U Bibliji, 365 puta , dakle veoma znakovitom brojkom piše NE BOJ SE! Unatoč tome strah, tjeskoba i očaj prisutni su kod mnogih vjernika. Svi znamo od koga strah dolazi, a ipak mu dopuštamo da nas prožme. Nestrpljivi smo, molimo bez vjere jer svaka molitva i s trackom sumnje je molitva bez vjere. Ni potpuna vjera ne znači da će molitva bit uslišana kako i kada mi to želimo, već kada je najbolje vrijeme i na način koji će najviše proslaviti Boga. Sve sto Bog čini i dopušta je za naše dobro i da se On proslavi , ako mi to dopustimo, ako pristanemo prihvatiti i kušnje i zlo koje nasrće na nas-u miru i s potpunim povjerenjem da se ništa ne događa i ne može dogoditi bez Božje volje. Ništa lose po nas. Stoga, sto se plašite malovjerni? Božja svemoć najviše se očituje u naizgled bezizlaznim situacijama. Nasa vjera , ako ne pokleknemo, najviše raste u naizgled bezizlaznim situacijama. Pokleknut ćemo samo ako se uzdajemo u sebe, trčimo od osobe do osobe tražeći pomoć, molimo Boga da ukloni to sto nas tlaci/uznemiruje /od čega bolujemo umjesto da Mu s povjerenjem kažemo-da znam da Ti ovo dopuštaš, ali znam i to da me Tvoja ruka neće napustiti, znam da sam od Tebe zaštićen. Mi moramo shvatiti jedno-kroz beznađe kakvim mi, dotične situacije, vidimo Bog nas pita hoćemo li mu ostati vjerni, vjerujemo li mu da On može odagnati nevolju od nas. Jer za vjernika naizgledno “beznađe” treba predstavljati početak nove nade, jače vjere i čvršćeg pouzdanja. Bez obzira kakvom se situacija trenutno činila. Ti ne vidiš rješenje , možda ga ni nema s racionalnog stajališta, ali božansko djelovanje nadilazi sav racio. Ugledaj se na Joba, on ne traži od Boga samo “naizgled dobro” za sebe. On prihvaća sve. Prihvaćanjem patnje, njegova vjernost raste, njegova strpljivost raste i on postaje uzor i inspiracija upravo u tim krepostima. Kad bi Bog neprekidno samo davao, kad bi nam sve neprekidno olakšavao kako bi se proslavio? A čitava poanta je proslava Božjeg imena i svemoći. Radi toga one koje odabere baca u najveće kušnje, neizdržive situacije-neizdržive ostalima, kako bi upravo u trenutku njihovog odustajanja od svega, osim od vjere u Njega, On učinio ono sto im je “uskratio” u početku. Davanje i olakšanje. Jer njihova vjera je porasla do te razine da nakon sto su učinili sve na sto ih je Duh poticao, situaciju su potpuno predali u Božje ruke. Nisu ustrajali riješiti ,čovječjom rukom, nerješivo sto bi ih samo vodilo u oholost, već su ponizno i s pouzdanjem ostatak predali Bogu. Nakon toga rane zacjeljuju, muke i teškoće vise nemaju smisla , te ih Bog otklanja. Daruje potpuno razriješene, “nerazrješivih” , situacija. Jer kroz njih On se proslavlja. A zapamtimo, naša zadaća nije tražiti i moliti za lagodnost u svemu i uvijek, te da nas Bog pošteđuje poradi naše vjere već proslaviti Ime Njegovo. To se dešava kad sami potpuno odustanemo, ali unatoč općem kaosu kažemo-Da Boze tebi je moguće, ne znam na koji način, ali ti ćeš to rješiti. I svjedočim, prema mom iskustvu, nema situacije kada On to nije učinio. Na načine koje još ni danas ne znam objasniti.
Andrea Kramarić
