Dionizije i drugovi

29
sveti dionizije biskup i ostali muceni1

sveti dionizije biskup i ostali muceni1Svetih mučenika Dionizija i drugova katolička se Crkva spominje 9. listopada.
Dionizija je, prema svjedočanstvu franačkog povjesničara i biskupa Grgura Turonskoga, sredinom III. stoljeća papa sveti Fabijan poslao u Galiju da bi ondje naviještao Evanđelje. On je misionario tada posve beznačajno galo-romansko naselje zvano Lutetia Parisiorum, iz kojeg se kasnije razvio grad Pariz. Tamo je s dvojicom svojih sudrugova Rustikom i Eleuterijem za Decijeva god. 250/51. ili za Valerijanova progonstva godine 258. poginuo mučeničkom smrću. Bila mu je odrubljena glava. Pokopan je 6 kilometara dalje od pariškoga naselja. Kasnije, tj. oko god. 624., na mučenikovu je grobu bila podignuta glasovita benediktinska opatija St. Denis. Opat te opatije Hilduin oko god. 835. poistovjetio je pariškog mučenika s Dionizijem Areopagitom, koga je u Ateni obratio sveti Pavao. Bilo je to iz želje da bi se osnutak pariške biskupije vezao neposredno uz apostole. Takvih je pokušaja u srednjem vijeku bilo na sve strane. Kako je Pariz kasnije sve više dobivao na značenju, sve se više širio i kult njegova biskupa sv. Dionizija.
On je postao zaštitnikom Franačkoga Carstva, a uvršten je i u broj 14 svetih pomoćnika u nevolji. U ikonografiji ga prikazuju kako drži u rukama vlastitu odrubljenu glavu hitajući iz mjesta gdje je ubijen, današnji Montmartre, prema mjestu gdje je sahranjen, današnji St. Denis. Zazivaju ga u pomoć naročito kod glavobolje. Njegov se lik nalazio i na ratnim zastavama francuskih kraljeva.
Spomendan je sv. Dionizija i nakon obnove kalendara ostao kao neobvezatan u Kalendaru opće Crkve. Dakako da se u Parizu naročito svečano slavi. Sveti Ivan Leonardi (1541-1609) Među velike obnovitelje Crkve u Italiji, na smjernicama što ih je zacrtao Tridentski sabor, uz sv. Karla Boromejskoga i sv. Filipa Nerija, valja spomenuti i sv. Ivana Leonardija. Taj je sveti svećenik uz druge pastoralne aktivnosti bio i veoma plodan pisac. Ostavio je iza sebe 36 djela, od kojih je većina još uvijek samo u rukopisu. Obrađivao je dogmatiku, moralku, asketiku, ali pisao i vrijedne rasprave o pojedinim pitanjima kao što su dužnosti roditelja, djece itd. Svi ti spisi odišu duhom čovjeka koji je svim svojim bićem išao za svestranom obnovom Crkve.
Ivan se rodio kao sedmo dijete Jakova Leonardija i njegove žene Ivane, rođene Lippi, god. 1541. u mjestancu Diecimo, nedaleko od Lucce, u pokrajini Toscani. Nakon što je kroz 5 godina pohađao školu župnika u Villa Basilica, poslan je u Luccu k nekome pobožnom Antoniju Parigi da uči za apotekara. Ondje se uključio u skupinu prijatelja koji su nastojali provoditi savršeniji kršćanski život, koji se nisu zadovoljili osrednjošću i koji su osim gajenja duhovnoga života nastojali pomagati siromasima i hodočasnicima. Na taj su način svi oni nastojali djelima kršćanske ljubavi ovjeroviti i svoju pobožnost. Od te je zajednice nastala svojevrsna bratovština ili kongregacija, zvana Colombini. Ivan je u tom razdoblju života pokucao na vrata franjevačkoga samostana u želji da uđe u franjevce, no nije bio primljen. To ga nije nimalo smelo pa je u dobi od 26 godina, na savjet svoga ispovjednika, napustio farmaciju te počeo studirati teologiju da bi postao svećenik. U studiju je veoma brzo uznapredovao pa je bio obučen u kleričko odijelo, primio niže redove i već tada, pod vodstvom dominikanca Bernardinija, obavljao neke apostolske poslove. Primivši i više svete redove, na blagdan Bogojavljenja 1571. prvi put se kao svećenik uspeo na oltar da služi svetu misu. Svoj je svećenički rad najvećim dijelom usredotočio na propovijedanje i ispovijedanje. Biskup mu je povjerio na brigu crkvu malteških vitezova, zvanu S. Giovanni della Magione. Kraj te crkve nastojao je otvoriti i školu. U njoj je u prvom redu prema normama Tridentskog sabora želio poučavati u kršćanskom nauku. U tom su mu poslu pomagali i njegovi Colombini. Uspjeh je bio velik pa je biskup grada Lucce Alessandro Guidiccioni Ivanu stavio na brigu pouku u katekizmu u svim crkvama grada. Na njegove su pouke dolazili revno ne samo djeca, već i odrasli.
U želji za promicanjem općega dobra Leonardi je 1. rujna 1574. u Lucci u crkvi Santa Maria della Rosa osnovao Kongregaciju klerika. Odobrio ju je kasnije i papa Klement VIII. godine 1595. kao Congregazione di preti riformati (Družba reformiranih svećenika). Njegov nasljednik Pavao V. nazvat će je Družbom regularnih klerika Majke Božje. Grgur XV. pribrojio ju je god. 1621. konačno među prave redove. Radom sv. Ivana Leonardija u Lucci se duhovno i ćudoredno stanje znatno poboljšalo. No nikome nije padalo na pamet da se za to zahvali pravome promicatelju obnove. Štoviše, Leonardija su napadali, klevetali, prijetili mu se. To je došlo tako daleko da je svetac uvidio da mu u Lucci više nema opstanka.
Zato je napustio Luccu te pošao u Rim gdje ga je papa Grgur XIII. veoma srdačno primio. U Vječnom gradu Leonardi se povjerio duhovnome vodstvu 30 godina od sebe starijem Filipu Neriju. Kad je taj svetac god. 1583. sjedište svoga Oratorija premjestio u Valicellu, prepustio je Ivanu Leonardiju s kućom i brigu za svoga ljubimca mačka. Otada su zgrade nekadašnjeg Nerijeva oratorija San Girolamo ispunjavali Leonardijevi studenti.
Iako je Ivan Leonardi u Lucci doživio nerazumijevanje, to nije ništa smetalo ugledu i povjerenju što ga je u Rimu brzo zadobio. Rimska je kurija znala bolje cijeniti njegove darove pa ga je upotrijebila u raznim delikatnim misijama. Tako mu je bila povjerena posrednička uloga u sukobu između Napulja i biskupa u gradu Noli, koju je odlično na zadovoljstvo svih odigrao. Isto je tako uspješno obavio delikatan zadatak vizitatora benediktinskoga samostana Monte Vergine te benediktinaca iz Vallumbrose. Ivan Leonardi je u svome djelovanju mislio ne samo na sadašnjost, već i na budućnost. Tako je izradio plan svojim regularnim klericima za rad u vanjskim misijama. Filip Neri, koji je od njega bio veći realist, preporučio mu je neka se ponizno ograniči na rad u Italiji. No Leonardi je ipak htio nešto učiniti i za vanjske misije pa je god. 1603., zajedno sa Španjolcem Vivesom, zamislio plan o osnutku misijskoga kolegija Collegium urbanum de propaganda fide, što će ga god. 1627. ostvariti papa Urban VIIL, a koji je za misije bio, a i danas je, od neprocjenjiva značenja. Nekadašnji apotekarski naučnik, koji se kao svećenik cijeli život borio za duhovno i vrernenito dobro čovjeka, umro je u Rimu 8. listopada 1609. Bio je sahranjen najprije u crkvi S. Maria in Portico, a zatim mu je tijelo preneseno u crkvu S. Maria in Campitelli, gdje se nalazi i generalno sjedište njegova reda. Blaženim ga je proglasio 10. studenoga 1861. papa Pio IX., a svetim 17. travnja 1938. papa Pio XI.

 

Izvor: Portal Župa sv. Josipa – Službene stranice Župe Vela Luka

PODIJELI