S V I S V E T I
1. studenoga 2015.
Ps 25 (24), 1-4b. 5-6
2. 1Iv 3, 1-3
Mt 5, 1-12a
UVOD
«Sveci su najvažniji komentar Evanđelja, jer oni su utjelovljeno objašnjenje Božje Riječi koja je tijelom postala.», poučava nas veliki njemački teolog Hans Urs von Balthasar. Sveti ljudi nisu uvijek shvaćeni od svojih suvremenika, jer često idu ispred vremena. Tako vjernici danas drže za sveca i čudotvorca Duvnjaka fra Barišu Drmića. Ipak iz toga vremena imamo dokument kojim su se župljani jedne duvanjske župe gdje je službovao tužili franjevačkom poglavaru, tražeći da ga makne iz njihove župe. Kao razlog su naveli da Misu drži dugo, dugo propovijeda i tiho govori.
U današnjem slavlju svetkovine Svih svetih, putujuća – zemaljska Crkva zahvaljuje za proslavljenu – nebesku Crkvu. Jedna i druga sjedinjene istim Duhom, združuju se u euharistijskom prinosu spomen-čina Kristovog uskrsnog otajstva. Neka nam Gospodin milostivo oprosti grijehe koje ćemo priznati i prati na životnom putu, kako bismo prispjeli onamo gdje su sveti koje danas slavimo.
HOMILIJA
Ruski romanopisac iz 19. stoljeća Lav Nikolajevič Tolstoj, duboko je poštivao Božje nepopustljivosti i apsolutni ideal evanđelja iako mu nije uspijevalo provesti ih u život. Zanimljivo je čuti što je odgovarao svojim kritičarima. «Ne sudite Božje svete ideale, prema mojoj nesposobnosti da ih ostvarim. Ne sudite Krista po nama, koji nesavršeno nosimo njegovo ime.» Često su mu znali govoriti: «Što je s vama Lave Nikolajeviču? Dobro propovijedate! No provodite li ono što propovijedate? Vi propovijedate, a kako živite?» Evo što im je odgovorio: «Napadajte me, ali radije mene nego put kojim idem i na kojeg ukazujem svakom tko me pita. Ako znam put kući pa ako i pijan idem njime, on nije ništa pravi put zato što teturam. Ako to nije pravi put, pokažite mi drugi! U govoru na Gori Isus nam je pokazao put, prema kojemu nikada ne smijemo prestati težiti!»
Sveti Ivan apostol u današnjem prvom čitanju iz knjige Otkrivenja, naviješta nam da se novi izabrani narod ne sastoji više samo od Izraelaca, nego od svih ljudi cijeloga svijeta. Središnja tema Prve Ivanove poslanice je da su kršćani svojim krštenjem postali djeca Božja i da to nije nešto što bi oni postigli svojim zaslugama i voljom, nego Božji dar i plod Očeve ljubavi. Duh je počelo slobode što je svaki vjernik prima u krštenju te je na slobodu oslobođen da više ne robujemo grijehu i smrti nego da imamo život vječni i da budemo slobodni za Boga.
Čuli smo kako se Isus penje na goru, sjeda i počinje naučavati. Događaj snažno podsjeća na brdo Sinaj, gdje je Bog preko Mojsija progovorio svome narodu. Za razliku od negativnog predznaka u oblikovanju Deset zapovijedi (Nemaj drugih bogova, Ne ubij, Ne ukradi, Ne svjedoči lažno…), Isus bira izgrađujući i pozitivan način govora. Izraz ‘blago’, često je puta uporabljen u Svetome Pismu kako bi se nekome čestitalo ili na njega zazvalo blagoslov. Blaženstva su tako radosni izraz blizine Kraljevstva koje u sebi ima karakter sadašnjosti, ali je već prisutna prošlost i budućnost.
Isusova blaženstva koja donosi evanđelist Matej, program je života svakoga kršćanina. Protiv svakoga očekivanja i običaja blaženima su proglašeni siromasi, žalosni, krotki, gladni i žedni. Oni su blaženi jer će sve njihove potrebe biti zadovoljene. Ne samo one materijalne, nego i duhovne. Upravo po Isusovim riječima: Blago siromasima duhom, blago gladnima i žednima pravednosti…
Romanu Guardini veli kako su u novozavjetnoj misli sveti svi, koji su pritjelovljeni Kristu, svi koji su po zajedništvu euharistije udovi Crkve, Kristova Tijela. Kasnije se povećavanjem broja vjernika sužuje značenje riječi svet i ona sve više nosi obilježje neobičnosti i neredovitosti. Svetost ne znači bezgrješost. Bit svetosti je biti u zajedništvu sa Svetim. Zajedništvo s Njim daje udio u svetosti i stvara odnose svetosti među ljudima.
Upravo su Blaženstva, program svetosti. To ne znači da trebamo gladovati i žeđati, biti siromašni i zaplakani…, ali znači da naš Bog jest gladan, žedan, napušten, siromašan i uplakan. U svakoj osobi koja proživljava takve trenutke treba vidjeti sliku Božju i prepoznati dijete Božje, svoga brata i sestru. Onda će njihovi problemi postati i tvoji, tugovati ćeš ako tvoja sestra ili brat tuguju, radovati se ako se oni raduju. Tako prihvaćamo duh Blaženstva, postajemo graditelji Božjega Kraljevstva, suobličujemo se nebeskome Ocu i potvrđujemo zajedništvo s proslavljenom Crkvom.
Promatrajući danas mnoge svece, posebno one koji su nam dragi i kojima se često molimo, znamo da je moguće tako živjeti, jer smo po sakramentu krštenja pozvani na svetost i nasljedovanje Boga koji je svet. Bog se može proslaviti u životu svakoga od nas, ako s njim u tomu surađujemo. Ta nas spoznaja ohrabruje, jer ako su toliki prije nas mogli zašto ne bismo mogli i mi?
Jednom zgodom u razgovoru, poznanik tradicionalni vjernik uz prigovore mi reče: «Mnogo je dojučerašnjih nevjernikâ u prvim crkvenim klupama koji su se ‘okrenuli’, radi kojih dosta ‘pravih vjernika’ sada ne pohađaju crkvu!» Nije mnogo pomogao moj govor o mogućnosti čovjekova obraćenja i Božjemu milosrđu, jer kako reče: «Potrebno je od samoga početka, biti kršćanin vjernik.» A kad sam mu naveo obraćene kršćanske velikane poput sv. Pavla, sv. Augustina, sv. Franje Asiškoga i ostalih na moje iznenađenje upitno reče: «Ako je tako, kakva je to vjera i zašto uopće vjerovati?»
Preko starozavjetnoga proroka Ezekiela, Bog nam upućuje utješne riječi s pozivom na životni obrat: «…Nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se od zloga puta svojega! Zašto da umrete..! (Usp. Ez 33, 11)» Apostol narodâ sv. Pavao govoreći o Božjemu daru obraćenja u svojemu životu, ujedno upozorava prve kršćane što može i nama koristiti: «A milost koju mi je Bog dao nije bila bez uspjeha. Trudio sam se više nego oni svi, ne ja, nego milost Božja sa mnom. (1 Kor 15, 10).»
Veliki i mudri Indijac Gandhi o kršćanima svojega vremena zapaža: «Da nije kršćanâ, bio bih kršćaninom!» Nameće nam se upit: «Na koji način i koliko svojim načinom života i stavom, drugima u okolini i društvu svjedočimo svoje kršćanstvo i pripadnost Kristu ili smo druge i drugačije od sebe spremni olako i brzo osuđivati?»
Ako se mnogo i ne trudimo svjedočiti za Bogočovjeka Isusa iz Nazareta, barem nemojmo biti zaprjeka na putu Božjemu milosrđu, kako u svojemu životu tako i ljudima koji su na putu traženja Boga.
fra Mate Tadić, OFM
