Kakvi su nam mladi…

61

 

Nakon sve češćih nemilih kriminalnih događaja o kojima nas mediji obavještavaju, a u kojima ponajčešće sudjeluju djeca i mladi, od ubojstva Luke Ritza, kao i Miroslava Tunjića u Gradištu kod Župa­nje, do različitih razbojstava, zbog kojih pedagozi održavaju susrete, a roditelji imaju glavobolju, pitamo se: Imaju li naša djeca uopće poštovanje i sućut prema drugima i kakva su im moralna načela? Slični se slučajevi događaju i drugdje. Kako to da unatoč velikom broju vjernika i vjerskoj nastavi u ško­lama ne razlikuju što je dobro, a što zlo? Mnogo je odgovora ali svi upućuju na jedno: negativan primjer medija i starijih.Kako je to Bog mogao dopustiti, kažu “zabrinuti”, da dje­ca pate, jedni druge zlostavljaju, gladuju, bježe od kuće, po­staju seksualne igračke u zabavi i pornoindustriji? Odgovor je u njihovu odnosu prema Bogu i Njegovim zapovijedima. Rekli smo mu: “Nisi nam svakodnevno potreban. Računamo na Tebe samo kad nam zatrebaš!” To se vidi u tobožnjim, “rubnim kršćanima” i njihovu odnosu prema Bogu. Vjera im ne znači mnogo, a nerijetko traže opravdanje nevjere u nečemu što im “smeta u Crkvi”. Vidi se to na njihovoj djeci koja nakon krizme ne dolaze na Misu. Odbacuju molitvu i poštivanje moralnih zakona jer im je važniji kumov dar od svih sedam darova Duha Svetoga. Bog poštuje njihovu slobo­du, a žao mu je što je “dio običaja koji ne obvezuju”.

Nedostaje im dublje vjersko iskustvo, a pedagozi uzalud pozivaju da je potrebno usvajanje etičkih normi i moralna praksa koja se doživljava u zdravim sredinama, na svakodne­vnim primjerima moralnoga djelovanja svih članova u obi­telji, vrtiću, školi i drugim okruženjima. Crkvu, naravno, ne spominju. Gledajući uzore u odraslima, neki žive u uvjerenju da je sve dopušteno i normalno, a na snazi je najveći grijeh našega vremena, kako reče bl. Majka Terezija, mišljenje da ništa nije grijeh!

Nekima smeta vjeronauk i križ u školi. Prema zadanom programu važnije je znanje o Bogu nego susret s Njime. Mo­litva i Misa nešto su osobno. Koliko ima biblijskih tekstova u lektiri? Kad se zahtijeva da volimo Boga i bližnjega, da se mo­ramo odricati, formirati prema Njegovim zakonima, o tome se malo misli. To se, misle, uči u Crkvi, kao da je vjera odvo­jena od života, stjecanja znanja i formiranja mlade osobe. Oni koji “vode brigu o mladima” odlučili su da se djecu ne smije kažnjavati, prisiljavati ni na što ma kakvi god bili kako ne bi poremetili njihovu osobnost i samopoštovanje. Dovolj­no je razgovarati. Govori se o pravima djece, a malo tko o dužnostima. Složili smo se da žive bez straha i vanjske prisile. Roditelji ne smiju kažnjavati djecu i onda kad ne uče, ne slušaju, dolaze kasno, druže se s lošim i sumnjivim društvom. Šiba, ukor, kazna ne dolaze u obzir. I tu smo se usuglasili. Neka rastu bez otpora i zaprjeke. Poznato je da čovjek koji počini pogrješku a ne ispravi je, čini drugu pogrješku. Kako ih “natjerati na pokajanje”? Dakako ne u ispovijedi, nego svim snagama, pedagoškim i odgojno-popravnim sredstvi­ma, zakonom, policijom, odvjetništvom, sudom za malolje­tnike. Kasno? Tko se sjetio da zabava za mlade otpočne u ka­sne sate, nakon pola noći, kad roditelji spavaju? Kažu da “idu u život”, kao da su tijekom dana bili u smrti. Kakvi dolaze kući nakon “tuluma”, znaju samo roditelji i policija. Sjećate li se rasprava oko uvođenja “seksualnoga odgoja” u škole? Koji će model prevladati: kršćanski ili sekularni? Koliko otpora i besmislenih izjava u korist “znanstvenoga pristupa i slobode izbora”. Ukorena je vjeroučiteljica što je djeci prikazala film Nijemi krik o načinu kako abortirano dijete doživljava zadnje trenutke. Ni riječi o moralnom sazrijevanju, uzdržavanju, kajanju za grijeh, posljedicama. Prerane trudnoće nikoga ne zabrinjavaju osim trudnice i roditelje kad je već kasno. “Zašto ih sputavati namećući im osjećaj krivnje?”, pitaju se.

Na što se svode “maturalna putovanja” u strane zemlje? Razgovaraju nakon povratka jedino o zabavi, piću, cjelonoćnom “provodu”. Kulturne znamenitosti malo tko spominje, a roditelji dižu kredit kako bi im to omogućili. S internetom se otvara svijet, a s njime dobri ali i loši sadržaji. Sve je na dohvat ruke. Umjesto športa, igraju “video igrice”, a zapravo su sudionici krvavih ratnih sukoba i uličnih tučnjava. Hvale se do koje su “razine” došli u krvavom pohodu. Opasnost je da prerano usvoje sve što vide kao “normalno”. I s time smo se složili. Otkud im mogućnost ispravnoga rasuđivanja kad je znatiželja veća? Televizijske serije pokazuju da se može živjeti od tijela, nerada, kocke, otimačine.

Problem je što se u odgoju Bog stavlja izvan stvarnoga života, uzima ga se po potrebi. “Da Boga ima, to se ne bi dogodilo”, kažu. To je pokušaj umanjivanja vlastite krivnje za maloljetničku delikvenciju i druge nevolje u koje mladi upadaju. Održavaju se susreti pedagoga, liječnika, policije, a iz Crkve nikoga ne zovu kao da ona ništa bitno ne može ponuditi. Crkva se proziva, a kad predloži, ukaže, to se prešuti ili krivo shvati.

Konačno, što je s Bogom i njegovim zapovijedima? Zar su tako “staromodne i beznačajne”, nisu za uporabu niti se mogu upotrijebiti u odgoju?

Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa; autor: vlč. Slavko Vranjković

 

 

PODIJELI