Jesam li zahvalan na onome što imam?
Zahvaljujem li “reda radi” ili se uistinu odnosim sa poštovanjem i poniznošću, te zahvalnošću prema onome sto mi je dano?
Njegujem li to?
Jesam li zahvalan na obitelji, prijateljima, zdravlju, poslu, fakultetu, financijskom blagoslovu…, a nadasve vjeri?
Činim li sve sto mogu u njegovanju tih darova? Iako mi se činili malenima, možda i nikakvima u mojim ocima?
Ili samo razmišljam kako bih vise, nešto drugo?
Ako je tako, nisam vjeran u najmanjem pa kako onda da očekujem da će mi biti povjereno ono veće?
Taj dar tada mi ne bi bio na blagoslov, već na prokletstvo.
Bog zna bolje od tebe, mene koliko si spreman primiti.
Ako ne cijeniš, ne pomazeš, ne služiš obitelji koju trenutno imaš jer ih podrazumijevaš ili jer ti nisu po guštu kako očekuješ da ti Bog podari muža/ženu tj “novu” obitelj kad se na ovoj koju imaš nisi iskazao? Moraš dakle još rasti da bi bio spreman primiti, inače taj dar bi ti bio sve samo ne-dar. Bio bi ti na štetu kao i svima oko tebe.
Ako podrazumijevaš svoju dobru materijalnu situaciju, posao, obrazovanje koje ti je možda netko drugi financirao, a ne koristiš ih kako bi pomagao i davao drugima i ne služiš se njima za dobrobit drugih kako očekuješ da ćeš i na tom polju napredovati?
Ako ne činiš ništa za druge koje ti je Bog darovao-prijatelje, poznanike već im samo pronalaziš mane ili ih koristiš isključivo za ugodu kako očekuješ da ćeš i sam išta korisno od njih primiti?
I mogla bih nabrajati jer se sama u tolikoj nezahvalnosti pronalazim, a do nedavno sam bila slijepa. Lažno uvjerena u svoju nepostojeću zahvalnost, imaginarnu, umišljenu… Svodila se na isprazne riječi uglavnom. Iako, na svjesnoj razini stvarno sam se smatrala zahvalnom, sve dok me Duh spoznaje nije otrijeznio. Jer naša svijest je uglavnom zabluda, privid, zavaravanje samih sebe.
Poanta je da ništa ne podrazumijevaš jer i ovo što trenutno imaš ti je darovano, dakle može ti već sutra biti oduzeto. Poanta je da ništa nećeš dobiti dok apsolutno sve od sebe ne daš kako bi pokazao da si uistinu zahvalan, ne samo na riječima. Iako ti se činilo da nemaš što dati, o itekako imaš.
U najgoroj varijanti, čak i to što smatraš malenim biti će ti oduzeto ako te prijeći da rasteš, ako ne koristiš te darove koje već posjeduješ za Boga, ako u tebi izazivaju grešnost bilo u obliku oholosti, lijenosti, nezahvalnosti… Jer u suprotnom , iako nesvjesno, koristiš ih za svoju propast. A savršeni Bog ne želi da itko od njegovih odabranih odluta nazad od Njega.
Stoga, manje traži, a vise zahvaljuj-djelima.
To je čitava poanta. I odgovor na pitanje prečesto među vjernicima-zašto on toliko prima, a ja ne mada smo jednako mili Bogu?
Zato što je bio vjeran u malim stvarima, zato što je dijelio i njegovao to svoje malo.
Zato što je pokazao da je spreman primiti veći dar.
Zato što je spreman da mu on bude na blagoslov.
Zato što je pokazao da će i taj već dar dijeliti s drugima jer ništa nam nije dano da bude isključivo za nas same.
Stoga, zahvaljuj i njeguj ono što već imaš, ostalo će doci kad budeš spreman prihvatiti. Ovako vjerojatno ni sam ne bi znao što s tim ukoliko bi ti i bilo darovano. I ne bi ti bilo na korist, a suludo je očekivati od Boga da ti daruje nešto sto bi ti bilo na štetu.
Znamo tko tako daruje i kome, onaj na drugoj strani, onima koji mu pripadaju svojim odabirom i načinom života.
Andrea Kramarić
