Film o samoubojstvima branitelja

176
FOTO: Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Mladen Pavković: U Hrvatskoj se dosad ubilo oko tri tisuće branitelja. Zašto?

 

Hrvatski redatelj Jakov Sedlar najavio je snimanje igranog filma o samoubojstvima hrvatskih branitelja, ali mu zasad za taj projekt nedostaju financijska i ina sredstva, koja ne može dobiti od onih koji su na vlasti.

Međutim, neka istraživanja su pokazala (i dokazala) da se najviše branitelja ubija prije izbora, ali i uoči velikih blagdana, kad su robne i ine kuće, kao sada, iznimno raskošno i lijepo okićene, pune najraznovrsnijih proizvoda, a većina od onih koji su bili prvi kad je trebalo jedino može uživati u tom sjaju za kojeg su se i oni borili, a od „sjaja“ se ipak ne može živjeti.

Ankete (podaci) su uz to pokazale da je samo lani u Republici Hrvatskoj samoubojstvo počinilo 625 osoba te da je čak za 200 posto porastao broj samoubojstva djece do 14 godina. A koliko ih je samo pokušalo izvršiti suicid!

U Koprivničko-križevačkoj županiji broj samoubojstava  svih životnih dobi porastao je za 94,4 posto, najviše u Hrvatskoj. Nedavno se u Koprivnici ubio i bivši, ratni zapovjednik policije, što naravno nitko nije zabilježio.

Sve je prošlo u miru i tišini!

Dakle, ova tema, koja se namjerno stavlja „pod tepih“ i o kojoj se ne govori i ne piše, navodno iz razloga da se još više ljudi ne ubije (!?), što bi isto ili slično bilo da se ne piše o stradalima u prometnim nesrećama, pa da se na taj način u tom segmentu pokuša smanjiti broj žrtava!

Dakle, tema je iznimno važna, da ne kažemo prevažna, i zbog toga je prijeko potrebno da se među ostalim pomogne Jakovu Sedlaru u snimanju njegova igranog filma!

Inače, u Hrvatskoj je od početka  obrambenog Domovinskoga rata do danas suicid izvršilo oko 3000 hrvatskih branitelja, (na najgore i najbrutalnije načine!), a  najmanje je, i u ovoj kategoriji, prema nekim procjenama, pet puta više to pokušalo.

Na žalost, još se ne zna i nitko se nije ni zapitao: zašto i zbog čega?

Za hrvatske političare i politikante koje manje-više svakodnevno slušamo i gledamo u Hrvatskom saboru (ali i one po općinama, županijama i tvrtkama) to je manje-više „nevažna“ stvar (svaka čast iznimkama).

A ljudi, poglavito oni koji su stvarali hrvatsku državu, ne ubijaju se tek tako. Međutim, kao što smo rekli, mediji o tome ne pišu i ne analiziraju sva ta silna (samo)ubojstva.

U Hrvatskom saboru, prije svih, trebali bi već jednom i minutom tišine odati zahvalnost tim nesretnim ljudima.

Trebalo bi uvesti i spomen dan, kao sjećanje na brojne suicide, da se jednostavno ne zaborave ti i takvi koji su se razočarali prije svega u hrvatsku vlast, njihovo vodstvo i sve ono u što su vjerovali da će se nakon rata dogoditi, a nije..

Koliko se samo ubilo djece ili članova obitelji hrvatskih branitelja? Nitko ne zna, a ne želi ni znati!

Na inicijativu moje malenkosti u centru Koprivnice (na slici) podignut je prvi spomenik jednom branitelju koji se ubio u tom gradu (Draganu Nogiću), a koji je prošao gotovo sva bojišta u vrijeme Domovinskoga rata. Njegovo ime ne možete naći ni među smrtno stradalim braniteljima ovoga grada, (sic!), jer njegova obitelj nije imala snage obilaziti kancelarije i dokazivati da je to što je bio (junak nad junacima!).

Svojedobno sam objavio i prvu i zasad jedinu knjigu na temu samoubojstva hrvatskih branitelja s naslovom „Svakim nas je danom sve manje“ (2012.), ali kao da i nisam. Prošla je nezapaženo, baš kao i sva samoubojstva tih ljudi.

A zbog čega se ubijaju ili su se ubili ljudi koji su stvarali hrvatsku državu? To je još uvijek nepoznanica, možda će nam tek Sedlarov film, ako do njega uopće dođe, nešto više otkriti. Iznijet ću ponovno tek nekoliko primjera na koji su se način ubili oni koji su bili prvi kad je trebalo:

Željko O. (r. 1964.) u Hrastinu, nedaleko Osijeka, početkom veljače 2005. izvršio je suicid na način da si je motornom pilom prerezao vrat, jer nije mogao s obitelji živjeti od 1.300 kuna privremene mirovine.

U odori Hrvatske vojske objesio se Vladimir S. (50) u svom stanu u Zadru, jer je ostao bez posla.

Zbog razočaranja u ponašanje pojedinaca i nekih institucija prema hrvatskom Domovinskome ratu,u Belici se raznio ručnom bombom Mijo M. (52), koji je također prošao mnoga ratišta.

Razvojačeni branitelj Ivan B. (54) iz Gline ubio se  ručnom bombom u svojem osobnom automobilu, kod kuće. Kažu da „puknuo“ kad su sudili generala Ante Gotovinu.

Zbog navodnih problema u svojoj tvrtki za razminiranje, početkom lipnja 2008. vatrenim oružjem ubio se brigadni general Damir G. iz Siska.

A kako se i zbog čega objesio teški invalid Domovinskoga rata Jugoslav M. iz Splita, koji je živio bez ubiju šaka i slijep, ostat će tajna. Prijatelji su pričali da je zapao u novčane probleme.

Nakon što je dobio otkaz u tvrtki  jednog HDZ-ovog saborskog zastupnika i pleterničkog gradonačelnika, jedan se branitelj objesio.  Tom prigodom, supruga ovog časnog, ali nesretnog čovjeka, je napisala: „Ovih dana čitamo i slušamo hvalospjeve gradonačelnika o njegovim pomoćima braniteljima te polako gubim kontrolu, jer je moj suprug zbog otkaza i njegove bahatosti završio na ulici, a kasnije sa užetom oko vrata. Tom gradonačelniku se inače kosa diže na glavi kad čuje riječ – branitelj“.

Hrvatski branitelj Slavko Č (55) krajem listopada 2005.  u Lasovcu kod Bjelovara najprije je na groblju iskopao raku, a onda aktivirao ručnu bombu M-52!

U Slavonskom Brodu razvojačeni branitelj  Mato Ć (35) 2008. godine bacio se s trećeg kata svoje zgrade u kojoj je živio!

Miroslav M. (35) iz Zagreba, kad mu je supruga bila na poslu, u spavaćoj sobi raznio se ručnom bombom.

Hrvatski branitelj Darko N. iz Luga Orehovičkog otrovao se tabletama.

Ž.D. ((46) iz Đurića nadomak Županje objesio se jer nije mogao vraćati kredit!

Kad je ostao bez posla, Željko S. (49) iz Novske, bivši pripadnik 125. novljanske brigade, najprije se „okitio“ odličjima koje je dobio u Domovinskome ratu, zatim otišao pred  spomenik hrvatskim braniteljima u tom gradu i pucao si u – glavu!

Još se sjećamo stravičnog ubojstva koje se dogodilo krajem svibnja 2009. Bivši hrvatski branitelj Ljubomir Z. (43) najprije je poluautomatskom puškom ubio svoju suprugu, petogodišnju kćerkicu, te desetogodišnjeg sina,  a zatim je presudio i sebi.

Branitelj Stojan C. (r.1970.) zapalio se u svojem automobilu pred očima svoje djece u selu Lepavina, zbog gostovanja jednog srpskog pjevača u njegovu mjestu!

U Zagrebu se zbog poreznog duga od 12 tisuća kuna u svojem automobili zapalio Dragan P. (35.). Ne bi to učinio da mu je netko želio pomoći, itd. i tako redom.

O tim i takvim ljudima, kao što rekoh, danas se šuti. Namjerno!

Dokle?

A, primjerice,  o češkom domoljubu Janu Palachu (1948.-1969.), sve se zna. Pišu se knjige, snimaju filmovi, a  u Hrvatskoj čak postoje i klubovi koji nose njegovo ime.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

PODIJELI