FOTO: Roko Antić

U ovoj koronarnoj krizi mnoge su maske pale i mnogo je stvari izašlo na površinu.
Tako nas je dubrovački biskup Mate Uzinić poučio da zadaća pastira u uvjetima izolacije nije
primarno hraniti svoje stado hranom života duše koju nam je ostavio Gospodin, već fizička hrana
bez koje ljudi ne mogu živjeti.
Eto nam novog nauka. Zahvaljujući ovom nevidljivom virusu, naučili smo da smo uz mainstream
političare dobili i mainstream biskupa, koji nikako da shvati jedno od najvažnijih pravila javne
komunikacije – “;kad naknadno moraš puno objašnjavati, bolje da si šutio.”;
Cijeloga života slušam da je od “;hrane propadljive”; nemjerljivo važnija”;hrana koja ostaje za život
vječni: jer nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati”
Svaki glas protivljenja koji se pojavio, ponajviše na društvenim mrežama i nekim katoličkim
portalima, bilo da je došao od klerika, vrsnih teologa, znanstvenika ili vjernika laika ignorirao se ili
odbacivao. Zamjerao im se nedostatak poniznosti i povjerenja a njihova vjera se nazvala
djetinjastom.
Kad se jednom moj prijatelj ispovjedio, rekavši da se u nedjeljno jutro nije osjećao dobro i da je
svetu Misu pratio putem televizijskog prijenosa, ispovjednik mu je rekao: “Dragi moj, osim teške
bolesti to ti nije opravdanje. Nego, reci ti meni, možeš li se okupati kada more gledaš na televiziji?”
Sve kritike su bile upućivane dobronamjerno. Poznajem mnoge koji su zbunjeni i uplakani prolazili
kroz Vazmeno trodnevlje, a središnja svetkovina kršćanstva Uskrs prošla je bez Euharistije.
Vjernici su zbunjeni jer glasa ohrabrenja nema niotkud. Čast nekolicini svećenika koji su se oglasili
javno se izlažući da bi mogli biti sankcionirani. (don Mladen Parlov, don Josip Delaš, don Josip
Mužić, don Grgur Alviž, fra Ćiro Lovrić …)
Mogli smo vidjeti da u Hrvatskom saboru u jednoj dvorani mogu biti stotinjak zastupnika u
razmaku, u Jasenovcu može biti nepregledna kolona ljudi bez razmaka, u Lidl i Spar se može ići, a
u Crkvu ne može, još uvijek.
Da se na benzinskoj pumpi može kupiti gorivo preko pleksiglasa, ali se preko pleksiglasa ne može
ispovjediti.
Dok ovih dana čekamo da nam bivši suradnici KOS-a odrede upute za organiziranje vjerskih
okupljanja, može se čuti da se razmatra o fizičkoj distanci između vjernika od 4 metra.
E to se zove razmak kad ti ga odrede mentalni komunisti.
Crkva koju je Isus Krist utemeljio nema pravo na osrednjost.
Ako ona ne raskrinkava prometejske snove ovog vremena, teško zatajuje u svome poslanju.
Kad se prilagođava ozračju vremena i ne pruža jasan znak znak neprijateljima Katoličke Crkve da
za Uskrs mora biti svete Mise s narodom, pa makar na stadionu, udaljuje se od Boga i izdaje Krista.
Nikakva slika s ekrana nikada neće zamijeniti prisan susret.
Ne poričem da bolesne i stare osobe tako mogu hraniti svoju vjeru, ali Boga se ne može naći
gledajući neki televizijski program.
Bog je stvarna prisutnost skrivena u svetohraništu.
Mi se zavaravamo pomišljajući da smo se susreli s Bogom i uzeli udjela u euharistijskoj žrtvi
gledajući Facebook prijenos svete Mise.
Potpuno prihvaćam stav prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinala
Roberta Saraha koji o sveprisutnoj desakralizaciji ističe: “Ako bismo naše odnose s Bogom

podvrgavali tehničkim posredovanjima, bilo bi to njihovo izopačenje. Nijedan ljudski doista
prisan i osoban odnos ne može se uspostaviti posredovanjem nekog stroja. Čovjeka u njegovu
odnosu s Bogom ne može zamijeniti nikakav stroj ili tehnička dostignuća”.
Pastiru treba naklonost naroda, a narodu treba blizina pastira. Središte i temelj tog zajedništva je
lomljenje kruha – Euharistija.
Da bi se to zajedništvo postiglo potrebna je dosljednost.
Osobno smatram da se nedosljednost hrvatskog episkopata tako jasno očitovala prilikom
ratifikacije Istanbulske konvencije. U jeku najžešćih prosvjeda na razgovor primaju
Plenkovića koji im je prije toga nonšalantno odbio izjavu cijele Biskupske konferencije.
Je li nedosljednost i šutnja zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića ispred kojega Patrijarh
SPC Irinej u Manastiru Krka kod Kistanja okupljenim novinarima izjavi:
“U ratu (1991 – 1995) je na ovim prostorima mnogo manjoj mjeri bilo zla sa srpske strane”
To se dogodilo 19. kolovoza 2015. godine.
Za prosvjeda u Splitu (12.04.2018) svega nekoliko dana prije nego će Hrvatski sabor izglasati
konvenciju Vijeća Europe o tzv. zaštiti žena od nasilja, novinari zovu nadbiskupa Barišića da
im da izjavu, računajući da je tu s pokupljenim narodom. On im odgovara da je kilometrima
daleko od tog događaja.
Zato, budimo dosljedni i pokažimo odlučnim stavom da nam je biti uz narod.
Briga za duše vjernika i odanost Isusu Kristu je važnija od zatvaranja pipa na kojima cure
dobra ovoga svijeta.
U Starom zavjetu, usprkos Božjoj brizi u trenutku oslobođenja iz egipatskog ropstva, usprkos
izvanrednom prijelazu kroz Crveno more po suhu i daru mane s Neba, Izrael napušta Boga da bi
sebi izradio idola, zlatno tele kojeg može prenositi.
Želi božanstvo koje može podložiti svojim mušicama i hirevima.
Aron je izlio zlatno tele od naušnica, pa ljudi povikaše: “Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz
zemlje egipatske” (Izl 32,4)
Tako je od početka vremena. Čovjek umjesto zahvalnosti Bogu, pokazuje nezahvalnost,
nedosljednost i niskoću.
Ove sam se starozavjetne slike prisjetio čuvši izjavu hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića
kako mramornu ploču s imenima jedanaest poginulih branitelja HOS-a
“Treba maknut, baciti negdje. To nema veze s Domovinskim ratom.”
Da podsjetim, ploča je na zahtjev Milorada Pupovca i po “šrafciger” uputama Vesne Pusić, a uz
prethodno odobrenje Andreja Plenkovića skinuta 07. rujna 2017. godine.
Sad je pitanje jesu li poginuli branitelji HOS-a branili Ćupriju i Pančevo ili Novsku i Novu
Gradišku? Je li predsjednik promislio o boli preostalih živih roditelja tih mladića i njihovih
bližnjih?
Kaže jedna izreka “Narod koji zaboravlja svoju prošlost, ne zaslužuje budućnost.
Hrvatski prijelaz preko “Crvenog mora” otpočeo je 02. svibnja 1991. godine pokoljem 12. hrvatskih
policajaca u Borovu Selu, a završio 05. kolovoza 1995.godine postavljanjem hrvatskog stijega na
kninskoj tvrđavi.
Opijeni slobodom, ubrzo smo zaboravili na tu Božju intervenciju.

Kao dobar pokazatelj da se Hrvatska vratila u doba zlatnog teleta su izbori triju hrvatskih
predsjednika; Stjepana Mesića cijelo desetljeće, Ive Josipovića i Zorana Milanovića.
Dok je koronarna kriza bila na vrhuncu, svi su se pitali gdje je nestao tek ustoličeni hrvatski
predsjednik. Ukazanjem i izjavom u Jasenovcu pokazao nam je da dlaku mijenja malo, ali ćud
nimalo. U četiri mjeseca njegova predsjednikovanja pamtimo četiri poteza; degradiranje službene
himne, traženje reakcije institucija za spaljivanje krnje u Imotskom, uklanjanje bisti s Pantovčaka i
prijezir prema poginulim HOS-ovcima i Domovinskom ratu.
I to nam je vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. Blago nama.
Blago nama i s “demokršćanima” na vlasti. Demokršćani po zadatku, ne uvjerenju.
Takvi su ponajviše lijevali zlatno tele; neprovođenjem lustracije, detuđmanizacijom, izdajom
generala i branitelja, odnosa prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i Hrvatima u iseljeništvu,
gradnjom četničkih spomenika i neprincipijelnim koalicijama, iseljavanjem radno sposobnog
stanovništva i krađom narodnih referenduma koji su imali za cilj pravedniju državu.
Njihova politika se svodila na politiku izvršavanja zadataka. Takvi veliki poligloti (Sanader,
Plenković) i uglađeni europejci pokazivali su i pokazuju autoritarni model vladanja.
Koji znači slijepu poslušnost onima gore i diktatorski odnos prema nadređenima koje tjeraju da se
izjašnjavaju suprotno od svojih uvjerenja pa iako pogazili i svoju vjeru i da ništa ne izjavljuju bez
dodatka “kao što je rekao naš predsjednik”.
Opet ću ponoviti. Hrvatska i unatoč ovoj globalnoj krizi ima sve pogodnosti biti zemljom bogatih i
zadovoljnih ljudi. Ima važan geografski položaj, obrazovane ljude i sposobne poduzetnike, ima
velika prirodna bogatstva i kulturnu tradiciju, plodnu zemlju, toplo i čisto more, obalu i brojne
otoke, pitku vodu i autoceste.
Ima sve osim nesebičnog, mudrog i poštenog vodstva.
Promatrajući tu zlatnu telad i narod koji izabere takvog predsjednika, treba li se čuditi
Starčeviću koji je pri kraju svog životnog puta rezignirano izjavio: “Ni vruć ne bih popio čašu
vode za ovaj narod”

Roko Antić
Kistanje, 28. travnja 2020.

PUT,ISTINA I ŽIVOT – 29.04.2020.

PODIJELI