U SIGURNOJ RUCI

193

Uvod

Kada su moji sinovi bili još djeca, čitao bih im biblijske događaje. Nakon čitanja želio sam razgovarati o pročitanom kako bi našli poruku koju nam ta biblijska priča poručuje. Pitao bih ih tada: „Dečki, što iz ove priče možemo naučiti?”

„Da budemo dobri!“, bio je vrlo jasan i kratak odgovor.

Čitajući knjigu proroka Daniela uglavnom se fokusiramo na proročanstva. Teolozi tvrde kako je to apokaliptična knjiga, tj. knjiga koja nam govori o kraju. Ona to uistinu i jest. Ipak, ovog bih puta zaobišao tu njezinu apokaliptičku poruku iako ona nije nevažna, posebno za današnje vrijeme. Danas ima puno teologa koji su tu proročku poruku pokušali objasniti povijesno, teološki, književno… Pokušali su objasniti sve simbole i poruke kako bi sve to nekako dekodirali i objasnili što sve znače one zvijeri, likovi, vremenska razdoblja i sl.

Ipak, budući da nisam teolog ni povjesničar, moja je želja da iz perspektive običnog čovjeka – kojemu je hebrejski, aramejski ili neki drugi biblijski jezik dobrano strani jezik – pokušam događaje i opise, opisane u ovoj knjizi, oživjeti na način da nam budu razumljivi. Pokušao bih se odmaknuti od standardnih pogleda i nastojao bih odgovoriti ima li ova knjiga, pored proročkih poruka, i neku drugu poruku i za čovjeka koji živi u 21. stoljeću. Možemo li u njoj iščitati i neku drugu poruku osim one koju su moji sinovi uvijek pronalazili: „Da budemo dobri.”

Mene osobno ta je knjiga ohrabrila i dala mi snagu da sam i pored svih životnih problema, čak i onda kada nisam bio u stanju vidjeti „svjetlo na kraju tunela“, mogao vidjeti Božje vodstvo i Njegovu ruku u mom životu. Zapravo, to je moje osobno iskustvo koje želim podijeliti s vama.  Predložio bih vam da prije svakog poglavlja to poglavlje najprije pročitate u Bibliji.

Knjigu proroka Daniela u povijesti su smatrali misterioznom knjigom koja opisuje mnoge tajne koje tadašnjim ljudima i nisu bile razumljive. Ipak, vjerujem da je knjiga proroka Daniela bila poruka koja je hrabrila generacije vjernih Božjih ljudi kroz povijest, a da i nisu razumjeli njezinu proročku objavu. Ono što vidim u toj knjizi, to je poruka da je Bog cijelo vrijeme sa svojim narodom i s pojedincima koji se u Njega uzdaju, bez obzira na nevolje kroz koje prolaze.

Vrijeme pisanja ove knjige uistinu je dramatično za vjerni Božji narod. Oni su porobljeni od strane babilonskoga kralja Nabukodonozora. Stanje je uistinu bilo teško. Nasilno su iseljeni iz svoje domovine, a to je za jednog židovskog domoljuba doista bila najveća nesreća koja ga je mogla snaći. U to vrijeme postojalo je vjerovanje kako su ratovi zapravo borbe bogova, pa čiji je bog jači, taj narod pobjeđuje. Bio je to veliki udarac za izraelskog Boga – barem se tako nama čini. Međutim, Bog je stvari vidio sasvim drukčije. Upravo ova knjiga proroka Daniela govori o povjerenju u Boga i u vremenu kada se mnogima činilo da im se ruši svijet. Čak i tada Bog izgrađuje nešto ljepše, nešto bolje, nešto što ima veće vrijednosti.

Ponekad mi se čini da često pobrkamo sustav vrijednosti. Živimo u današnjem vremenu kada je profit najveća vrijednost, umjesto da to bude čovjek. Materijalne stvari određuju odnose među ljudima, umjesto da bude obrnuto. U takvom poremećenom sustavu vrijednosti, Bog nam upravo daje knjigu proroka Daniela koja ima za cilj pokazati i dokazati da je jedino u životu važno imati povjerenje u Boga, jer On zna kraj, i ono što nam nudi, najljepše je. Za Boga je svaki pojedinac najdragocjeniji. Čovjek je najveća vrednota ovog planeta. Upravo Bog će za svega nekih šest stoljeća od početka pisanja ove knjige  to i dokazati. Božji Sin postat će čovjek i umrijeti da bi spasio svakoga tko je spreman prihvatiti Ga kao svog Spasitelja.

Od pisanja ove knjige prošlo je nekih dvadeset šest stoljeća, i ono što je zanimljivo jest da je povijest čovječanstva gotovo uvijek imala isti suštinski problem – grijeh. Iskušenja su se mogla razlikovati, ali bit iskušenja ostala je ista. Stoga, promatrajući ljude opisane u toj knjizi, moći ćemo u njoj prepoznati današnje prilike, moći ćemo prepoznati i svoje probleme. I, što je najvažnije, moći ćemo čak naći i ispravno rješenje za svoj život. Stoga smatram da je ta knjiga vrijedna naše pozornosti, jer od početka do kraja šalje nedvosmislenu poruku: Bog je ljubav i On te ljubi, bez obzira na okolnosti u kojima se nalaziš.

Zakoračimo u istraživanje, ali na način da pokušamo razumjeti kakvu je poruku ta knjiga davala ljudima, Danielovim suvremenicima. I, ono što je najvažnije, pokušajmo otkriti koju poruku ta ista knjiga i nama upućuje.

 

Daniel. 1. poglavlje

Lijek protiv asimilacije

 

Treće godine kraljevanja Jojakima, kralja Judeje, dođe Nabukodonozor, kralj Babilona, na Jeruzalem te ga opsjede. Gospodin mu dade u ruke Jojakima, kralja judejskog, i dio predmeta iz Doma Božjega; on ih dopremi u zemlju Šinear i pohrani predmete u riznici svojih bogova. Dan. 1,1.2.

Vrlo kratak povijesni opis koji navodi prorok Daniel u samom početku otklanja bilo kakvu mogućnost vjerovanja u uobičajenu paradigmu da bogovi naroda pobjeđuju u ratovima. Daniel ovdje iznosi jasnu poruku kako Bog upravlja poviješću ovog svijeta.  Može nam se dogoditi da proživljavamo situaciju u kojoj nam se čini da je to situacija koja sramoti Boga. Međutim, Daniel na samom početku odbacuje bilo kakvu takvu mogućnost. Mnogo kasnije apostol Pavao će zaključiti: Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Galaćanima 6,7. Nikakav Marduk ili bilo koji drugi babilonski bog nije osigurao pobjedu Babilonu nad Judejcima. Bog im je dao u ruke Judejce.

Odmah nam se na to nameće nekoliko pitanja. Jedno od tih pitanja je: Je li Bog autor svih patnja koje su Judejci prošli tom okupacijom? Kad bismo čitali povijest judejskog naroda, zaključili bismo kako je Bog učinio baš sve kako bi spriječio katastrofu za svoj narod. Proroci su opominjali judejske vođe, opominjali su narod, ali očito je sve bilo uzalud. Čak i nakon svih problema u kojima su Judejci našli, Bog im šalje proroka Jeremiju koji ih opominje i navješćuje opsadu od strane Babilona. Daje im savjet da se predaju. Bio je to savjet koji bi smanjio žrtve i razaranja. Međutim, u Jeruzalemu se Jeremijino proročanstvo dočekalo kao veleizdaja. Jeremija to umalo nije platio glavom.

Neposlušnost Božjoj objavi bila je osnovni uzrok stradanja Judejaca. Ponekad nam se čini kako su se protiv nas urotile sve svjetske sile. Iako možda nismo u ratu, bunimo se protiv svih društvenih anomalija. U svakom slučaju, dužnost nam je ukazati na bilo kakvu društvenu anomaliju i pokušati popraviti situaciju ako je to moguće.

Imao sam prijatelja koji je bio poduzetnik. Imao je firmu koju je vodio već dvadeset pet godina.  Ta mu je firma imala relativne uspone i padove. U određenim trenucima zapošljavao je čak dvanaest radnika. Bio je ponosan na to i vjerovao je da Bog preko njega posredno brine o dvanaest obitelji. Tada se dogodilo nešto neočekivano. Upravo ono što je smatrao svojom strateškom prednošću, postalo je uzrokom njegove propasti. Problem je bio u nemoralnom sustavu, od zakona, pa sve do prakse. Jednostavno je bilo nemoguće naplatiti vlastita potraživanja, a država je tražila čak i ono što joj u normalnim okolnostima nije pripadalo. Odjednom više nije bio u stanju plaćati radnike ni svoje obveze. Bio je to početak kraja njegove firme i početak agonije kojoj se nije vidio kraj. Pitao se: Zašto, Bože?

Počeo je tada analizirati problem i ustanovio da je postao žrtvom društvenog zla koja se zove korupcija i nemoral. Ljutio se na sve društvene strukture i javno im ukazivao na njihovu nemoralnost. Zanimljivo je da se u takvim trenucima predstavnici vlasti nisu na njega čak ni ljutili. Shvatio je tada da nema smisla kriviti druge, jer ako ustraje u tome, ništa iz toga neće naučiti. Analizirao je svoje postupke tražeći u njima neku grešku. Ustanovio je da je povremeno, kako bih dobio posao i zaposlio dvanaest ljudi – zbog odgovornosti koju je prema njima osjećao – bio povremeno u stanju uraditi i neki moralni kompromis. Ako je trebalo nekomu dati nešto da bih dobio posao, učinio je to. Opravdavao bi to tada da je to njegov dar poslodavcu, a davati darove može kome hoću. Budući da je povremeno,  da bi dobio posao, cijene svojih usluga morao spustiti na granicu rentabilnosti, jedinu je unutrašnju rezervu vidio u nekakvoj mogućnosti neplaćanja  poreza – bilo da traži neke „rupe u zakonu“ ili na neki drugi način uredi poslovne knjige da im porezni inspektori ne pronađu grešku. Nastojao je uzeti pravdu u svoje ruke i smanjivati porez. Istina, nije to bilo tako često i nije bilo u velikim razmjerima, ali za njega kao kršćanina vrijedila je ona Isusova izjava: “Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Luka 16,10.  Shvatio je tada da je takvim ponašanjem i sam sudjelovao u nemoralnosti društva. Osuđujući nemoral koji se oko njega događa, osuđivao je doslovno samoga sebe.

Često sam s njim razgovarao o tom problemu. Najveći mu je problem bio objasniti svojoj djeci što mu se događa. Uvijek bi im govorio da se poštenje dugoročno uvijek isplati. Sada, kada sam odlučio biti pošten, totalno  je propao. Koju ću poruku ostaviti u nasljedstvo svojim sinovima? Nova definicija o isplativosti poštenja bila je: U životu uvijek trebaš biti pošten, ne zbog toga što će ti se poštenje dugoročno isplatiti, jer se može dogoditi da se i ne isplati. Jednostavno, treba biti pošten zato što je to ispravno, zato što je to pravo. Da u svom poslovanju nije pravio moralne kompromise, vjerojatnije bi ranije propao, ali bi tada imao priliku za neki drugi novi početak. Ovako, kada ti se to dogodi godinu ili dvije pred odlazak u mirovinu, očito nema smisla bilo što početi.

Neposlušnost Božjoj objavi najčešće bude i naš problem. Mi ga najčešće i ne primjećujemo, jer moralni kompromisi koje ponekad napravimo, zbog učestalosti sličnih pojava, ne izgledaju nam toliko veliki. U takvim slučajevima možemo reći kao i Daniel: Gospodin mu dade u ruke.

Nastavimo s događajem o Danielu.

“Kralj naredi Ašfenazu, starješini svojih dvorjanika, da dovede od Izraelaca nekoliko dječaka kraljevskoga ili velikaškog roda: neka budu bez nedostatka, lijepi, vrsni u svakoj mudrosti, dobro poučeni i bistri, prikladni da stoje na kraljevu dvoru; Ašfenaz neka ih nauči pismu i jeziku Kaldejaca. Kralj im odredi dnevni obrok od kraljevskih jela i od vina sa svoga stola. Neka se odgajaju tri godine, a poslije toga imali bi stajati pred kraljem.

Među njima bijahu Judejci: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja.

Dvorjanički starješina nadjene im imena: Daniel će se zvati Baltazar, Hananija Šadrak, Mišael Mešak, Azarja Abed Nego.”(3-7)

U ovom dijelu Daniel opisuje svoju situaciju. On je bio judejski plemić. Odveden je u Babilon u ropstvo sa svega nekih 16-17 godina. Kakvu je perspektivu imao u zemlji svojih porobljivača? Za judejske mladiće, jednako kao i danas, taj period rane mladosti trebao je biti period spremanja za budućnost. To je razdoblje u kojem se trebao školovati. U Babilonu mu se to sigurno neće dogoditi – barem je tako mislio. Ipak, kao da je imao sreću. Kraljevskim ukazom prošao je na izboru za školovanje. Međutim, to je imalo svoju cijenu. Školovanje na babilonskom dvoru stajalo ga je promjene imena, a ime je za njega značilo njegov identitet. Ime Daniel na hebrejskom znači „Bog je (moj) sudac.“ Sada dobiva novo ime: Baltazar. Značenje tog imena je: „Neka Bel pomogne kralju.“ Ime koje je Daniel dobio u potpunosti odudara od njegova identiteta i svjetonazora.

Istog mi se trenutka nameće pitanje: Je li moguće promijeniti identitet promjenom imena? U povijesti našeg naroda to se često događalo. Jedan od takvih slučajeva je bio nakon okupacije Istre nakon 1. svjetskog rata. Vlasti su mijenjale imena i prezimena domicilnom stanovništvu. Ivan je sada bio Giovanni, Josip Giuseppe i sl. Rezultat toga bio je da su ti ljudi uporno pazili da ne zaborave svoj identitet. Kad neka vlast silom želi provesti asimilaciju nekog naroda, najveću će grešku napraviti ako im promijene ime. Tada se takav čovjek čuva svega onog što bi ugrozilo njegov identitet. Kada čitam kako je Danielu i njegovim prijateljima promijenjeno ime, stječem dojam da je Bog u svoj milosti upravo to dopustio kako bi te mladiće jednostavno upozorio gdje su. Svaki put kada bi Daniela netko nazvao „Baltazar“, Daniel je znao da je to napad na njegov identitet koji je jedino mogao zaštiti čvrstim pouzdanjem u Boga. Stoga, nitko nam ne može oduzeti naš identitet bez obzira što nam radio – bilo da nas nasilno preseli iz naše domovine, bilo da nam promijeni ime – samo ako svoj identitet vežemo za nebeskog Boga. Tada znamo da gdje god živjeli, živimo na Njegovu teritoriju, jer psalmist je rekao: Gospodnja je zemlja i što je ispunja, svijet i stanovnici njegovi Psalam 24,1.

Izvješće dalje nastavlja:

“Daniel je u srcu odlučio da se neće okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola, pa zamoli dvorjaničkog starješinu da ga poštedi te se ne okalja. Bog dade Danielu te nađe dobrohotnost i smilovanje u dvorjaničkog starješine.

Starješina reče Danielu: “Bojim se svoga gospodara kralja; on vam je odredio jelo i pilo, pa ako vidi da su vam lica mršavija nego u drugih dječaka vaše dobi, ja ću zbog vas biti kriv pred kraljem.

Tada reče Daniel čuvaru koga bijaše dvorjanički starješina odredio Danielu, Hananiji, Mišaelu i Azarji: “Molim te, pokušaj sa svojim slugama deset dana: neka nam se daje povrće za jelo i voda za pilo. Vidjet ćeš onda kakvi ćemo biti mi a kakvi dječaci koji jedu od kraljevih jela, pa učini sa svojim slugama po onome što budeš video.

On pristade i stavi ih na kušnju deset dana.

A nakon deset dana oni bijahu ljepši i ugojeniji nego svi dječaci koji jeđahu od kraljevih jela. Od tada čuvar dokinu njihova jela i obrok vina što su imali piti te im davaše povrća.” (8-16)

Dakle, promjena imena nije bila jedini Danielov problem, niti je tu bio kraj njegovim kušnjama. Na kraljevskom dvoru trebao se hraniti kraljevskom hranom. Bila su to birana jela svih vrsta. Među tom hranom bilo je i mesa životinja koje su za jednog Judejca bile nečiste i nikada ih ne bi konzumirali. Istina, mogao je Daniel između te hrane koja se nudila izabrati onu koja mu odgovara, ali problem je bio nešto drugo: sva ta hrana bila je posvećena babilonskim bogovima. Konzumiranjem te hrane odavala se čast i obožavanje babilonskim božanstvima. Daniel to sebi nije mogao dopustiti.

Zašto je Daniel sebe doveo u opasnu situaciju samo zato što je odbio jesti hranu posvećenu babilonskim bogovima? Na taj način je, po njihovu kulturološkom razumijevanju, samom kralju nanio veliku uvredu. Odbiti hranu koju ti netko nudi, na Istoku je velika uvreda – za njih to znači da odbijaš život koji ti tvoj domaćin milostivo nudi. Takva uvreda mogla je Daniela stajati glave. Na kraju krajeva, sedam stoljeća kasnije, veliki Božji čovjek, Pavao, pisao je: Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je nešto? Ili idol da je nešto? 1.Korinćanima 10,19.

No Daniel ne smatra da je Nabukodonozor njegov glavni gospodar. Svoju odgovornost uzdiže iznad kralja i prenosi ju na samog Boga. Jako je dobro znao da je Bog taj koji vodi njegov život, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazio. Pavao je to kasnije lijepo definirao: Kušanje nije došlo na vas osim čovječjega. Ali je vjeran Bog, koji vas neće pustiti, da se iskušate većma, nego što možete, nego će učiniti s kušanjem povoljan izlaz, da mognete podnijeti. 1.Korinćanima 10,13.

Ipak, postoji nešto značajno u našem životu što nas može sačuvati od iskušenja. Daniel, s obzirom na ozbiljnost situacije, mogao je napraviti jedan mali moralni kompromis i ne inzistirati toliko na dosljednosti u situaciji koja mu baš i nije bila naklonjena. Mogao je izabrati, od velike ponude hrane, onu hranu koju jede te tako ostati formalno dosljedan svojim načelima. Istina, bilo bi to samo formalno. Međutim, suštinski to ne bi bilo ispravno. Svojim bi postupkom nekoga mogao dovesti na krivi zaključak da štuje babilonske bogove, a on to nikako nije želio. Svojim životom, postupcima i govorom htio je pokazati da je njegov Bog jedini i pravi Bog Jahve kojeg on štuje. Sa svime je želio pokazati da jedino njegov Bog kontrolira cijelu situaciju i da On jedino upravlja poviješću ovoga svijeta. Jedenjem hrane s kraljevskog stola ne bi to pokazao.

Ono što je jako bitno da bi nas sačuvalo od iskušenja je definiranje naše životne misije. Kada ju ispravno definiramo, tada nam je lako donositi odluke. Daniel je svoju životnu misiju definirao. Možda bismo ju mogli modernije izraziti ovako: „Biti dosljedan i vjeran Bogu, na korist društvu i društvenoj zajednici.”

Kada ljudi precizno definiraju svoju životnu misiju, tada je donošenje odluka vrlo jednostavno.

Odluke koje bi se trebale donijeti u bilo kojem životnom segmentu ne analiziraju se po sistemu je li to meni u interesu, je li to isplativo, ili što time dobivam ili gubim. Ta pitanja postaju sekundarna. Primarno pitanje je: Bi li odluka koju trebam donijeti bila sukladna mojoj životnoj misiji.

Kada pogledam svoj život unazad, shvatim da sam često imao problema i napravio moralni kompromis samo zbog toga što nisam imao definiranu životnu misiju. U donošenju odluka povodio sam se interesom, dobiti ili nečim drugim. Dosljednost je bilo nešto što mi tog trenutka nije padalo na um. Kada sam konačno definirao svoju životnu misiju, odluke je bilo lakše donositi. Nisu tada problemi nestajali – naprotiv! Ponekad bi se samo i povećavali, ali moje pitanje nije bilo imam li ili nemam problema, već jesam li dosljedan svojoj životnoj misiji.

Što bi se dogodilo s Danielom da su se stvari odvijale drukčije, možemo samo nagađati, ali jedno je sigurno: Bog je podupirao takav način života judejskih mladića u Babilonu. Očito možemo vidjeti kod Daniela i njegovih prijatelja jedan izvanredan primjer života s Bogom. Ono što je karakteristično za biblijska izvješća je da Biblija nepristrano opisuje svoje glavne junake s njihovim manama i pobjedama. Kada je u pitanju Daniel, ispada kao da taj čovjek nije imao nikakvih životnih propusta. Vjerojatno ih je imao, ali je činjenica da je – zahvaljujući tome što je vrlo rano u samoj svojoj mladosti donio odluku i definirao svoju životnu misiju koja je povezana s Bogom – njegov je život mogao biti bez nekih značajnijih padova. Sličan takav primjer pokazuje nam i Josipov život u Egiptu. Možda bismo samo još za Joba mogli reći da je bio neporočan. Očito je samo jedno: Ti su ljudi u svojoj ranoj mladosti odlučili… i svoj život vezali uz Boga i Njegovu volju.

Definiranje životne misije neće nas osloboditi iskušenja, ali će nam pomoći pobjeđivati u iskušenjima. To je nešto što je vrlo značajno učiniti. Što prije to učinimo, lakše ćemo prolaziti kroz život. U takvim okolnostima neće biti problem tražiti od Boga i nemoguće. U samo deset dana pokazala se razlika između Daniela, njegovih prijatelja i ostalih mladića. To može učiniti samo Bog. To može učiniti samo Bog onima koji su odlučili biti na Njegovoj strani bez obzira na okolnosti kroz koje prolaze. To će načelo Daniel i njegovi prijatelji pokazati kasnije u svom životu. To je načelo nešto što nam daje potpunu sigurnost u ovom nesigurnom svijetu. To je načelo koje vrijedi isprobati, jer ono je nešto što nas zbližava s Bogom.

Rezultati takvog načina života bit će uspjeh koji je sastavni dio života sa svrhom koju na Bog namjenjuje. Možda to nekome nalikuje na neuspjeh, ali uvijek je sve ono što s Bogom zajednički radimo uspjeh. Izvještaj o Danielu nastavlja:

“Ovoj četvorici dječaka dade Bog znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti. Daniel razumijevaše viđenja i sne.

Pošto se navršilo vrijeme određeno od kralja da mu ih dovedu, dvorjanički starješina uvede ih pred Nabukodonozora. Kralj razgovaraše s njima i među svima ne nađe se nijedan kao Daniel, Hananija, Mišael i Azarja. I tako oni ostadoše pred kraljem. I u svemu mudrom i umnom o čemu ih ispitivaše kralj nađe da su deset puta vrsniji od svih čarobnika i gatalaca što ih bijaše u svem njegovu kraljevstvu.

Daniel ostade ondje do prve godine kralja Kira.” (17-21)

Ovo je uistinu impresivni izvještaj o životu u zajednici s Bogom. Bog je bez problema mogao upotrijebiti Daniela u svome djelu, jer je Daniel naumio ostati uz Boga bez obzira na okolnosti. Bog mu je dao mudrost, kao i njegovim prijateljima. Zašto se to danas tako ne događa? Kao da Bog više nije tako moćan kao u vrijeme proroka Daniela. Međutim, sve što od Boga dobijemo, to je po Njegovoj milosti. Sve blagoslove nam daje po svojoj milosti. Možda nam se nekada čini da nam Bog ne daje dovoljno blagoslova. Nekada davno Isusov brat Jakov opisao je razlog zašto je to tako:  “Molite, i ne primate, jer zlo molite, da u nasladama svojim trošite.” Jakov 4,3.

Mudrost koju je dobio od Boga, Daniel i njegovi prijatelji upotrijebili su Bogu na slavu. Bog će i nama dati toliko darova Duha koliko smo u stanju nositi. Za sve što od Boga dobijemo, prema tomu imamo i odgovornost. Nisu svi spremni prihvatiti i odgovornost koja proizlazi iz dobivenih darova i blagoslova.

Kada se izdignemo samo malo više iznad ove naše svakodnevnice, bit ćemo u stanju vidjeti golemu Božju ljubav koja se očituje u svakom segmentu našeg života. Ponekad nas smetaju nevolje i problemi kroz koje prolazimo, no kada bismo barem malo mogli vidjeti stvari iz Božje perspektive, shvatili bismo da je sve što nam On daje produkt Njegove beskrajne milosti i ljubavi. Cijela Biblija, od prve do zadnje stranice, provlači jedinstvenu poruku: „Bog je ljubav!“ Čak i kada prolaziš kroz nevolje iz kojih ne vidiš izlaz, Bog te ljubi i vodi te sigurno iz njih.

Jednom je jedan dječak šetao šumom sa svojim ocem. Otac ga je upitao:

„Znaš li ti gdje se sada nalazimo?”

„Ne!“, odgovorio je dječak.

„Onda si ti izgubljen,“ odgovorio je otac.

„Kako bih mogao biti izgubljen ako sam s tobom?“, odgovorio je dječak.

Da, upravo tako: S Bogom nikada nismo izgubljeni, bez obzira gdje se nalazimo. Ljudi nam mogu učiniti bilo što, mogu nas nasilno iseliti iz naše domovine, mogu nam promijeniti ime, oduzeti nam slobodu, ali ako je Bog s nama, slobodni smo. Nikada nismo izgubljeni. Jedno Murphyjevo pravilo glasi: „Čovjek kojemu je svejedno gdje je, nikada nije izgubljen.“ Možda bismo ovo Murphyjevo pravilo mogli malo predefinirati: „Čovjek koji se uzda u Boga nikada nije izgubljen, bez obzira gdje se nalazi.”

Zvonko Presečan

PODIJELI