Rapalski ugovor – Hrvatska izgubila Istru, kvarnerske otoke, Rijeku i Zadar (1920.)
Rapalski ugovor, sporazum između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, potpisan je 12. studenog 1920. u Rapallu, gradiću blizu Genove. Pregovori oko konačnog dokumenta trajali su tri dana, a njime su određene granice dviju država, dogovoreno je stvaranje Slobodne Države Rijeke te zajedničko nastupanje protiv svih pokušaja restauracije dinastije Habsburgovaca.
Pregovorima su se željela riješiti mnogobrojna otvorena pitanja glede granica koje su definirane tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine, a nisu riješena na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. – 1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.
Kraljevinu SHS zastupali su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Talijansku stranu zastupali su premijer Giovani Giolitti, ministar vanjskih poslova Carlo Sforza i ministar rata Ivanoe Bonomi. Talijani su od početka dali do znanja da će vojnom silom uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom ako se ne prihvati novi ugovor. Stjerani u kut predstavnici Kraljevine SHS potpisali su nepovoljan ugovor kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, a Rijeka je postala grad-država. Usto je talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo dano pravo izbora talijanskog državljanstva, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva. Iako se Trumbić do kraja borio protiv sporazuma, prevladali su srpski predstavnici kojima je pogodovala nagodba s Italijom i slabljenje hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.
Ugovor je izazvao val nezadovoljstva u Hrvatskoj i Sloveniji, a razočarani Trumbić dao je ostavku te se otada udaljava od ideje unitarističke južnoslavenske države. Zbog toga ugovor nikada nije bio ni razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te potvrđen kraljevom odlukom.
Područja koja je Hrvatska izgubila Rapalskim ugovorom vraćena su joj tek nakon Drugog svjetskog rata.
Piše: Dražen Krajcar
Nacisti planirali Židove preseliti na Madagaskar (1938.)
Još u 19. stoljeću postojala su različita razmišljanja o teritoriju na koji bi se mogli preseliti europski Židovi. Preseljenje su, s jedne strane, tražili antisemiti nastojeći se riješiti Židova. S druge stane, o takvim su rješenjima razmišljali i sami Židovi. Većina je Židova bila za povratak u Obećanu Zemlju (Palestinu), koja je tada bila pod osmanskom vlasti. Nacistički ministar Hermann Göring predložio je, 12. studenog 1938. godine, Madagaskar kao mjesto na koje bi trebalo preseliti europske Židove. Nacistički je plan predviđao da se godišnje preseli po milijun Židova, i to tijekom četiri godine. Židovi bi na Madagaskaru bili svojevrsni njemački taoci, pomoću kojih bi se ucjenjivalo američke Židove. Madagaskar je u to doba bio francuska kolonija.
Kad je Hitlerova vojska pobijedila Francusku, predviđeno je da mirovnim ugovorom Francuska ustupi Njemačkoj Madagaskar za smještaj Židova. Za transport je bila predviđena britanska mornarica, jer se smatralo da će i Velika Britanija uskoro biti pobijeđena u ratu. Međutim, plan je propao kad su Britanci obranili svoju zemlju i osvojili Madagaskar uz pomoć De Gaullove Slobodne Francuske.
Pronađena zaleđena tijela Roberta Scotta i njegovih kolega (1912.)
Poznati britanski polarni istraživač Robert F. Scott u studenom 1911. godine krenuo je u ekspediciju na Antarktiku s ciljem prvog osvajanja Južnog pola. Dana 17. siječnja 1912. njegov tim od pet ljudi uspio je doći do Južnog pola, samo da bi otkrio da je norveška ekspedicija pod vodstvom Roalda Amundsena već bila tamo. Norvežani su ih pretekli za samo 33 dana.
Razočarani članovi ekspedicije zaputili su se prema baznom logoru, a pri povratku su otkrili biljne fosile koji dokazuju da je Antarktika nekada bila šumovita. Ipak, petorka nikad nije stigla do baze. Scott i njegovi kolege umrli su od iscrpljenosti, gladi i ekstremne hladnoće najvjerojatnije 29. ožujka kada je Scott unio zadnje zabilješke u svoj dnevnik. Prije toga svi članovi ekspedicije napisali su oproštajna pisma.
Spasilačka ekipa pronašla je Scottovo tijelo, tijela dvojice njegovih kolega i dnevničke zapise tek 12. studenog 1912. Pokopani su u ledu. Grobovi su im označeni hrpama leda i križem napravljenim od skija. Tijela ostale dvojice članova ekspedicije nisu pronađena.
piše: Dražen Krajcar
Tibetanci okupirali glavni grad Kine (764.)
Tibetanske vojne snage okupirale su ogromni glavni grad Kine – Chang’an – svojedobno najveći grad na čitavom svijetu, 12. studenog davne 764. godine.
Malo kome je poznato da je nekada postojalo veliko i moćno Tibetsko Carstvo. Tibetance se danas percipira kao miroljubiv i iznimno religiozan narod, potlačen od mnogo jačih i agresivnijih Kineza. Međutim, nije uvijek bilo tako. Od 7. do 9. stoljeća tibetanska država bila je svojevrsni imperij u središnjoj Aziji. Mogla se vojno suprotstaviti i tadašnjoj kineskoj dinastiji Tang. Tibetsko se Carstvo prostiralo sve do granica današnje Mongolije, a obuhvaćalo je i dijelove današnjeg Afganistana i Pakistana. Na zapadnim granicama, carstvo se sukobljavalo i s Arapima. Na jugu, pak, tibetanski se utjecaj osjećao u Bengalu, sve do obala Indijskog oceana.
Godine 764. vladao je Tibetom car Trisong Detsän. Poslao je vojsku od navodno 200.000 ljudi na granicu s Kinom dinastije Tang. Tibetska vojska pobijedila je Kineze i napredovala sve do glavnog grada Kineskog Carstva – Chang’ana. Kineski car Daizong, morao je pobjeći iz grada, a Tibetanci su u Kini postavili marionetskog cara kao opoziciju vladajućoj dinastiji Tang.
Grad Chang’an (današnji Xi’an) u to je doba bio najveći grad na svijetu. Glavna ulica bila je najmanje 153 metra široka. Dimenzije utvrđenog dijela grada bile su 9.400 x 8.400 metara. Unutar tih zidina živjelo je oko milijun stanovnika, a još milijun živjelo je izvan njih. Točnije, Chang’an je prema popisu iz 742. godine imao 1.960.188 stanovnika. To je ogroman broj, ako se uzme u obzir da je ponajveći europski grad u to doba – Carigrad – imao oko 8 puta manje stanovnika – niti četvrt milijuna.
