Kako si predstavljate ljude koji su nekada pisali Bibliju? Kako bi gledali na to kada bi se pisanja Biblije upustio netko tko je uništio prekrasnu crkvu, Iz te crkve pokrao opremu i druge dragocjenosti, naredio i odobrio ubijanje velikog broja vaših prijatelja, vas osobno iselio, pokušao vam je uništiti vaš identitet, kratko rečeno bio je diktator i despot. Možda bi na kraju našli još cijeli niz drugih stvari koje bi o njemu mogli reći. Kada bi vas se pitalo, može li takav čovjek biti pisac Biblije, bi ste li dali svoj glas za takvog čovjeka. Tko bi od vas bio u stanju poduprijeti takav prijedlog, i poduprijeti takvog čovjeka. Ipak to se jednom dogodilo. Upravo ovo što bi želio s vama podijeliti, je primjer iz četvrtog poglavlja Danielove knjige koja nam govori i nakon toliko stoljeća. Zanimljivo je u toj knjizi da je nekoliko redaka iz tog poglavlja napisao Nabukodonozor, čovjek koji je upravo bio onakav kakvog smo ga malo prije opisali. Sve te negativne osobine koje smo malo prije spominjali a k tomu i još mnogo više, mogli bi reći o Nabukodonozoru. Ipak, i pored takvih karakteristika, on je postao pisac jednog, istina, malog dijela Biblije. Manji dio četvrtog poglavlja pisao je Daniel, ali većim djelom pisao je Nabukodonozor kao svoje svjedočanstvo.

Kralj je živio mirnim i sretnim životom. Četvrto poglavlje počinje: Ja, Nabukodonozor, življah mirno u svojoj kući, i sretno u svojoj palači.  Živjeti mirno i sretno. Što on s tim poručuje? Možda želi reći da nije imao nikakvih sukoba, jer je stvorio uvjete da se nitko nije usudio pokvariti takvo stanje. Svi okolni narodi plaćali su danak, ili poreze, i ono što je najviše želio i s čime se najviše ponosio, izgradio je u istinu prekrasni grad.

Življah mirno! Kada čovjek misli da sad živi u miru, najčešće se dogodi da u tim trenucima dođe nešto što to pokvari. Ne znam kome od vas taj mir traje stalno. Jedan moj prijatelj znao je reći: Kada god mi je duže vrijeme mir, tada čekam neki incident ili aferu, koji će napraviti problem. Nešto slično dogodilo se i ovom kralju koji je rekao: Živio sam mirno, Kada vidjeh sanju koja me uplašila. Utvare i viđenja što su mi se na mom ležaju vrzla  po  glavi, uznemiriše me.  To je primjer koji on počinje  još u trećem poglavlju:  Svidjelo mi se obznaniti vam znakove i čudesa što ih na meni učini Bog Svevišnji. (32) Jednostavno kaže.  Želim s vama nešto podijeliti, želim se s vama radovati, da bi  se umnožio  vaš mir.  Zanimljivi kontrast. Ja sam živio u miru, nešto mi se strašno dogodilo, a sada to želim podijeliti s vama da vam se umnoži vaš mir. To je kontrast koji se provlači kroz cijelo ovo poglavlje. Živio sam u miru, htio sam mir, a ipak u životu mi se nešto dogodilo, a to što se dogodilo to treba donesti mir. Dali nam se nekada dogodilo da nam se u životu dogodilo nešto neprijatno što nam je donijelo mir.

Je li moguće da nekakve komplikacije koje nam se dogode u životu, umjesto da zakompliciraju život, ustvari poboljšaju kvalitetu života. Što je konkretno ovdje kralja obradovalo. Što je to bilo toliko značajno što je bilo toliko važno u njegovom životu.

Kralj je sanjao jedan, za njega značajan san. Što bi očekivali od kralja koji sanja takav san. U tom snu opisuje kako je sanjao ogromno stablo u kojem su se gnijezdile ptice nebeske, s kojeg su se hranile zvijeri poljske, i odjednom dođe Stražar Svetac, koji naređuje da se drvo odsiječe i sruši, grane da mu se okrešu, plodovi razbacaju, kako bi pobjegle i ptice i životinje. To je kralja strašno uznemirilo. Zatim je naređeno neka se samo ostavi panj i korijenje, i to neka se okuje, kako se ne bi slučajno širio. Iz daljnjeg opisa sa drveta se prelazi na čovjeka, gdje se zapovijeda da mu se oduzme srce ljudsko i zamjeni sa životinjskim, i neka živi sa životinjama sedam godina. Sve se to događa samo za to da bi shvatio kako je Bog taj koji sa svime upravlja.

Što bi očekivali od kralja koji ne razumije što je snio, a ima nekih prijašnjih iskustava sa takvim stvarima. Koga bi trebao pozvati? Daniela. Međutim na početku poglavlja čitamo da kralj opet poziva svoje gataoce, čarobnjake, zvjezdare, tumače snova, ali Daniela ne zove. Ponekad mi se čini kao da bi se taj primjer ponavljao. Kao da je kralj bio netko koji se jednostavno nije dao poučiti. On ima već nekakvo iskustvo sa svojim mudracima, i to loše iskustvo, a to iskustvo prođe, živi mirno i sretno, a onda opet radi iste greške kao što ih je činio i prije toga.

Nekada mi se čini da smo mu i mi u mnogo slučajeva slični. Znamo što treba raditi, imamo osobna iskustva, znamo što je ispravno, znamo da to ili ono nema smisla, a opet. Opet prakticiramo ta svoja rješenja, po našim utabanim sigurnim stazama, radimo to na svoj način, tražimo svoju osobnu sigurnost, dok na kraju ne razbijemo nos. Koliko smo puta u životu razbili svoj nos udarivši na tvrdo. Koliko puta ste uradili nešto, iako ste već unaprijed znali da će to loše završiti. Možda kažemo: Taj Nabukodonozor je stvarno čudan, zna sve jako dobro što će se dogoditi, a opet radi iste greške. Kada razmišljam o sebi, moram priznati da u mnogo slučajeva se ponašam slično.

Tako je Danijel ovdje pozvan na kraju. Ovdje je zanimljiva Danielova reakcija. Kada je kralj pozvao na kraju Daniela, što bi očekivali od Daniela, i koja bi mogla biti neka njegova prirodna reakcija. „Ti glupane, ti za mene nisi znao? Ti si suvišno potrošio vrijemena. Već si to davno mogao znati.“  Međutim u toj četvrtoj glavi čitamo da Daniel čeka, ne vrijeđa se, sačeka da na njega dođe red, a kad na njega dođe red, tako mirno nastupi pred kraljem. Ponovno o tome razmišljam, i pitam se, koja je u tome poruka. Kako podnosimo životne situacije kada primijetimo da smo najednom odgurani na sporedni kolosijek. Kada nam netko na neki način poruči da nas više ne treba. Dali je u takvim situacijama povrijeđen naš ponos? Kako se ponašamo kada se okolina prema nama ponaša drukčije nego što bi mi očekivali ili onako kako bi željeli. Kako reagiramo u takvim trenucima? A Daniel? To je stvarno jako zanimljivo.  U 16 retku čitamo vrlo zanimljivu reakciju. „Tada se Daniel, nazvan Baltazar, načas smete i prestraši u svojim mislima.“  To što mu je dolazilo u misli ga je užasavalo. Dalje čitamo: „Kralj reče: Baltazare, ne daj se zbuniti ovom sanjom i njezinim značenjem!“ Čitamo dalje u 19. Stihu  „to stablo „to si ti o kralju, koji si velik i moćan, veličina ti se povećala i dosegla do neba, a tvoja vlast do krajeva zemlje. A što je vidio kralj kako Stražar,  Svetac silazi s neba te govori: Posijecite stablo, raskomadajte ga, no njegov panj i korijenje ostavite u zemlji u, u gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj, neka ga pere rosa nebeska i dio neka mu bude sa zvijerima poljskim dok ne prođe sedam vremena nad njim.“   

Mene fascinira ovaj početak koji je opisan u 16 stihu. Daniel zna da taj san koji je kralj sanjao,  ustvari kraljevo iskustvo koje će kralj trebati proživjeti. Daniel zna da će to u kraljevom životu izazvati veliki problem, veliku nezgodu. Mi bi možda očekivali da u tom trenutku Daniel kaže kralju: „eto kralju, sad imaš ono što si sijao. Sada ćeš lijepo sve to požeti. 35 godina me slušaš što govorim, a opet radiš krivo. Imao si uistinu dosta vremena da popraviš situaciju, Uistinu si imao prilika da u svom životu nešto promijeniš. Ništa se nije dogodilo, ništa se nije promijenilo. Sada, na tebe će doći Božja kazna, a tako ti i treba, Bog je pravedan, on se ne da ružiti.“ Možda bi takva Danielova reakcija bila ispravna. Međutim Daniel šuti, muči se s time, traži najbolje riječi, kako to kralju izreći. Imam osjećaj da je to ustvari njegova moralna pobjeda, tog trenutka. On je mogao reći kralju: „ti nisi iskoristio ni jednu prednost koju ti je Bog preko mene dao.“ To bi bila velika istina. Umjesto toga Daniel šuti. Kada konačno kralju govori istinu, u tome ne prestaje biti ljubav. Kralj ga na kraju krajeva ohrabruje. „Ne boj se to reći“ govori mu kralj. „Ne boj se reći i kada bi to bilo i nešto neprijatno. Ne boj se reći i kada bi se to ticalo i mene.“ Daniel zna da govoriti istinu i govoriti istinu je razlika. Može li se istina izgovoriti na razne načine?

Sjećam se jednog mog poznanika koji je proglasio: „Ja uvijek govorim istinu, sviđalo se to nekome ili ne.“ A ja sam u odgovorio „Ti si tako uvijek drzak, sviđalo se to nekome ili ne.“ Nekada govoriti istinu značilo bi. „ja sam taj poštenjačina koji govori uvijek istinu svakome u oči onako kako mislim.“ Govoriti istinu bez ljubavi je drskost. Daniel iznosi istinu s ljubavlju. U tome je razlika. Koliko interesa i osobnog zanimanja je u njegovom iznošenju poruke dok stoji pred kraljem. Dok mu govori, u slijedećim stihovima: „Kralju, trebao bi raditi djela pokajanja. Učini milosrđe siromasima, da bi ti potrajala sreća. Možda će se ruka Božje kazne od tebe odstupiti. To nije ono uzvišeno „ Pokaj se, učini neka djela pokajanja“ već je tu velika Danielova ljubav i interes za kralja, koji ga ustvari muči. U tome je ta veličina. Ustvari Nabukodonozor je okupator njegovog naroda. On je Daniela istrgnuo iz njegovog doma, i odveo ga u ropstvo. 35 godina je Daniel izvan svog doma. Cijelo vrijeme se pokušavalo izbrisati njegov identitet kao čovjeka koji štuje Jahvu. Promijenjeno mu je ime.  Svaki put kada bi bilo tko od kraljevskih dvorjana izgovorio ime Baltazar, on bi ustvari odao čast Balu, gnusnom i lažnom bogu. Sada Daniel ima mogućnost mu se na neki način „osvetiti“ , pokušavajući si to objasniti kao Božju providnost. Ali on tako ne radi.

A to je slijedeći dio koji me u tom događaju fascinira. Kako treba djelovati kada treba savjetovati?  Znati osjećajno bez pogrešne svetosti, (To je svetost gdje se pretvaramo boljim od ostalih, i glumimo savršenstvo) . Znam li bez pogrešne svetosti s puno osjećanja reći drugome da bi se trebao pokajati, Mogu li drugome, bez da glumim savršenstvo, uputiti poziv da promjeni prioritete u vrednovanju svog života. Dali bi mogao zagrliti svog brata i s glasom punim ljubavi pozvati ga na promjenu svog života, i to tako da bi taj drugi uistinu osjećao da ga istinski volim, da mi je do njega stalo. Je li razlika, kako bi trebao reći, „čuj radiš grešku,“ svom nadređenom, svom poslodavcu, svom bratu u crkvi, svom članu obitelji. Ili to radim na način zavisno o nivou onoga kome to govorim. Savjetovati nekoga, to je umjetnost. Kako bi reagirao kada bi taj koji bi trebao biti savjetovan bio ja. Dali bi bio to u stanju primiti na isti način kako je to primio Nabukodonozor?  Dali bi bio u stanju to prihvatiti kako mu je Daniel to objavio, ili bi se uzbudio. Nekada je to jako složeno.

Nakon godinu dana od tog trenutka kada je Daniel iznio to proročanstvo, mi čitamo izvješće da se to proročanstvo i ispunilo. Godinu dana nakon toga Nabukodonozor  je stajao je na svom mjestu, i zaboravio je na sve savjete. Zaboravio je na lijepa razmišljanja koja je možda nekad imao. Počeo se busati s gradom koji je izgradio, Sviđao mu se, jer je u istinu bio lijep. Grad koje je izgradio u pustinji, koje je nudio sav potreban  komfor.  Izjavio je: Zar sve to ne svjedoči o mojoj sili, o mojoj slavi, o mojoj mudrosti. U Bibliji je napisano da se tog trenutka razbolio. Tog trenutka ga je potrefilo nešto na što nije računao a što je grubo zahvatilo njegov život.

25 i 26 redak opisuju:  Sve se to dogodi kralju Nabukodonozoru. Dvanaest mjeseci kasnije, šetajući babilonskim kraljevskim dvorom, kralj govoraše: Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom – snagom svoje moći, na slavu svog veličanstva?

Još bijahu te riječi u ustima njegovim kad s neba dođe glas:

“Tebi se objavljuje kralju Nabukodonozore!

Kraljevstvo ti se oduzelo; bit ćeš izagnan iz društva ljudi,

Sa životinjama ćeš poljskim boraviti;

Hranit ćeš se travom kao govedo,

i sedam će vremena proći nad tobom

dok ne spoznaš da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim

i da ga on daje kome hoće.“  

Postoji psihička bolest tkzv.  Lykantropija, gdje dolazi do situacije da se u čovjekovom umu mijenja spoznaja samog sebe. Rezultat toga je da se čovjek osjeća kao životinja i tako se ponaša. To je bolest od koje je kralj obolio. Iskazao je ponos u kojem je izgubio kontrolu nad samim sobom. Ovdje se nije radilo o radosti nad dobro obavljenim poslom. U redu je da se radujemo kada postignemo nešto lijepo, Problem Nabukodonozora je bio što je sebe postavio na mjesto Boga. Kao da bi nam ovaj dio Biblije htio reći: „kad god budete se igrali Boga, izgubit će te razum.“ Često puta se pitam, nemam li možda sklonosti pripisivat si zasluge koje mi ne pripadaju.  Nemam li slučajno sklonost doslovno krasti nečije zasluge, da bi si stekao neku slavu, još gore nemam li sklonosti sebi pripisati Božje zasluge.

Poglavlje završava s Hepi endem. Zanimljivo je usporediti dvije izjave. Prvo je gdje kralj kaže, „izgradio sam grad svojom vlastitom silom, svojom mudrošću i snagom, radi svoje slave i radi svog dostojanstva. A kada čitate kraj tog događaja gdje mu se vratio razum (31 stih) „Pošto se navršiše određeni dani, ja, Nabukodonozor, podigoh oči prema nebu, razum mi se vrati, tada blagoslovih Svevišnjega, hvaleći i uzvisujući onoga koji živi do vijeka:

Njegovo je kraljevstvo – kraljevstvo vječno, njegova je vlast za sva pokoljenja.

Stanovnici zemlje – upravo kao da ih i nema: po svojoj volji on postupa s vojskom nebeskom i sa žiteljima zemaljskim. Nitko ne može zaustaviti njegovu ruku ili mu kazati: Što to radiš?

Upravo u ovoj Nabukodonozorovoj izjavi, upravo u ova dva teksta vidim vrhunac ovog poglavlja. Upravo ova izjava je i razlog zašto je ovo poglavlje napisano. U jednom djelu, kralj vidi u centru samog sebe. On želi biti proslavljan. Okolo njega se mora vrtjeti sva događanja. Nakon toga proživljava šok, proživljava poniženje, a rezultat poniženja je promjena njegovog razmišljanja. On prolazi kroz nešto neprijatno, a rezultat tog neprijatnog  je nešto prekrasno. To je taj paradoks. On govori, ja sam imao mir, ali bio sam uznemiren. Sad sam nešto proživio, i želim to podijeliti s vama, kako bi ste vi našli mir, i to uzvišeniji mir. Kao da bi to bila glavna poruka. Teškoće koje naiđu, mogu nas uništiti, ili nam pomoći u rastu. O nama ovisi što ćemo izabrati. Nabukodonozor je doživio nešto kao poraz, a zahvaljujući tome je uzrastao.

Još mi je jedna usporedba sinula. Veoma slično tome što je rekao Nabukodonozor  je to što smo čitali iz Otkrivenja.  U otkrivenju 4 poglavlju opisuje otkupljene koji se izražavaju slično onomu što je rekao Nabukodonozor. Najednom ta slava i hvala prebačena je na onog tko je izvor moći i snage, na Gospodina. Ne ja, već On. Tako smo u naslovu ovog razmišljanja rekli da nijedno stablo pa čak ni sekvoja ne raste do neba. To znamo. Nabukodonozor se tomu trebao naučiti. Ali što ako ipak neko raste do neba. Najednom Nabukodonozor, poganski kralj, koji je imao sve te loše osobine o kojima smo govorili, koji je bio despot, koji je bio diktator, koji je uništavao mišljenja ljudi, najednom on priznaje Gospodina, a priznaje ga kao onog koji je njegov gospodar.

Ako pogledamo primjer iz trećeg poglavlja, nakon izlaska tri mladića iz ognjene peći, on naređuje da se svi klanjaju Gospodinu. On sam to zaboravlja. Nekada je lakše narediti nego i učiniti. Nakon vlastitog iskustva u 4 poglavlju, on kaže: „to je moje iskustvo.“

Taj događaj iz četvrtog poglavlja je primjer iz čega se možemo nešto naučiti. Problem koji proživljavamo može se pretvoriti u pobjedu. Kada bi kralj Nabukodonozor na kraju svog života mogao ocijeniti svoj život, što bi tamo spominjao. Koji bi međaši u njegovom životu bili naglašeni. On svjedoči da je i ovaj događaj bio veoma važan međaš ili oznaka u njegovom životu. Na kraju krajeva, kad počinje opisivati taj događaj, on kaže: „ja sam se odlučio svima vama objaviti svoje iskustvo.“ Dali bi našli hrabrosti reći ljudima kako ste u nekom periodu svog života poludjeli. Dali bi to smatrali čašću priznati: „ja sam pao tako duboko da sam izgubio razum, ponašao sam se kao životinja, a još k tomu bio sam kralj. Kralj se ponosi svojim životnim iskustvom, i ne stidi se to reći, zato što zna da je to u njegovom životu nešto značilo. Za to što je to što je doživio označavalo nekakvu promjenu. Samim time što je to iskustvo opisao, što je s njim htio nam poručiti. On kaže:  „Svidjelo mi se to s vama podijeliti. Svidjelo mi se reći da sam proživio nešto negativno.“ Zašto?  Zato što on priznaje da ta negativna stvar u njegovom životu je njemu pomogla da bi ga promijenila u nešto ljepše i pozitivnije.

Kada pogledate nazad u svoj život, imate li i vi u svom životu dionice koje baš nisu bile ugodne, koje, da smo ih mogli planirati, zasigurno ih tamo ne bi dali. Je li baš sve to negativno kroz što ste prošli u vašem životu, zar je baš sve bilo toliko bezvrijedno?

Tu su dvije različite stvari, ugodne i vrijedne. Dali je to ugodno? Ako je to baš sve ugodno, mora li baš sve onda biti i vrijedno u mom životu? Ili obratno. Ako je nešto baš neugodno, mora li to baš biti bezvrijedno. Ne može li možda neka neugodna stvar ustvari biti i vrijedno u mom životu. Ne znamo li možda neki gubitak koji smo proživjeli u životu da je rezultirao s dobiti. Bez obzira što to nerado priznajemo, nije li to tako. Jesmo li spremni priznati da može postojati suvislost između teškoća i izgradnje karaktera, gdje čovjek raste bez obzira  što u životu nije sve išlo najbolje, gdje to što nije bilo dobro, stvari je pomaklo više nego da je u životu išlo sve bez problema i bez teškoća. Nismo li možda doživjeli da to što je bilo neugodno je bio način da nas tjera naprijed. Bez obzira sviđa li nam se to ili ne, ovisi o nama hoćemo li takvu situaciju iskoristiti. Ne propadamo li u beznađu u takozvanoj besmislici problema kroz koje prolazimo.

Dva su pitanja koje u takvim trenucima možemo postaviti.  Jedno pitanje glasi: zašto se to dogodilo? A drugo pitanje glasi: Što se iz toga mogu naučiti?

Na pitanje, zašto se to dogodilo, u većini slučajeva nismo u stanju na to pronaći adekvatan odgovor.  Malo je primjera tako jasnih i razumljivih kao što je četvrto poglavlje knjige proroka Daniela.  Malo je primjera u našem životu na koje bi jasno mogli odgovoriti, zato što si se tako ponašao, dogodilo ti se to i to. Nekada u takvim događajima ne vidimo čak ni smisao. Ne vidimo čak ni razlog zašto bi to morali proći. To je za to što se to ne uklapa u naš život, i ne mora to tamo biti, ali jednostavno to se dogodilo.  Pitanje ZAŠTO, tako si često postavljamo. Čini nam se kada bi na to pitanje znali odgovor, lakše bi s tim prolazili kroz život. Ali u životu malo kada naći ćemo odgovor ZAŠTO.

S druge pak strane na pitanje ŠTO. Što iz toga mogu naučiti? Što, zahvaljujući tome što proživljavam, mogu u svom životu dobiti.  Može li mi to pomoći nekako u izgradnji mog karaktera, bez obzira što se tako dogodilo?  Jedan filozof  o toj temi je rekao jednu vrlo zanimljivu rečenicu otprilike ovako: „Život se ne sastoji od istraživanju smisla, već o nalaženju smisla. Smisao se ne može istraživati, on se mora otkriti.  Mi mnogo puta istražujemo smisao, kao ono, zašto se nešto dogodilo, pogotovo kada drugome hoćemo nešto objasniti. Ako se u tvom životu nešto dogodilo, naš zaključak je „Vjerojatno te Bog želi nečemu naučiti“. To se lako govori drugome. Međutim, kada nas nešto pogodi, jeli onda kažemo „očito me Bog hoće nečemu poučiti.“ To je teško reći. Ne traži se da pogađamo nekakav smisao, kako kaže ovaj filozof, već se traži da otkrijemo smisao, bez obzira što to ne razumijemo. Bez obzira što se dogodilo nešto neprijatno, nešto neugodno, bez obzira što je morao proći kroz poteškoće, koje su trajale i sedam godina. Sedam godina kao luđak među životinjama, ali izvukao se, otkrio je smisao, i uzrastao je.

Možemo li otkriti smisao i uzrasti, bez obzira što ne razumijemo zašto nam se to događa? Možemo li bez obzira na okolnosti ići dalje? Mogu li nešto izvući korisnog od onog što danas proživljavam?  Što mogu naučiti od toga što danas proživljavam.  Kojim bi životnim vrednotama trebao dati prioritet?  Što bi se moglo napraviti drukčije? A ako to budem saznao, ili to znam, hoću li to napraviti?  Kada ću to napraviti? Hoću li to učinio i onda kada nestane taj problem koji me je doveo do tog pitanja? Ne zaboravljamo li možda na trenutke kada smo u krizi, kako smo tada slagali prioritete sasvim drukčije. A onda kada sve to prođe, kao da zaboravimo što se dogodilo.  To su mogućnosti, bez obzira što su ti trenuci neugodni, jer to su mogućnosti ili izazovi u našem životu. Tako je to razumio Nabukodonozor.  On je razumio da život funkcionira na taj način. Upravo zato je izvlačio  iz toga životne mudrosti. Upravo za to je bio mudar. Upravo za to je to njegovo stablo izraslo čak do neba, bez obzira što je bio posječen, bez obzira što je bio ponižen.

To je ustvari velika poruka o Božjoj milosti, Božjoj milosti za sve ljude oko nas.  Možda ponekad neke ljude osudimo i kažemo, taj je potpuno izgubljen. Međutim, trebali bi ljude oko nas gledati drukčije, trebamo gledati da je tamo ostao korijen. Dokle god čovjek živi, ima mogućnost da nešto promjeni. ili da nešto popravi. To je Božja milost za naše bližnje, za naše najbliže. Nekada lomimo kolce na ljudima koji su najbliži u našoj okolici. Nekada nam naša djeca ne izrastaju onako kako bi mi to željeli, Nekada tog našeg partnera ne možemo prilagoditi toj formi koju bi mi htjeli. A ipak, cijelo to vrijeme je vrijeme Božje milosti. Dokle god živimo, imamo mogućnost promjene i mogućnost rasta. Nabukodonozor je dobio tu mogućnost, zato je uzrastao.

Međutim, to je vrijeme Božje milosti i za tebe. Gospodin Bog time što si proživio, što proživljavaš, ili ćeš proživjeti, daje ti mogućnost da uzrasteš. Bez obzira što se nekada osjećaš ničim više nego tim panjem,  kojeg su čak okolnosti svezale da se ne bi mogao razvijati, da ne bi mogao rasti, bez obzira, na tom se primjeru objavljuje milost, koja pomaže rastu. To je Božje obećanje da s njegovom milosti, i s njegovim vodstvom nikad nećemo pasti ma što da nam se dogodi.

Kao što sam već pisao, krizu koju sam proživljavao u svojoj firmi, bila je puno puta nepodnošljiva. Pritisak je bio toliko veliki da sam mislio kako neću izdržati. Dešavalo se da u kući nismo imali ni lipe za osnovne životne potrebe. Čitao sam tada Božja obećanja o blagoslovima i pitao Boga u molitvi, zašto ta obećanja za mene ne važe. Kako vrijeme prolazi polako se nazire kraj krize iako još nema nikakve sigurnosti. U toj krizi imao sam priliku presložiti neke životne vrednote i stvorim nove prioritete. Kada pogledam stvari, pitam se kako bi moj život izgledao da krize u opće nije bilo. Ne smijem ni pomisliti na svu brigu i probleme koje bi i dalje vodio na poslu. Na kraju bi kao i Salamon zaključio da je sve to samo muka duhu. Odjednom sam shvatio da je to bio jedini put kojim je Bog želio da me oslobodi veće krize i nevolje. Odjednom je sve počelo dobivati smisao. Kada pogledam u nazad, vidim kako je Bog bio sa mnom cijelo vrijeme. Odjednom sam shvatio da Božji put iako možda izgleda težak je najbolji i najsigurniji put.

Na kraju i Nabukodonozor izjavljuje, ono što je rekao i na početku: Ja sam pronašao mir. Kada ga je našao? Prije tog iskustva, ili poslije.  On kaže: „zahvaljujući tomu što sam nešto prošao, našao sam mir.  A ja želim da i vi nađete taj mir. Upravo zbog toga odlučio sam to napisati. Ja bi želio da vi o tome znadete. Ja želim da vi znadete o mom poniženju, zato što sam bez obzira na to nešto otkrio.“  

Upravo taj mir možemo željeti. Bez obzira na probleme, na nevolje ili bilo što, što u životu može doći, doživimo taj mir. Htio bi završiti s jednim promišljanjem koje je napisao jedan njemački pisac.

Molio sam Boga za silu da bih dokučio svoje ciljeve,

A postao slab, da bih se naučio poslušnosti.

Molio sam za zdravlje da bih proveo velike stvari,

A postao sam bolestan da bi proveo još veće stvari.

Molio sam za bogatstvo, da bi bio sretan,

A dano mi je siromaštvo da bih postao mudar.

Molio sam o moć da bi me ljudi uvažavali,

A dana mi je slabost da bi imao osjećaj potrebe za Bogom.

Molio sam za stvari da bih mogao uživati u životu,

A dat mi je život da bih mogao uživati u stvarima.

Nisam dobio ništa od onoga što sam tražio,

Ali dobio sam sve za čime sam težio.

Bez obzira na sve, bila je uslišena moja tiha molitva.

S time više osjećam da me Bog blagoslivlja.

Zvonko Presečan

PODIJELI