i Marija.
Jelena

PODIJELI