Europa će biti kršćanska ili je neće biti

65

Gospođa Millet svjedoči i o kršćanstvu, odlazi k pretkoncilskoj masi i upozorava na potrebu ponovnog formuliranja stare Europe, koncepta kojemu svi, više ili manje, pripadamo. Koliko je takvih intelektualaca na današnjim sveučilištima? Koliko se profesora usuđuje izaći na misu (čak i predkoncilijsku) i to javno govoriti.

Ovaj tekst nastaje pred kraj predavanja profesorice Millet – Gérard u velikoj dvorani Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani, 19. travnja. Dominique Millet predaje na Sorboni i primjer je današnje intelektualne savršenosti. Zašto? Za intelektualce, čak i one na najvišoj razini, postoji samo jedan kriterij. Nakon što ga je formulirao pjesnik: “skepticizam i distancu utvrđuje intelektualca, ambivalentnost pojmova i pojave, s kojima mu se razmišljanje susreće, uzrokuje konstanto pulsiranje njegovih misli između prepoznavanja i poricanja”. Intelektualac mora kultivirati kritičnu distancu do stvarnosti: kao svjetionik na noćnom moru.

Današnji intelektualci su uvelike zaboravili na tu ulogu. Oduzima previše vremena i pravi suvišne brige. Gospođa Millet ovu ulogu živi: inače jedna je od najtalentiranijih ljudi u poznatoj suvremenoj književnoj povijesti. Njezina se biografija uspinje do moderne legende. U akademskom je smislu postigla izvanredne stvari: njezini su talenti poznavanje jezika, znanje francuskog i konačno, tumačenje književnih tekstova (Paul Claudel, J.K Huysmans i drugi) koje je, prema mišljenju mnogih, nevjerojatno. Unatoč tome, gospođa Millet svjedoči i o kršćanstvu, odlazi k pretkoncilskoj masi i upozorava na potrebu ponovnog formuliranja stare Europe, koncepta kojemu svi, više ili manje, pripadamo. Koliko je takvih intelektualaca na današnjim sveučilištima? Koliko se profesora usuđuje izaći na misu (čak i predkoncilijsku) i to javno govoriti. To je postalo politički nekorektno. Previše je suvremenih intelektualaca sinonim govoru koji se naziva “langue de bois”. Započeo je u vrijeme Sovjetskog Saveza, a danas je njegova prijestolnica Bruxelles. Intelektualci postaju toliko opušteni u svojemu razmišljanju da aktivno promoviraju ideje koje se snažno suprotstavljaju zdravom razumu ili kartezijanskim racionalizmom.

Današnji intelektualci tendenciraju “lijevo”, i to zbog toga što je to – u nedostatku kritičke refleksije – postao dio navike o kojoj smo svi prestali ispitivati. To nije spoznaja rođena iz razmišljanja. Prečesto vidimo da u prvom planu njihovih ciljeva prednjači istraživanje “postkolonizma”, fenomen seksualnosti, a posebno negiranje tih elemenata na kojima se njihov diskurs utemeljuje: tradicije, jezika, vjere i kršćanstva. To jest: Europa u svojim korijenima, iz kojih je započela zapadnjačka civilizacija i bez kojih je nemoguće zamisliti čovječanstvo.

Da biste to mogli učiniti kao intelektualac humanist, prvo morate zanijekati sami sebe. Naime, golema većina intelektualaca humanista – naravno isti oni, koji pišu i definiraju se o društveno aktivnim temama (jezikoslovci, pravnici i drugi, npr. istraživači književnosti se ne računamo), govori najviše jednu stvar, koja je, začudo, identična onoj koju govore europski političari. Ta jedna stvar sama ne znači ništa: stručnjak društvenih znanosti bi pohvalio islam, pozvao za primanje što više migranata (u Njemačkoj ih je već tri milijuna, samo od ljeta 2015.), govorio o multikulti agendi, napadao Trumpa ili zalagao se za to što je sada najmodernije – na engleskom to je transgender. To podrazumijeva ljude koji mijenjaju spol. Sjetimo se šale: Nixon je čovjeka poslao na Mjesec, a Obama na zapad (inaugirao, otvorio je treći, transgender WC, pored ovih za muškarce i žene).

Za ovako formiranim intelektualcima idu mediji, a istim jezikom govore i političari. Europski ljudi, koji su uglavnom – i unatoč ovim devijacijama još uvijek normalni – ne mogu razumjeti što je sve u pozadini. Naravno, postoje kritički humanistički intelektualci, koji su vrlo dobro svjesni da će Europa biti kršćansko-humanistička ili je neće biti. Oni su svjesni da za sada, na žalost, previše faktora ukazuje na drugu alternativu, da će Europa nestati, a na njezino mjesto narasti babilonska kula napravljena od zbunjenosti, u kojoj će vladati, prije svega, nasilje.

No, kritički intelektualci slabo pronalaze prostor za izraziti svoje mišljenje, jer postoji skriveni konsenzus između većinskih medija i većinske politike o tome koje su teme produktivne, a koje nisu. Kritične teme su kontraproduktivne, jer stvaraju potrebu za razmišljanjem i kritičkom procjenom ljudi. To su „vještine“ koje današnja politika više nema. Što god mislili o Françoisu Mitterrandu, nekadašnjem francuskom predsjedniku, činjenica je da su njegovi službeni portreti napravljeni s knjigom u naručju. Toliko je cijenio kulturu da je htio da ga se pamti kao takvog. Jednu generaciju kasnije, kritičko mišljenje je u politici najveći nedostatak. Svi europski političari (s rijetkim iznimkama) govore samo jedan jezik – čija je karakteristika ne reći ništa.

Nedostatak kritičkih intelektualaca, kršćanskih mislitoca i vrijednosti, u kombinaciji s političkim jezikom koji je postao opskuran je izvor strašne zbrke koja pada na stari kontinent.

Izvor: http://www.7dnevno.hr/

PODIJELI