1. korizmeni tjedan

Nedjelja, 25. 2. 2018.

ČITANJA: Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Ps 116,10.15-19; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10

Prvo čitanje: Post 22, 1-2.9a.10-13.15-18

Žrtva praoca našega Abrahama.

Čitanje Knjige Postanka

U one dane: Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: »Abrahame!« On odgovori: »Evo me!« Bog nastavi: »Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.« I stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne žrtvenik i naslaže drva.

Pruži sad Abraham ruku i uzme nož da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anđeo Gospodnji i poviče: »Abrahame! Abrahame!« »Evo me!« odgovori on. »Ne spuštaj ruku na dječaka« – reče – »niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga«. Podiže Abraham oči i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu. Tada Abraham ode, uzme ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu mjesto svog sina. Anđeo Gospodnji zovne Abrahama s neba drugi put i reče: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 116, 10.15-19

Pripjev:

Hodit ću pred Gospodinom u zemlji živih.

Ja vjerujem i kada kažem:
»Nesretan sam veoma.«
Dragocjena je u očima Gospodnjim
smrt pobožnika njegovih.

Gospodine, tvoj sam sluga,
tvoj sluga, sin službenice tvoje:
ti si razriješio okove moje.
Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,
zazvat ću ime Gospodnje.

Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje
pred svim pukom njegovim,
u predvorjima doma Gospodnjega,
posred tebe, Jeruzaleme!

Drugo čitanje: Rim 8, 31b-34

Bog ni svog Sina nije poštedio.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo! Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?

Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mk 9, 2-10

Ovo je Sin moj ljubljeni.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.

Riječ Gospodnja.

Uvod

Sveta povijest bilježi jedno osobno pojavljivanje proroka Ilije. Od Ilijinog uznesenja na nebo pa do njegovog ponovnog pojavljivanja  prošlo je oko 900 godina. U svijetu su se događale takve stvari da su gotovo svi zaboravili na proroka Iliju.

Jednom prigodom dok je Isus boravio na zemlji, poveo je svoje učenike na jednu goru. Željeli su se moliti Bogu. Interesantno mi je da su se susreti s Bogom, tj. najvažnije stvari s Bogom događale na gori. Očito to dizanje na višu nadmorsku visinu, trebalo je biti i asocijacija većeg približavanja Bogu.

Za učenike, taj je dan bio sparan, vruć, kao i svaki drugi dan koji su zajednički provodili s Isusom. Isus je s učenicima došao u neko selo u podnožje neke gore. Tog su dana prehodali nekoliko desetaka kilometara. Tu su trebali ostati i prenoćiti. On je uvijek koristio svaku prigodu kako bi se molio svome Ocu. Bio je to poseban razgovor s Njime koji mu je davao snagu za daljnji rad.

Vremenski, Isus je s učenicima bio već skoro tri i pol godine. Vrlo brzo Njegova će služba završiti na jedan okrutan i svirep način. Bit će predan narodnim poglavarima, i razapet na križ. Pa upravo zbog toga je i došao. Bit će to nešto čime će otkupiti cijeli svijet za grijeh koji je počinio i koji će počiniti svaki pojedinac. Ovog puta svoje iskustvo molitve na gori želio je podijeliti samo s trojicom Njegovih učenika, Petrom, Jakovom i Ivanom.  

Homilija

Isus je s tri učenika, Ivanom, Jakovom i Petrom pošao na goru u želji da se moli Bogu. Ova tri učenika bili su umorni od dugog iscrpljujućeg puta koji su prethodno napravili. Došavši na vrh gore, Isus je našao zgodno mjesto gdje je mogao moliti, a njegova tri učenika tražila su i našla također zgodno mjesto, ali ne za molitvu, već mjesto gdje bi mogli leći i  odmoriti se od dugog puta. Za njih je Isusovo druženje s Njegovim ocem kroz molitvu bilo značajno. To ih je uvijek impresioniralo. Jednom prigodom su od Isusa tražili da i njih nauči tako moliti, a Isus im je tada dao uzor molitvu, molitvu Očenaš koju kršćani mole već dvije tisuće godina. Sve je to bilo lijepo, ali umor je bio jači.

Dok se Isus smjestio kraj nekog kamena na koji se lagano oslonio da bi Bogu uputio molitvu, njegova tri učenika brzo su zaspali bez obzira na grubi i neudobni smještaj.

Nije to bilo prvi puta. Često bi oni tako zaspali dok je Isus molio. Isus je ponekad znao moliti cijelu noć. Nakon toga došao bi do njih i nježno ih budio, jer ih je čekao novi dan obilježen aktivnostima i dužnostima koje su trebali obaviti. Ono što ih je najviše čudilo je da je Isus, bez obzira što nije spavao izgledao potpuno svjež i odmoran, pa čak možda bolje nego oni, jer ih je izmučio neudobni smještaj tvrdog kamena pod glavom i tvrdog tla na kojem su ležali.

Ipak, ovog puta nije ih Isus budio. Probudila ih je jaka svjetlost koja je dopirala iz njihove blizine. U tom buđenju primijetili su nešto neobično. Biblija to opisuje vrlo uzbudljivo: I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. Luka 9,29-31.

Nakon devet stoljeća, Ilija je ponovno došao u službu da ohrabri svog Gospodina i Spasitelja. Mojsije i Ilija imali su iskustva u životu na zemlji. Imali su čak iskustva i u duhovnom padu kada su se umjesto na Boga, oslanjali na sebe. Sada u finalu Isusove misije spašavanja svijeta, tim svojim iskustvom željeli su Isusu dati puno ohrabrenje. Kao ljudi koji su proživjeli svoj život na zemlji, mogli su Isusu dati ohrabrenje koje mu je tog trenutka trebalo. Njihov razgovor s Isusom pokazao je Isusu da bez obzira na strahotu grijeha i zla, njegova žrtva neće biti uzaludna.

Za ova tri učenika, bilo je to stvarno posebno iskustvo u hodu s Isusom. Slava, koju su vidjeli, bila je neopisiva. Svaki pokušaj da ju opišu činio im se neuspješnim. Tri evanđelista opisuju taj događaj i svaki želi naglasiti da je sjaj i slava koju su vidjeli bilo nešto neopisivo. Nakon takvog sjaja i slave, ovaj svijet im je izgledao tako taman i mračan. Primijetili su da je to kraj te predivne slike koju su oni prespavali. Ilija i Mojsije su polako napuštali Isusa i vraćali se ponovno u slavu u kojoj su živjeli. Učenici su zaželjeli ostati zauvijek i uživati u ljepoti te svjetlosti. Petar u toj ideji iznosi prijedlog kako bi čak tako nešto i realizirali: I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Nije znao što govori. Luka 9,33. Umjesto odgovora na Petrov prijedlog, dobili su posebno svjedočanstvo: Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte! Luka 9,34.35. Nakon toga izvješće evanđelista iznosi: I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Luka 9,36.

Očito zbog sveg zla koji je zahvatio ovaj svijet, željeli bi već jednom da Isus ponovo dođe u svojoj slavi i da svemu učini kraj. Toliko bi željeli živjeti s proslavljenim Kristom, onim oko kojeg je neopisiva svjetlost. Umjesto toga, Božja riječ nam potvrđuje Kristovo božanstvo i upućuje nas natrag na ovaj svijet. Isus prilazi učenicima koji su još uvijek pod velikim dojmom onog što su vidjeli i čuli. Oni su ponovno osvjedočeni i to od samog Oca da je njihovo druženje sa Isusom bilo druženje sa samim Božjim Sinom. Shvatili su da je plan spasenja koji Isus treba provesti nešto što i njih čeka, nešto čega će i oni biti dio. Pored silne želje da ostanu na gori, Isus ih poziva da se spuste u dolinu, dolinu gdje ih čeka borba protiv kneza tame, protiv Sotone koji je uzurpirao ovaj svijet.

Spustili su se u dolinu zajedno s Isusom i odmah ih je čekala akcija. Devet Isusovih učenika je raspravljalo sa pismoznancima i učenim ljudima o Božjim veličinama. Istina, oni su pored sebe imali veliki problem. Tu je bio čovjek sa realnom životnom potrebom. Njegov sin je patio od neke padavice i to ga je strašno mučilo. Biblija kaže da se radilo o djelovanju zlog i nečistog duha. Pokušaj Isusovih učenika da ga istjeraju nije bio uspješan. Pismoznanci i učenici su ušli u raspravu, i za njih je ta rasprava bila važnija od realnih životnih potreba koje su bile oko njih. Njihov zaključak je bio da je problem ovog dječaka grijeh, možda njegov ili njegovih roditelja i da ga zbog toga stiže Božja kazna. Nikome nije palo na pamet da se zaustavi i kaže kako su i oni grešnici i da za sve treba od Boga tražiti milost da učini nešto i smanji patnje ovom svijetu. „Ispravna“ spoznaja za njih je bila najvažnija. Nije važno što ljudi oko njih pate, nije važno što siromašni ne mogu riješiti svoj problem siromaštva. Nije važno što oko njih ljudi umiru zbog pogrešnog izbora koji su napravili. Za njih je važno da imaju čistu spoznaju koju su čak znali nazvati i punom istinom, a svi drugi neka snose posljedice svog osobnog pogrešnog izbora.

Čini mi se ponekad kako mi kršćani često postupamo na sličan način. Mnogo puta smatramo važnijom raspravu o temama koje su pitanje vjere i koje ionako nismo u stanju provjeriti njenu autentičnost, osim što se hvatamo za neke originalne verzije starogrčkog ili hebrejskog izraza, a realne ljudske potrebe uopće ne primjećujemo. Mi radije volimo raspravu jednako kao farizeji i pismoznanci Isusovog vremena. Ona nam je važnija od rješavanja realnih životnih potreba ljudi oko nas.

Ne mislim reći da je spoznaja nebitna. Međutim ona je realna samo u okviru ljubavi koju pokazujemo prema ljudima oko nas. Dokle god možemo biti mirni zbog ljudskih patnji koje se oko nas dešavaju, ma koliko da nam je spoznaja ispravna, ona je bezvrijedna. Apostol Petar u svojoj poslanici jasno govori kako trebamo graditi spoznaju: Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, 2. Petrova 1,5. Riječ krepost jedan drugi prijevod prevodi kao dobrodetelj. U načelu ta riječ označava Božju dobrotu. To bi značilo da u vjeri gledamo Božju dobrotu, i na toj dobroti izgrađujmo svoju spoznaju. Ukoliko naša spoznaja nije izgrađena na Božjoj dobroti, tada ne samo da je bezvrijedna već je i opasna. Spoznaja nije ništa drugo do poznavati Boga. Upravo našim poznavanjem Boga, mi prakticiramo našu duhovnost.

Primijetio sam kroz biblijsku poruku da nam Bog neće suditi zbog pogrešnih spoznaja koje imamo, već zbog nedosljednosti u tim spoznajama. Najljepši primjer toga je odgovor gospodara iz Isusove prispodobe o talentima koje je dao onom lijenom sluzi koji je zakopao svoj talent. “A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: `Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!` A gospodar mu reče: `Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.` Matej 25,24-27. Zanimljivo je ovdje da gospodar ne ispravlja krivu spoznaju o njemu. Upravo time što je darovane i stečene talente dao slugama na upravljanje pokazuje njegovu veliku dobrotu i velikodušnost. Međutim on okrivljuje ovog slugu zbog nedosljednosti. Bez obzira na krivu spoznaju, trebao je biti njoj dosljedan. Da je bio dosljedan izvršio bi gospodarevu volju.

Ono što sam primijetio kod mnogih kršćana je njihova nedosljednost u vjerovanju. Mnogi kršćani na sav glas pričaju o skorom Isusovom dolasku, a njihov život je ustvari borba za ovozemaljsko. Oni rade noć i dan, ne bi li nekako priskrbili da imaju što veći standard. Mislim da je Isus izazvao bijes kod pismoznanaca i farizeja jer im je ukazao na nedosljednost njihovog vjerskog života. Govorili su o važnosti Zakona a istovremeno su ga kršili svojim nekim običajima i nekim svojim predajama.

Isus nije dozvolio učenicima da ostanu cijelo vrijeme na gori, ma koliko da im je tu bilo lijepo. Pošao je s njima u dolinu suza da pokaže kakav je Bog i vrati nadu onima koji su je izgubili. Susret s ovim čovjekom čiji je sin bio teško bolestan pokazuje da ponekad naša reakcija i naši pokušaji pomoći ponekad više mogu biti prepreka vjeri nego poticanje na nju. Učenici su pokušavali istjerati demone iz ovog dječaka ali bezuspješno. Na kraju je to učinio Isus.

Ilijin život je bio obilježen reformom i gotovo svaka generacija trebala je nekog Iliju koji će narod potaknuti na reformu. Bog je preko proroka Malahije obećao dolazak novih „Ilija.“ „Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan. Malahija 4,5. Bit će to ljudi preko kojih će Bog potaknuti reformu u narodu. Ljudi koji će neustrašivo stati na stranu onog što je ispravno. Možda očekujemo da to uvijek bude netko drugi. Nismo li se zapitali da bi možda to i ja mogao biti. Možda u svojoj skromnosti mislimo da za to nismo spremni. Nismo dovoljno obrazovani, nismo rječiti i nedostaje nam puno stvari. Upravo takvi imamo sve predispozicije da postanemo oni preko kojih će Bog pozivati ljude na reformu. Sve što trebamo znati je oslanjati se na Božju silu. Bog koga pozove u službu, njega i osposobi.

Ovog trenutka mi pada na um iskustvo proroka Izaije. On je u viziji vidio Gospodnje prijestolje. Osjećao se nedostojnim te velike časti sve dok ga anđeo nije dotakao žeravicom sa oltara i očistio od grijeha. Kada je Gospodin pitao koga bi poslao da provede u reformu u narodu, Izaija je spremno odgovorio: „Evo mene, mene pošalji.“

I mi možemo biti reformatori za našeg Gospodina. Postoji samo jedan uvjet, prihvatimo da nas Milost našeg Gospodina Isusa Krista promjeni i da ona izvrši promjenu u našem životu. Tek tada ćemo moći biti kanali Božje milosti za druge ljude.

Neka vas dobri Bog blagoslovi

Zvonko Presečan