Sreo sam nedavno fra Vatroslava Frkina; divnog fratra, čovjeka i intelektualca. Bavi se savjetovanjem bračnih parova. Skoro plačući mi je govorio da je u Hrvatskoj svaki treći brak razvrgnut ili je u krizi i da mu je najviše žao djece. Rekao sam mu da je službena crkva za to također odgovorna i da ne govori u propovijedima jasno i odrješito što sv. Pavao govori o bračnnim drugovima; kao što je Krist glava crkvi tako je i muž glava ženi, neka žena poštuje muža, a muž voli ženu, neka žena bude podložna mužu. Ako žena ne poštuje muža on po prirodi stvari nju ne može voljeti ni tjelesno, ni duhovno niti intelektualno. Postaje mu strana i odurna i guši ga tako da bježi od nje. Rekao sam mu ako smo kršćanska civilizacija radosna vijest bi nam trebala biti vodič u našim životima. Ali vi izbjegavate zamjeriti se ovim današnjim ženama i postajete oportunisti. Pa čemu onda kuknjava?
Sve ima uzrok i ishodište pa i to. Najprije bih rekao da je muškarac slika Oca nebeskog, a žena slika blažene djevice Marije. Zar je ona zapovijedala sv. Josipu i Isusu? Ne, bila je ponizna službenica gospodnja! U ime gospodnje pazila je na njih. Zato su je voljeli, poštovali i bila je harmonija u obitelji.
Trend u svijetu je da žene gospodare muževima i da vode glavnu riječ. Po Instanbulskoj konvenciji to pravdaju tobože nasiljem nad ženama i sve institucije ih štite. Kao da žene tim ne čine nasilje nad muževima na ženski način. Mnoge odgajaju djecu da preziru oca; on je tu da ih služi i da priskrbi što više novaca. Takve nikada nisu rekle djeci da vole i poštuju oca koji se za njih brine. Muškarci to trpe radi djece, jer znaju ako on ode da će propasti na bilo koji način i ona i djeca. Muškarci ih među sobom otvoreno ili prikriveno zovu „glupe kuje“. Ima ih dvije vrste ; one koje javno i otvoreno propagiraju te odnose i one koje to rade diskretno i podmuklo u obitelji.
S druge strane muškarci koji maltretiraju žene ne priznajući njeno dostojanstvo osobe i njenu ulogu u obitelji bih nazvao „smrdljivi štakori“. Ima ih puno, bez ikakvog morala, etike i dostojanstva. Njima je glavno use, nase i podase. Ljigavci! Oni i ne zaslužuju poštovanje žene.
I jedan i drugi način se protivi zapovijedima Božjim i pravilima ljudskog ponašanja. Djeca iz takvih obitelji nemaju što naučiti i stradavaju. To se sve radi u ime novog svjetskog poretka. Ali kreatori toga previđaju činjenicu da ima puno, puno razumnih žena i muškaraca i ako ovako nastave slijedi obračun.
U nama živi tradicija normalnih odnosa naših majki i očeva, djedova i baki. I imamo htjenje i odluku da tako nastavimo.
Nedavno sam bio u jednom kafiću u Petrinjskoj. Za susjednim stolom su sjedile dvije mame koje su vodile prije toga djecu u vrtić. Govorile su o nekim znakovima da dječjim WC-ima u stilu Instanbulske konvencije. Na desno od njih sjedio je mlađi muškarac i usplahireno i u srdžbi reče:
- …. mater Instanbulsku!
- Spolni organ određuje spol;
- A što se tiče mene mogu svršit i u ledenoj vodi, seks mi i ne treba!
Svi smo mi razumjeli reakciju ovoga čovjeka. Sve je rekao! Bio je iskren!
U SAD-u i nekim zapadnim zemljama već postoje udruge muškaraca koji su odlučili ne sklapati brak i ne imati djecu. Svjesni su činjenice da je izgledna rastava braka. U tom slučaju država uzima sve i daje ženi i djeci. Doživotno ga opterete sa alimentacijom ne pitajući kako on živi i da li to može. Možda misle da kreatori takvih odnosa sami prave djecu njihovim aktivisticama i neka ih financiraju. Mirnije žive i rade. Jednom ili dvaput mjesečno idu u javnu kuću i pošteno plate što je neizmjerno povoljnije. Ništa to nije dobro ali stoji: „Od dva zla biraj manje“.
Na svim nivoima i u svim statusima susreće se ova problematika. Ali divlje cvijeće ima najintenzivniji i najljepši miris. Raste u trnju, šipražju, po neprohodnim vrletima, na komadiću zemlje ostale poslije bujica, u sušnim područjima, svuda gdje se najmanje nadaš. To su slike naših života i to divlje cvijeće su ljudi izabrani od samog Boga, postojani, uporni. Oni su Isusovo divlje cvijeće i nitko i ništa ga ne može uništiti. Trajat će vječno s pobjedonosnim „Aleluja!“
Krešo Čepo
(rođ. 1950. Tihaljina Hercegovina)
O AUTORU
Krešo Čepo rođen je u Tihaljini,Hercegovina,1950 godine,gdje je završio osnovnu školu.Srednju ekonomsku završio je u Vinkovcima.Studirao je teologiju i komparativnu književnost u Zagrebu,što redovno,što uz rad.Kao hrvatski domoljub bio je dvadeset godina proganjan od UDBE.1984.godine bježi iz Hrvatske i četrnaest godina boravi u četiri zemlje;Austriji ,Njemačkoj,Australiji i Švicarskoj.1998.godine vraća se u Hrvatsku.Oženjen je i ima troje djece.
Za sebe kaže da je pjesnik,viši savjetnik za opću problematiku,ekumenist i kršćanski socijalist.Aktivist je za egzistencijalna,socijalna i politička prava preko trideset godina.U inozemstvu i tuzemstvu oduševljavaju ga čiste duše,iskrenost,jednostavnost i skromnost.
Objavio je kod Ćirilometodske knjižare dvije knjige:
1.) Plamena Hercegovina,književni radovi;pripovijesti,eseji,komentari,tužba za lustraciju Europskoj komisiji,Zagreb 2018.
2.)Plamena Hercegovina:pjesme,Zagreb 2018.
