EVANGELIZATORICA NA GOLOM OTOKU KATARINA TADIĆ »Mladima pokušavamo posvijestiti totalitarni komunistički sustav i njegove tragove danas«

104
Autor: Tanja Baran

Svestrana i puna raznih interesa doktorandica je filozofije na zagrebačkom isusovačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Katarina Tadić. Polazi studij, priprema se za izradu disertacije, zbog čega aktivno uči arapski jezik. Istodobno je na stručnom usavršavanju na Radio-Mariji. Volontirala je u udruzi »Baščovjek«, a najveće doprinose Crkvi daje svojim angažmanom u udruzi »Magis«. Animatorica je i voditeljica programa u duhovno-edukativnom kampu na Golom otoku. U svemu je tome podržava njezina obitelj, roditelji i braća koji žive svi zajedno u obiteljskoj kući u Velikoj Gorici, u župi bl. Alojzija Stepinca. Voljela bi se, kaže, usavršavati u znanosti i filozofijom se baviti profesionalno, kao i nastaviti s aktivnostima u Crkvi. 

Svi pod istim krovom

Katarina je rođena 5. travnja 1994. u Zagrebu. Mama joj je Mila, djevojački Ećimović, iz Tomislavgrada u Hercegovini, po struci je profesorica defektologije, a zaposlena je kao učiteljica u razrednoj nastavi u SUVAG-u, radi kao verbotonalni rehabilitator. Katarinin tata Stipan Tadić, rodom iz Otoka kraj Sinja, od prošle je jeseni profesor sociologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a do tada je godinama djelovao kao znanstveni savjetnik u Institutu za društvena istraživanja »Ivo Pilar«. Upoznali su se njih dvoje u Zadru gdje su oboje studirali. U vezu su ušli nakon hodočašća u Široki Brijeg. Vjenčali su se u Tomislavgradu. Najprije su godinu, dvije živjeli sa Stipanovom mamom u Sinju, a onda su se preselili u Veliku Goricu, gdje su već od ranije bili Milina sestra i njen suprug Božo Barun. Kupili su parcelu na kojoj su sestre s muževima izgradile kuću u kojoj su svi i danas. Pomagao im je i financijski i svojim rukama Katarinin djed, otac njezine mame i tete. Tadići danas žive na katu, a Baruni na prizemlju obiteljske kuće. Katarina je Tadićima treće dijete, a nakon nje rođeno je još jedno. Iva je rođena 1986. Završila je studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tamo je na doktorskom studiju. Uz to radi kao vrtićka psihologinja u SUVAG-u i kao asistentica na Hrvatskim studijima. Ivan, rođen 1991., studira pravo. U slobodno vrijeme svira gitaru. Perfekcionist je, kažu, po naravi. Najmlađi Josip na svijet je došao 1999. Maturant je 4. gimnazije na Kajzerici u Zagrebu, ide na dvojezičnu nastavu, planira upisati medicinu. Vesela je, pedantna osoba.

»Ručak nam se zna pretvoriti u simpozij«

»Nas se četvero oduvijek lijepo slažemo, za što su ponajprije zaslužni naši roditelji. Podarili su nam divno djetinjstvo i odrastanje«, pripovijeda Katarina.

Katarinu u aktivnostima podržava obitelj, roditelji i braća koji žive svi zajedno u obiteljskoj kući u Velikoj Gorici, u župi bl. Alojzija Stepinca. Voljela bi se, kaže, usavršavati u znanosti i filozofijom se baviti profesionalno, kao i nastaviti s aktivnostima u Crkvi.

»Mama nam je izrazito požrtvovna osoba, angažirana, jako otvorena prema drugima, snažno empatična, divim se njezinim organizacijskim sposobnostima. Posebna je u svemu što radi. Zna saslušati svakoga, trudi se oko nas, nikada nam uz nju ništa nije nedostajalo, a zajedno nas je s tatom odgajala u kršćanskim vrijednostima. I tata je poseban, duboko promišlja stvari, pjesnički je okrenut, divim mu se kao znanstveniku. Mnogo se posvećivao nama djeci, puno je razgovarao s nama. Koristio je svoju struku da nam objasni neke stvari. Odgovoran je, uvijek je spreman za šalu, ležeran je u nekim stvarima, uvijek nam je na raspolaganju. Naši su roditelji vrlo zdrav bračni par. Razumjeli su što im se događa, dogovarali su se, oslanjali se o vjeru. Pokazivali su nam primjerom kako se kvalitetno rješavaju vedre i teške situacije u bračnom i obiteljskom životu. Gledali smo kako se vole i poštuju. Odrastala sam u baš kvalitetnom okruženju. Nas smo četvero dobro, dinamični smo i glasni. Svi znamo sve jedni o drugima, možemo računati jedni na druge, velika smo si potpora što god da radimo. Svi smo pedantni, odgovorni, svi smo uvijek u pravu, što nekad nije lako. Ručak nam se ponekad u našim raspravama zna pretvoriti u pravi simpozij. Lijepo je i dobro odrastati u velikoj obitelji. Dobije se zdrava socijalna i emocionalna inteligencija. I u vjeri su nas roditelji krasno odgajali. Mama i tata imaju svoju zajedničku molitvu. Oduvijek su nas poticali da molimo svi skupa, navečer najčešće krunicu. Pripadamo župi bl. Alojzija Stepinca, to je moja cjeloživotna župa. Zajedno smo išli na misu, redovito, a kad smo poodrasli, malo smo se raspršili po misama, ali u pravilu idemo u paru. Taj je put do crkve i nazad prilika i da se podružimo međusobno. Župnik Josip Ružman me krstio, pričestio, pripremio za krizmu, i danas je tu. Jako je povezan s nama, mi smo dobrodošli kod njega, on kod nas. Jako on vodi računa o svojim župljanima. Posebno se posvećuje mladima, po raznim programima usmjerava mlade u život s Kristom. Te programe mladi sami i osmišljavaju. Župniku pomaže profesor s KBF-a Nenad Malović. Dođe mu kao ispomoć nedjeljom. I s njim smo povezani kao obitelj.«

»Čovjeka bude sram ne truditi se«

»Polazila sam Osnovnu školu Eugena Kumičića u Velikoj Gorici. Bila sam odlična učenica, bilo je jako dobrih profesora, društvo je bilo iz kvarta, poslije smo se raspršili prema interesima. U školi sam dodatno išla na dramsku i likovnu radionicu. Dodatno sam išla i na strane jezike i u glazbenu školu na klavir. Vjeronauk sam polazila u školi, a za sakramente smo se dodatno pripremali u župi. S. Marina bila mi je vjeroučiteljica u nižim razredima, a moj tetak, poznati velikogorički vjeroučitelj Božo Barun u višim. On je moj cjeloživotni vjeroučitelj. Nije počelo u petom, a završilo u osmom razredu. U istoj smo kući, bliski smo, dijelimo mnogo toga, pa i življenje vjere. U Gorici sam nastavila srednjoškolsko obrazovanje, odlučila sam se za opću gimnaziju. Tamo sam bila vrlo dobra, odlična učenica. Imala sam sjajnu vjeroučiteljicu Ivu Brabenec, iznimno dobru razrednicu. Bilo je još profesora koji su bili vrhunski u svojem području. Jako su nas dobro pripremili za maturu i studij. Nisam imala neke posebne dodatne aktivnosti. Puno sam učila, maturirala sam 2011. i upisala današnji Fakultet filozofije i religijskih znanosti. Imala sam izrazit interes za studij filozofije. Zbog otčeva utjecaja tijekom odrastanja htjela sam proučavati i religije. Diplomirala sam 2017. Na studiju sam se izvrsno snašla. Puno sam naučila, obrazovanje je bilo izvrsno, na studiju se stvaraju akademski građani u najboljem smislu, profesori njeguju osoban pristup prema studentu, a to je divno. Znaju nas po imenu i prezimenu. Sram čovjeka bude ne truditi se kad vidi koliko se profesori trude. Cijela je atmosfera dobra. Imala sam izvrsno društvo, bilo nam je dinamično.«

Interes za srednjovjekovne arapske autore
»U filozofiji sam se baš našla, a sve to u divno uređenim odnosima na fakultetu. Zato uvijek preporučujem svoj studij svakomu tko me pita. Osobno bih se željela usavršavati u znanosti i baviti se filozofijom kao profesijom.«

»Angažirala sam se u studentskom zboru. S kolegicama sam radila projekt međureligijske suradnje s Pravoslavnim bogoslovnim fakultetom u Beogradu i Fakultetom islamskih nauka u Sarajevu. Povezali smo institucije sa željom da se međusobno upoznamo. Dosad smo bili u Banjoj Luci i Beogradu, a susreti se nastavljaju. Taj smo projekt inicirali mi studenti, a profesori su nas podržali, bez njih ne bi išlo. Naši profesori i inače podržavaju studentske inicijative. A što se same nastave tiče, mene je najviše zanimala filozofija religije. Jako me zanima govor o Bogu. Diplomirala sam iz filozofije vrjednota Pavla Vuka Pavlovića pod vodstvom izvrsnoga mentora profesora Ivana Kopreka. Tijekom studija sam se posebno povezala s profesorom Antom Gavrićem, zbog tema iz antičke i srednjovjekovne filozofije, posebno zbog metafizike. Jako sam puno seminara radila kod njega, bila sam mu i demonstratorica. Suradnju smo nastavili sada kada sam upisala doktorski studij kojem je on voditelj. On mi je i mentor jer sam se odlučila za arapske autore u srednjem vijeku, konkretno za Avicenu. Nastava je tek započela, tri su godine preda mnom. Profesor Gavrić je otvoren i izrazito angažiran mentor. No i ostali su profesori bili na raspolaganju svima nama. U filozofiji sam se baš našla, a sve to u divno uređenim odnosima na fakultetu. Zato uvijek preporučujem svoj studij svakomu tko me pita. Osobno bih se željela usavršavati u znanosti i baviti se filozofijom kao profesijom.« 

Komunikacija sa slušateljima Radio-Marije

»Od najnovijega vremena angažirala sam se kao koordinatorica organizacije aktivnosti unutar kolektiva na Radio-Mariji. Na stručnom sam osposobljavanju. Bavim se promocijom, komunikacijom s korisnicima, odnosima s međunarodnom obitelji Radio-Marije. Dobro sam se snašla. Kolektiv je dobar, lijepo su me prihvatili, glavni urednik o. Stjepan Fridl daje mi podršku. Radio-Marija u istom je dvorištu na Jordanovcu kao i moj fakultet. Radno mi je vrijeme osam sati u smjenama. Inače sam zbog potreba svojega doktorskoga studija i disertacije upisala tečaj arapskoga jezika. Odlazim dva puta tjedno u Centar za arapski u Praškoj. Sve mi je novo, ali izrazito zanimljivo, mislim da ću se moći snalaziti u arapskom jeziku.«

Volonterka na Golom otoku

»Nakon svega toga ostaje mi vremena za angažman u Crkvi. SKAC u Palmi kod otaca isusovaca uglavnom svi znaju. No postoji i sve poznatiji ‘Magis’, sestrinska udruga SKAC-a. Članica sam ‘Magisa’, njihova sam volonterka. Treću sam godinu aktivna na projektu povijesno-politološke edukacije na Golom otoku. U sklopu jednotjednoga kampa tijekom ljetnih praznika mladima pokušavamo posvijestiti totalitarni komunistički sustav i njegove tragove danas. U tom sam programu animatorica. Goli otok i danas je tabu-tema pa mladima koji na taj otok dođu objašnjavamo kamo su došli i što se tu dogodilo. Pripreme pomalo traju cijelu godinu. Mladi nam dolaze, interesa ima. Nakon kampa analiziramo postignuto i raspravljamo kako ćemo ubuduće. ‘Magis’ želi pružiti mladima aktivno radno i duhovno ljeto u kampovima. Organiziramo i duhovne vježbe u tišini. Udruga ima čak 13 kampova raznih vrsta: kamp s djecom, radno-ekološki kamp, edukacijski kamp. Poanta je u tome da se uz duhovne sadržaje nešto mora raditi ili se treba učiti. Naša udruga okuplja nas oko 1000 mladih volontera. Okupljamo se na sastancima u Palmotićevoj. Cijelo sam vrijeme volonterka, voditeljica programa. Upoznala sam u ‘Magisu’ krasne ljude, neka prijateljstva ostala su trajna. U župi u Velikoj Gorici nisam se uključila u organizaciju sadržaja za mlade, ali dolazim na programe koji me duhovno obogaćuju. Neko sam vrijeme bila aktivna u udruzi ‘Baščovjek’ iz Zagreba koja se bavi promicanjem duhovnih vrijednosti kroz dramske radionice za djecu. Djelovali smo po školama. Stavljali bismo djecu na scenu, stvorili realnu problemsku situaciju i tražili od djece rješenje bez konflikta s naglaskom na vrjednote. Za tu su nam aktivnost škole rado davale prostor i vrijeme, najčešće na satu razrednika. Tri su osnivačice te udruge i sedam je nas volontera. Osobno sam obišla više škola, bilo mi je jako zanimljivo, no sad sam zbog ostalih obveza koje su se dogodile sa završetkom redovitoga studija udrugu ‘Baščovjek’ stavila na pauzu.«

Apostoli u trapericama
U Hrvatskoj i u svijetu uvijek je postojao prostor i potreba za djelovanjem laika unutar Crkve. U samom pokušaju ideologizacije i sekularizacije hrvatskoga društva održavaju vrjednote vjerničke zajednice kao svojevrsno predziđe kršćanstva. Mislim da je upravo to snaga koju posjeduju laičke zajednice i udruge, da u društvenim procesima prenose i svjedoče radosnu vijest. Upravo se i u današnjem vremenu i društvenim tendencijama osjeća potreba za učvršćivanjem kršćanskih vrijednosti. Smatram da je tu važna pozicija mladih, da nadu treba polagati u apostole u trapericama jer upravo nose svoju vjeru u današnjem svijetu i svjedoče ju drugima svojim djelima i djelatnošću. Vjera treba biti življena i nošena u svijetu, a mislim da tu snagu imaju manje laičke udruge i zajednice, koje svjedoče vjeru u svojem životu. Odnose između hijerarhijske Crkve i laikata u današnje vrijeme smatram da treba intenzivirati još više kao proces međusobnoga cjeloživotnoga učenja i prožimanja.
»Mijenja se moj doživljaj, zrijem, rastem«

»Život mi je sada jako dinamičan. Uz sve što imam, i doma pomognem, kuću održavamo svi, dijelimo kućanske poslove, znam i kuhati. Više od šest godina dečko mi je Matej Tkalčić. Student je strojarstva i brodogradnje, završava preddiplomski, iz Zagreba je, rođen je 1994. Upoznali smo se još u srednjoj školi, moji ga svi jako dobro poznaju, osobito moja braća, a i svi Matejevi poznaju mene. Nas dvoje dijelimo isti vrijednosni sustav, poštujemo se, sretni smo zajedno.

Moj mi angažman u okrilju Crkve, u ‘Magisu’, mnogo znači. Želim vidjeti prostor u kojem mladi mogu ostvariti sebe u vjeri, važno je da ima programa u kojima se mladi upoznaju i uče. Upoznati istomišljenike je važno, živjeti život u prirodnom okruženju nosiva je greda duhovnosti koja nas sve veže. Divno je što mladi vjernici koji se osobno ne poznaju u našim programima žive vjeru skupa. Osobno za to dajem talente koji su mi darovani. Pozvana sam da primljene darove darujem, ali i u svemu tome ja i primam. Mijenja se i moj doživljaj, spoznaja, zrijem, rastem. Pronašla sam se u tome, obogaćuje me. Mislim da je važno živjeti u Crkvi i raditi za Crkvu. Vjeru treba živjeti, a svatko može pronaći način kako će se uključiti prema interesima, znanjima i iskustvu. Voljela bih i dalje ostati angažirana u Crkvi i moji me u tome podržavaju. Aktivni angažman u Crkvi za mene je lijep izraz vjere koja mi je odnos s Bogom u kojem se izriče ljubav i upućuje dalje na bližnje. Bitna je odrednica naravi čovjeka jer smo upućeni tražiti Boga kao odgovor na pitanje našega postojanja i smisla. U životu je razumijevam kao put na koji je čovjek pozvan prihvaćanjem Krista koji je sam rekao da je Put, Istina i Život. Tim putom dolazimo do istine koja je pretpostavljena u stvarnosti i koja nas oslobađa.«

Izvor: Glas Koncila

PODIJELI