Čitajući posljednja tri poglavlja knjige proroka Daniela, vidjet ćemo kako anđeo Gospodnji razgovara s Danielom i otkriva mu budućnost. Nisam baš siguran da je Daniel gledajući to iz svoje perspektive baš do kraja sve razumio. Međutim smatrao je vrlo bitnim sve detalje tog razgovora s anđelom zapisati za buduće generacije. Mnogo kasnije neki su ljudi prepoznali neka događanja prorečena u knjizi proroka Daniela, i to ih je hrabrilo da ostanu vjerni Bogu, jer koliko god im je stvarnost izgledala kaotična, oni su znali da Bog upravlja poviješću. Isus je nekoliko stoljeća kasnije i objasnio kako se proročanstva trebaju razumjeti. “Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam. Ivan 13,19. Nisu proročanstva dana da odgovore na našu znatiželju, već da nam učvrste vjeru u Boga, tj. da vjerujemo da je Bog, Bog.
Zanimljiv mi je prikaz Danielovog opisa susreta s anđelom na rijeci Eufrat. To je susret čovjeka sa božanskim ili bezgrešnim, i takav susret bez Božje intervencije nije jednostavno moguć. Daniel kaže da je pao u nesvijest. Da bi mogli stajati pred Bogom, Bog nas mora dotaknuti. Bog mora intervenirati u našem životu. On to uvijek čini kao što je činio i sa Danielom. Kada nas Bog ohrabri, tada možemo stajati pred Njim.
Postoji još jedan zanimljivi detalj. Daniel se moli za svoj narod, i ne dobiva odgovor. Na kraju mu anđeo objašnjava i razloge za to. Anđeo kaže kako se borio sa knezom Perzije. Ako se je anđeo borio s knezom Perzije, onda je očito da se radilo o duhovnoj borbi između duhovnih sila. Anđeo opisuje što se događalo iza kulisa što Daniel nije mogao vidjeti. On mu je to vrlo detaljno objasnio: I kaza mi: “Ne boj se, Daniele, jer od prvoga dana kad si odlučio da se poniziš pred svojim Bogom da bi razumio, tvoje su riječi uslišane i ja sam došao zbog tvojih riječi. Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć. Ostavih ga nasuprot Knezu perzijskome, (Daniel 10,12-13.) Tri tjedna trajala je borba, jer se knez perzijski borio protiv ovog anđela i samo je to bio razlog zakašnjenju uslišenja molitve.
Ono što me iznenađuje, je da u ovom opisu kao da Bog nema snagu oduprijeti se Sotoni koji je ovdje predstavljen perzijskim Knezom. Očito se ovdje radi o pravilima borbe. Sotona ne bira sredstva da dođe do cilja. Nasuprot njega, Krist ima samo jedno pravilo, to je ljubav. Očito je da nasilje, manipulacija i ostali vidovi devijantnog ponašanja mogu zadržati ljubav u njenoj provedbi. Ipak tu je radosna vijest. Tada, kao što kaže anđeo, Mihael, jedan od prvih Knezova, dolazi u pomoć. Očito da pred Kristovom ljubavlju čak i sam Sotona mora ustuknuti. Može zlo dominirati, može uništavati, ali pojavom Krista ono mora ustuknuti.
U razgovoru s anđelom, anđeo opisuje sve strahote i nevolje koje će se u svijetu događati. Mnogi povjesničari iz tih opisa prepoznali su događaje koji su se dogodili da su čak proglasili da knjigu proroka Daniela nije pisao Daniel, već da je napisan poslije tih događaja (negdje u II stoljeću poslije Krista), jer ovdje kao da je opisana povijest unaprijed. Kumranski spisi koji datiraju negdje iz prvog stoljeća prije Krista su takvu tvrdnju demantirali.
Ipak, kakvo ohrabrenje je iz toga opisa ratova i nasilja mogao dobiti Daniel i njegovi suvremenici? Samo se opisuje razaranja, manipulacije, podvale i ubijanja. Znati da tako nešto te čeka, nije baš ugodno. Mi ljudi smo skloni se nadati boljim vremenima. Međutim, ova proročanstva ne pretkazuju neka dobra vremena. Ipak, anđeo daje nadu. U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti – svi koji se nađu zapisani u Knjizi. Daniel 12, 1. Mihael- Veliki knez me u istinu podsjeća na Krista. On će braniti svoj narod.
Ponekad razmišljamo i plašimo se krenuti, negdje jer nas je strah. Međutim naša bi jedina briga trebala biti jesmo li zapisani u Knjizi života. Biti zapisan u Knjizi života će biti samo onaj koji se pozvao na Kristovu prolivenu krv, koji se pozvao na Njegovu pravdu, koji je došao na Sud i pozivajući se na Krista dobio opravdanje. Anđeo kaže da će se spasiti svi koji su zapisani u Knjizi. Interesantno mi je da po biblijskom izvješću Bog vodi samo dvije vrste knjiga: Knjiga života, i knjiga za spomen u koju se upisuju dobra djela svetih. Nigdje nisam pronašao da postoji i knjiga smrti. Očito da oni koji nisu prihvatili Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja, nisu nigdje evidentirani. Oni bi trebali samo uskrsnuti da prime zasluženu plaću, a to je vječna smrt. Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Daniel 12,2.
Razmišljam ponekad koja je svrha knjige koju je napisao prorok Daniel. Ukoliko bi detaljno analizirali, povijesno usporedili i znanstveno obradili tu knjigu, došli bi do zaključka da je to opis ratova sukoba, stradanja i svega onog što izaziva nesigurnost i strah. Čak i pokušaj da nam Bog objasni kada će biti kraj ne razumijemo. Ponekad na zlo Bog ne reagira, i pitamo se što se to u opće događa.
Mislim da se često susrećemo u životu s nerazumijevanjem. Bilo da ljudi nas ne razumiju, ili da mi ne razumije zašto se neke stvari događaju. Bog je upoznat sa našim problemom, a to je da smo mi u stanju razumjeti samo ono što možemo usporediti s nečim poznatim. Ipak nemojmo zaboraviti da postoji bar jedna dimenzija koju Bog posjeduje a mi ju našim iskustvom nismo u stanju razumjeti. Očito je i to razlog zašto nam Bog ne odgovara na naše upite, jer gledano to kroz prizmu Njegove dimenzije, stvari su sasvim drukčije. Ukoliko bi nam i odgovorio, najčešće to nismo u stanju razumjeti.
Čitao sam jednu priču o plemenskom poglavici iz prašuma Nove Gvineje koji je bio pozvan na sjednicu UN-a u New Yorku. Vrativši se kući u svoje malo planinsko selo pokušao je svojim suplemenicima koji nikada nigdje nisu putovali, ispričati što je vidio i doživio na putovanju.
„Otišao sam u neko veliko selo iza naše prašume, a zatim ušao u veliki kanu koji je letio poput ptice. Ispod nas je bila voda šira od tisuću rijeka, ali to smo sve prešli u jednom danu bez veslanja. Došli smo do jednog sela sa bezbroj koliba. Tu žive razni ljudi. Neki su ružičasti, neki žuti, a ima ih i normalne boje takvi kakvi smo mi. Tamo sam se vozio u nekoj pokretnoj kolibi po nekom putu od crnog kamena. Došli smo do jedne kolibe koja sliči kao da je naslagano sto koliba jedna na drugu. Tu je bila i neka mala koliba koja se penjala po zidovima tih koliba kao gušter i nosila nas prema gore. Na vrhu sam mogao gledati iznad planina. Tu sam sjedio sa poglavicama plemena iz cijelog svijeta…
Njegovi suplemenici to više nisu izdržali. Počeli su negodovati i optuživati ga da laže i da je lud, jer tako nešto oni nisu mogli zamisliti. Nakon daljnjih njegovih pokušaja da ih u to uvjeri ljudi su ga jednostavno istukli, jer nisu mogli zamisliti da tako nešto u svijetu postoji.
Biblijski proroci su očito imali sličan problem. Oni su ljudima opisivali vječni život, nebesku dimenziju koju nisu mogli s ničim usporediti. Stoga nije čudo što prilikom opisivanja tih stvari proroci kažu „kao prozirni kamen, kao stakleno more, ili kao…“
Često nismo u stanju razumjeti Kristovo odgađanje Njegovog dolaska i konačno uništenje zla na ovom svijetu. To me strašno asocira na mog starijeg sina Daniela koji je putovao s nama u dobi od tri godine. Povremeno smo putovali iz Lipika u Brno kod obitelji moje supruge.
Sjećam se tih naših dugačkih putovanja iz Lipika do Brna, (a to vam je negdje oko 600 km u jednom pravcu) kada je naš Daniel imao oko tri godine. On je ta putovanja doživljavao kao pravo gubljenje vremena. Sate putovanja je provodio uglavnom spavajući a tome je doprinio jednoličan zvuk motora i kazeta sa dječjim pjesmama. Čim smo malo zakočili ili stali, on je znao postaviti jedno uobičajeno pitanje, sasvim prikladno situaciji u kojoj smo bili, a to je: ” Jesmo li stigli?”
Moram priznati da smo mi slušali pedagoški savjet da djeci treba reći istinu, i to pod svaku cijenu. Ali kako objasniti znatiželjnom trogodišnjaku dužinu trajanja i dužinu kilometara koja je još ispred nas a da on bude zadovoljan i neće kod prvog kočenja postavljati isto pitanje… a mi tek prešli oko 70 km i stigli do prve granice pridružujući se dugačkoj koloni puzeći onako mic po mic…prema policiji i carini.
Za početka smo mi, prilično naivno, odgovarali našem sinčiću, kažem naivno, iako je to bilo sasvim ispravno, rekli smo mu gdje se nalazimo i koliko još imamo kilometara do cilja.
Što mislite, koje dopunsko pitanje smo čuli?
“A to je daleko koliko?”
Naš sin nam je ovim pitanje jasno dao do znanja da je naš odgovor bio više nego naivan, i da je njegova percepcija daljine njegovoj maloj glavici sasvim nepoznata.
Onda smo mi poučeni, (nemojte zaboraviti da se radio o prvom djetetu) prešli na jedno malo bolje objašnjavanje – vremensko. Recimo da nam još trebalo dva i pol sata do cilja.
I tako odmah iza upita “Jesmo li stigli?” mi smo izračunali koliko još sati imamo do cilja. I ovako pomalo ponosni kako učimo lekcije uspješnog odgovaranja jednom trogodišnjaku pošteno priopćili da do cilja imamo još dva i pol sata.
Vi već vjerojatno znate koji je upit slijedio? “A to je koliko?”
Sada smo bili prisiljeni potražiti malo kreativniji odgovor i došli smo do zaključka da vrijeme možemo mjeriti i alternativno. U autu smo imali kazetofon sa kazetom dječjih pjesama, nazvanom: “Zeko i potočić”, koju je naš sin znao pjevati napamet sa točnom intonacijom, sve dok nije utonuo u san.
Za to je naš odgovor bilo sljedeći: “Znaš sine, dok preslušaš sve pjesme recimo pet puta, onda ćemo stići.” Jedno vrijeme nam se činilo da smo konačno pronašli adekvatan odgovor, ali ta obmana nije dugo trajala. Naš sin nam je postavio opet to svoje dopunsko pitanje tipa: “A pet puta, to je koliko?”
„To ti je jednom, još jednom, pa još jednom, pa još jednom, i još jednom.“ Odgovorili smo mu ponosno vjerujući da je razumio.
Kazeta je samo jednom prošla a on ponovno postavlja pitanje: „kad ćemo stići kod bake?“
Sada već možete pretpostaviti, da smo odustali od objašnjavanja, i rekli smo mu jednostavno: “Znaš sine, samo ti spavaj ili gledaj kroz prozor, uživaj u vožnji, slušaj pjesme. Kada stignemo na mjesto a ti ako kojim slučajem budeš spavao, znaj da te nećemo zaključati u auto, probudit ćemo te… budi bez brige.”
Moram priznati da razdoblje iz kojeg potiče ova priča u meni je ostalo u dubokom sjećanju. Nije prošlo dugo a počeo je rat na našim prostorima. Pred sam rat, u mjesecu kolovozu se rodio naš drugi sin. A ja sam se nalazio često u tako mučnim i po život opasnim situacijama da sam ja počeo samom Bogu postavljati ovakva ista pitanja: “Bože, dokle još, kada ćeš doći po nas, ovo više nema smisla…..” Riječi koje sam znao ovako teoretski iz Biblije, koje su bile namijenjene trudnicama u doba progona Židova u Jeruzalemu, kao da su bile napisane za mene i moju suprugu. “Teško onima, koji….” A ja sam stvarno mislio da je došao kraj….
Da, došao je kraj jedne životne epizode, ali sa njime i prilika za novi početak.
Djeca su nam hvala Bogu živa i zdrava, već su velika, a ja ne postavljam Bogu često pitanje tipa: “Kada ćeš doći?”, …. Bogu često postavljam pitanje jednog drugog tipa: “da li se možda nismo izgubili na putu …. da li nismo možda malo odgurali, slikovito rečeno, tu skretnicu a ona nas na kraju ne odvede na sasvim krivi kolosijek, gdje zasigurno ne bi željeli biti…”
Naš neprijatelj Sotona radi na sve moguće načine. On se koristi najperfidnijim sredstvima, samo da nas odvuče od našeg Spasitelja. Danas vidim sasvim jednu drugu opasnost nego što sam ju vidio prije dvadesetak godina.
Jednako kao i moj sin kada je imao tri godine želio bi da već stignem kući. Očito kada bi mi Bog rekao točan datum svog dolaska ne bi to razumio kao što ni moj sin nije razumio kada ćemo stići do cilja.
Više mi nije važno dali će Krist doći za godinu, za tri ili trideset. Za mene je bitno da dolazi po mene. Ukoliko zaspem on će me probuditi, neće me ostaviti ovdje. To je moja nada, stoga zasigurno znam da će doći na vrijeme, ma koliko da nam se čini da kasni. On je obećao a istovremeno i upozorio: Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi. Matej 24,44.
Prorok Daniel kao da proživljava sličnu situaciju. On Bogu kaže da ne razumije sva ta vremena, kada počinju, kada završavaju, jesu li to stvarna vremena ili proročka. Njega je to sve opterećivalo. Međutim anđeo mu daje savjet da se s time i ne opterećuje. Sva ta proročanstva i nije dobio da bi ga ona prestrašila. Ona su dana samo za to da kada Božji narod bude prolazio kroz ta vremena, neka bude siguran da je u Božjoj zaštiti. Anđeo navodi brojeve dana koliko će što trajati. S time mu poručuje. „Daniele, zlu i grijehu će doći kraj. Zlu i grijehu su odbrojeni dani. Bog zna točno kada će to biti. On zna točno kada će zlu i grijehu učiniti kraj. Tada mu daje posljednji savjet: A ti idi i otpočini; ustat ćeš da primiš svoju baštinu na kraju dana. Daniel 12,13.
Upravo nešto slično i Bog nama poručuje ovom knjigom. Kao da nam kaže: „Dijete moje, ništa se ne boj oluje koja vani bjesni. Ti si u sigurnim rukama. Uživaj u svom životu, ma kakav god da je. Ako zaspeš, ja ću te probuditi kada te dovezem kući. Ti brini da provedeš svoj život u svrsi, jer će ti jedino to dati radost. Moj je posao spašavanje svijeta i uništenje zla. Ne boj se oluja koje vani bjesne, jer one su moj problem.“
Slijedeća poruka je veličanstvo i slava pobjednika. U poruci anđeo kaže: Pobožni će sjati kao sjajno nebo, i oni, koji su mnoge privodili k pravednosti kao zvijezde u sve vjekove. Daniel 12,3.
Božja obećanja o obnovljenoj zemlji su veličanstvena: Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. 1. Korinćanima 2,9. Očito ni najbujnija mašta nije u stanju predstaviti si tu slavu pobjede koju će za nas i zbog nas Krist izvojevati.
Ivan, Isusov učenik opisuje svoje viđenje tog stanja. On govori o zlatnom gradu Jeruzalemu sa vratima od bisera i sa trgom od dragog kamenja koje sliči na stakleno more. To su veličanstvene slike koje opisuju tu ljepotu koju si već sada možemo predstaviti. Ipak, pored svih opisa koji su tu pojavljuju, mene oduševljava jedan najljepši opis. I gledat će lice njegovo, i ime njegovo bit će na čelima njihovim. Otkrivenje 22,4.
Mark Twain pisao je o Adamu i Evi. Opisuje jednu scenu gdje Adam kaže Evi: „Eva, tamo gdje si ti, za mene je raj.“ Ja se radujem zlatnom gradu s bisernim vratima. Ja se radujem vječnom životu bez patnji, bolesti bez suza jer: “Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovih.” Otkrivenje 7,17. Ja se radujem drvetu života i plodovima s njega. Međutim moj fokus radosti je gledanje Kristovog lica. To je nešto što me ispunjava zahvalnošću i oduševljenjem. Gledat ću lice onog tko je umro na Križu Golgote da bih ja vječno s Njim živio. Upravo Kristova prisutnost, to novo Nebo i novu zemlju učinit će raj rajem. Bez Krista bi to sve bilo bezvrijedno.
Možda smo navikli na nepravde, mržnju, patnje i nevolje, ali živjeti neprestano u prisutnosti onog tko nas je ljubio i tko nas ljubi, to je nešto za što vrijedi živjeti.
Apostol Pavao često je pisao o problemima i nevoljama kroz koje je prolazio. Međutim, gledajući slavu života s Kristom uzviknuo je: Jer naša laka sadašnja briga donosi nam vječnu i od svega pretežniju slavu. (2. Korinćanima 4,17 DK ) Za njega su svi tereti i brige koje je imao bili toliko laki da ih nije htio spominjati u usporedbi s onim što nas čeka.
Jedan duhovni pisac je napisao: Kada bi znali kraj puta kojim nas Bog vodi, bez obzira na probleme i nevolje kroz koje prolazimo, sami bi izabirali taj put. Stoga ostaje pitanje, isplatili se odustajati od Krista. Odustajući od Krista, mi ništa ne dobivamo. Isus je rekao da: Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi? Luka 9,25 Kakva je korist čovjeku da živi u izobilju i 100 godina. Na kraju mu je ista sudbina kao i siromahu. Obojica umiru. I tu je kraj. Krist nam nudi mnogo više. Pored vječnog života, pored sveg blagostanja, on nam nudi najveću vrijednost, nudi nam sebe. S Kristom nam je sve darovano. Vjerujem da nitko neće odbiti tu Božju ponudu milosti.
Jedan putopisac pisao je o jednom svom doživljaju putujući vlakom po vrlo opasnoj pruzi u Andama.
„Na nekoj maloj željezničkoj postaji,“ piše ovaj putopisac, „u moj odjeljak ušao je dječak od kakvih šest godina. Kratko me pozdravio, predstavio se i sjeo do prozora nasuprot meni. Sjedio je potpuno bezbrižno i sa zanimanjem promatrao kroz prozor krajolik koji je promicao.
Nisam mogao izdržati pa sam upitao svojeg suputnika.
– Dječače, putuješ li često vlakom?
– O da – odgovorio mi je.
Putovali smo tako oko sat vremena . Vlak je već prešao preko dva visoka mosta i kroz jedan jako dugačak i mračan tunel. Polako se i noć približavala. No dječak se, očito, uopće nije bojao. Zadovoljno je gledao kroz prozor.
Ponovno sam mu se obratio:
-Dječače, zar se u istinu ne bojiš? Nije li te strah voziti se sam u vlaku bez pratnje nekog starijeg. Još si prilično malen!
– Zbog čega bi se bojao? Moj je tata strojovođa i nalazi se u lokomotivi odmah ispred nas. On poznaje svaki tunel, svaki most, svaku uzbrdicu i nizbrdicu. Na slijedećoj postaji silazim. Tamo je naša kuća. Stići ću kući upravo na večeru.“
Nije čudo što je ovaj dječak bio tako bezbrižan. Bio je u vlaku kojim je upravljao njegov otac. Uzdao se u svog oca koji će ga sigurno dovesti kući.
Mi prolazimo ovim životom kao što vlak juri kroz prostor. Tko upravlja vlakom našeg života? Ponekad se možda previše brinemo o okolnostima kroz koje nas život provodi. Umjesto toga trebamo se brinuti samo o jednoj stvari; Tko je „strojovođa“ našeg života? Ako je to Krist, onda smo sigurni bez obzira prolazimo li kroz oluju, nizbrdice, uzbrdice, tunele ili bilo koje životne okolnosti. Ukoliko je Krist strojovođa našeg života tada imamo jamstvo da će nas dovesti kući.
Netko je rekao, da nikada se ne trebamo brinuti za budućnost koju ne poznamo, ukoliko je ona u rukama Boga kojeg poznajemo. Upravo je to suštinska poruka knjige proroka Daniela koja je hrabrila milione božje djece kroz ovu uzburkanu i nesigurnu povijest naše planete.
Siguran sam da i nama također ona može dati poruku: “Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Luka 12,32. Na drugom mjestu također poručuje: Ništa se ne boj od muka, što te čekaju! Gle, đavao će neke od vas baciti u tamnicu, da se iskušate i imat ćete nevolju deset dana. Budi vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac života! Otkrivenje 2,10. Božja obećanja su pouzdana i zbog toga možemo biti u životu sigurni, jer On nas vodi Svojoj kući.
