Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam.
I biti star, a biti mlad, i biti slab i nemoćan.
I sam bez igdje ikoga, i nemiran i očajan.

I gaziti po cestama, i biti gažen u blatu.
Bez sjaja zvijezde na nebu, bez sjaja zvjezde udesa.
Što sijaše nad kolijevkom, sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se, svih obećanja blistavih,
što si ih meni zadao.
O, Bože, Bože, sjeti se, i ljubavi i pobjede,
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje, dolinom svijeta turobnom.
Po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga.
I noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne, i duša mu ja žalosna.
I on je sam, i zapušten, i sam samcat putuje.
Pod zatvorenom plaveti, pred zamračenom pučinom.

O Bože, žeže tvoja riječ, i tijesno joj je u grlu.
I željna je da zavapi, ta besjeda je lomača.
I dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti.
Pa nek’ sam krijes na brdima, pa nek’ sam dah u plamenu.
Kad nisam krik sa krovova.

O Bože tek da dovrši, pečalno ovo lutanje.
Pod svodom koji ne čuje, jer meni treba moćna riječ.
Jer meni treba odgovor, i ljubav ili sveta smrt.