Na današnji dan rođen Karol Józef Wojtyla

351

Na današnji dan prije 95 godina – 18. svibnja 1920. u mjestu Wadowice u Poljskoj rođen je Karol Józef Wojtyla. Rodio se na dan kada je poljski maršal Józef Piłsudski u Prvom svjetskom ratu zauzeo Kijev i pobijedio u borbi protiv komunističkih snaga SSSR-a. To je bila prva pobjeda poljske vojske nakon više od 200 godina i važan događaj, koji je doveo do slobode i samostalnosti Poljaka. Po maršalu je dobio srednje ime Józef. Njegov otac poručnik Karol Wojtyla bio je Poljak, a majka je bila učiteljica, etnička Ukrajinka i grkokatolkinja Emilija Kaczorowski (ukr. Килина Качоровська / Kylyna Kačorovs’ka) rodom iz povijesno ukrajinske regije Holmščyna (Holm) u istočnoj Poljskoj. Zajedno su imali troje djece; sinove Edmonda i Karola te kćer Olgu.

Kada je malom Karolu bilo osam godina umire mu majka, tri godine kasnije i stariji brat Edmond, a sestru Olgu nikada nije ni upoznao, jer je umrla prije njegova rođenja. U osnovnoj školi dobio je nadimak – Lolek. Zvali su ga i Lolus. Bio je vratar u rodnim Wadowicama u katoličko-židovskoj nogometnoj momčadi. Nastupao je i u kazališnim predstavama. Lolek se već u gimnaziji počinje angažirati u Crkvi – bio je predsjednik mjesnog ogranka katoličke organizacije mladih Marijina legija. Svaki dan je išao na svetu misu, pohađao je vjeronauk i čitao Bibliju. Do njegove 25. godine umrli su mu roditelji, brat, sestra i dio prijatelja i rođaka. Njegovoj majci u djetinjstvu također su rano umrli majka, braća i sestre.

U to se doba bavio i sportom – skijanjem, klizanjem, planinarenjem i nogometom, gdje je u pravilu bio vratar. Volio je i plivanje, višednevne izlete, spuštanje kanuom i vožnju biciklom. Od osnovne škole bavio se glumom u raznim kazališnim skupinama. Godine 1938. maturira s odličnim uspjehom nakon čega seli s ocem u Krakov. Prvi put se zaposlio kao pomoćni kuhar na gradilištu neke ceste. U to doba dvoumi se između glumačke karijere i studija filozofije s jedne, te svećeničkog poziva s druge strane. Iste godine Lolek se ipak odlučuje za Filozofski fakultet u Krakovu. Zajedno s poznatim poljskim piscem Juliusom Kidrinkim u tom gradu osniva kazalište. Ne zanemaruje ni Crkvu, te uskoro postaje predsjednik podmlatka vjerske organizacije Žive krunice. Kada su 1939. godine Nijemci umarširali u Poljsku Lolek ilegalno nastavlja studij i širi pacifističke ideje, tvrdeći kako se otpor nacistima može i mora pružiti bez oružja. Da bi se prehranio, radi u kamenolomu i tvornici sode. Imao je dvije prometne nesreće, udario ga je automobil i drugi put kamion.

Svećenik i biskup

Nakon što mu je 1942. godine umro otac počeo je razmišljati o studiju teologije. Kada su Poljsku okupirali nacisti, sveučilišta su zatvorena, a profesori odvedeni u logore ili ubijeni. Sudjelovao je u osnivanju Rapsodijskog kazališta u Krakovu, koje je djelovalo u ilegali. Organizirali su predstave u podrumima i riskirali hapšenja. Da preživi radio je kao radnik kamenorezac i kasnije u tvornici kemikalija. Na njega je utjecao Jan Tyranowski, kada je prisustvovao sastancima molitvene grupe “Živa krunica”. S Tyranowskim je u slobodno vrijeme raspravljao o vjeri, Bibliji i djelima sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa. Dvije godine razmišljao je, da postane svećenik. Krakovski nadbiskup Adam Sapieha primio ga je tajno u bogosloviju. U zoru bi pomagao nadbiskupu na sv. misi, koje su se tajno održavale, zatim bi odlazio na posao u tvornicu kemikalija. Popodne je učio i slušao predavanja. Navečer je imao kazališne probe. Godine 1944. udario ga je automobil i bio je u bolnici. Iste godine, njegovo se ime pojavilo na listi osoba, koje traže nacisti. Skrivao se pet mjeseci u podrumima biskupske palače. Diplomirao je 1. studenog 1946. godine. Biskup ga zaređuje 1. studenog, nakon čega odlazi u Rim na dvogodišnji studij na dominikanskom sveučilištu Angelicum. Doktorira na temu Pitanje vjere kod svetog Ivana od Križa, te se 1948. godine vraća u Poljsku, u selu Niegowice, gdje obavlja poslove župnika.

Bio je i kapelan krakovske crkve sv. Florijana, a od 1954. na Katoličkom sveučilištu u Lublinu predaje etiku. Organizirao je planinarske ture za mlade. Pokrenuo je bračno savjetovalište, koje je bilo vrlo uspješno. Iskustva je kasnije objavio u knjizi “Ljubav i odgovornost” u kojoj je pisao o katoličkoj seksualnoj etici. Ta knjiga privukla je pozornost pape Pavla VI. Kada je pripremao encikliku Humanae Vitae, koristio je dijelove njegove knjige.

Krakovski biskup postao je 1958. godine, a pet godina kasnije papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom. Kardinalski šešir dobiva 1967. kao najmlađi u Zboru kardinala. Živio je skromnim životom. Najviše vremena posvećivao je vjernicima i volio je izlete u planine. Družio se s prijateljima iz škole.

Sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru u nastanku enciklike Gaudium et spes, na dokumentu “Dignitatis humanae” i “Inter mirifica”, prvi je o vjerskim slobodama, a drugi o medijima. Iskustva je opisao u knjizi “Izvori obnove” iz 1972. godine. To je jedinstvena knjiga, jer jedini aktivni sudionik, koji je napisao knjigu o tome.

Komunističke vlasti prihvaćale su ga puno više, nego druge biskupe u Poljskoj, jer su smatrali, da će s njime lakše surađivati i da on nema toliko tvrde stavove koliko drugi. Ostvarivao je sve što je planirao, dobivao je dozvole za gradnju crkvi, dopuštenje za održavanje procesija, dozvole za ređenje svećenika koji su djelovali i u Čehoslovačkoj i sl. Rekao je, da se ne boji komunista, već da se oni boje njega. Papa Pavao VI. pozvao ga je 1976. godine, da bude predavač u Rimu za vrijeme korizme. Izazvao je pozornost svojim govorima i izlaganjima, došlo ga je slušati mnogo ljudi. Govorio je o važnosti Isusa u spasenju, o ljudskim pravima, bioetici, dostojanstvu svakog čovjeka i o osobnim iskustvima. Predavanja su objavljena u knjizi. Bio je osobni izaslanik pape Pavla VI. na Međunarodnom euharistijskom kongresu u SAD-u povodom 200. obljetnice američke nezavisnosti. U Poljskoj postigao je veliki uspjeh u Nowoj Huti. Taj grad sagradili su komunisti po komunističko-ateističkim načelima. Željeli su pokazati, da čovjek može živjeti bez Boga. Karol Wojtyla sa suradnicima potajno je radio na evangelizaciji 200.000 stanovnika Nowe Hute, dok konačno 1977. nije sagrađena katolička crkva.

Važni događaji u njegovom životu uvijek su bili uz prisutnost patnje. Prije nego je postao svećenik, umro mu je otac. Kad je postao kardinal, njegov prijatelj doživio je prometnu nesreću, u kojoj je izgubio ruku, a kada je postao papa, njegov prijatelj biskup pretrpio je moždani udar. Jednom je izjavio, da su ga smrti bliskih osoba i roditelja oslobodile od obiteljskih odgovornosti, a preko patnji dobivao je dodatnu energiju u svećeničkom radu.

Papa

Kardinalska je konklava Karola Wojtylu izabrala za papu (264. po redu) 16. listopada 1978. godine. Bilo je to prvi puta nakon 456 godina, da papa nije bio Talijan. Želeći ipak naglasiti politiku kontinuiteta Karol uzima ime Ivan Pavao II, a svoju prvu misu 22. listopada na trgu Svetoga Petra započeo je riječima: “Non abbiate paura! Aprite, anzi, spalancate le porte a Cristo! Alla sua salvatrice potestà aprite i confini degli stati, i sistemi economici come quelli politici, i vasti campi di cultura, di civiltà, di sviluppo. Non abbiate paura! Cristo sa cosa è dentro l’uomo. Solo lui lo sa!” (“Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!”).

Papa je u svom pontifikatu obnovio papinstvo, odredio smjer Crkve u 21. stoljeće, dao hrabri odgovor na niz moralnih pitanja, sudjelovao je u mirovnim inicijativama, zalagao se za unaprijeđenje odnosa sa Židovima i muslimanima. Zalagao se za pravdu, zajedništvo i solidarnost na temeljima Evanđelja, za osjetljivost prema slabima i nemoćnima, za pravo čovjeka na rad i sudjelovanje u demokratskom odlučivanju.

U samoj Katoličkoj Crkvi je, tijekom pontifikata Ivana Pavla II., došlo do značajnih ustrojbenih i doktrinarnih promjena. Ukratko, duh svježine i liberalizma koji je zapljusnuo Crkvu u doba reformi Ivana Pavla I., i zasigurno djelovao okrijepljujuće u šezdesetima i u početku sedamdesetih, s vremenom je dao dvojbene rezultate: duhovna praznina post-modernih društava, začinjena sinkretizmom “spiritualnoga supermarketa” koji je obilježio europska i sjevernoamerička društva koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih, signalizirali su splašnjavanje zamaha i ograničenost dosega liberalnoga modela. Novi je papa stoga napravio vidljiv zaokret prema afirmaciji konzervativnih stajališta, simultano ih kombinirajući s izuzetno prodornim medijskim nastupom, što je u konačnici rezultiralo ekspanzijom svjetskoga utjecaja Katoličke crkve u doktrinarno i praktički ortodoksnom ruhu.

Novi papa obilato se služio dostignućima suvremenog svijeta – od bankovnog računa do mlaznog aviona. Prvi je papa koji je poslao e-mail. Bila je to poruka Crkvi u Oceaniji 22. studenog 2001. godine. Vidio je internet kao mogućnost evangelizacije. Liberalni ga teolozi ipak drže antimodernistom. Neki od razloga su i to što je svojedobno pobačaj izjednačio s holokaustom, a među teške grijehe uvrstio je predbračni seks, masturbaciju i pijanstvo. Također je bio žestoki protivnik zaređivanja žena i ukidanja celibata. Prije nekoliko godina 160 srednjoeuropskih teologa sročilo je tzv. Kölnsku izjavu, u kojoj ga optužuju za srednjovjekovno i autokratsko ponašanje. U Izjavi se, između ostalog, kaže: Sada ponovo imamo papu čiji je profil pretkoncilski, koji ne poznaje kolegijalnost i pokušava nametnuti svoju osobnu misiju.

Proglasio je novih 1338 blaženika i 482 novih svetaca. To je više od svih papa prije njega zajedno, koji su proglasili ukupno 302 sveca. Među svetima su i Hrvati Leopold Mandić i Marko Križevčanin, a među blaženima Alojzije Stepinac, Ivan Merz i Marija Petković. Među poznatijima koji su proglašeni svetima i blaženima su: bl. Majka Terezija iz Calcutte, sv. Josemaría Escrivá, bl. Martin Slomšek kao prvi Slovenac blaženik, bl. Ceferino Gimenez Malla mučenik iz Španjolske kao prvi Rom blaženik, sv. Juan Diego, prvi Indijanac proglašen svetim i dr.

Na deset je konzistorija imenovao novih 231 kardinala i zaredio 321 biskupa. Među njima ima i Hrvata. Tako je Vinko Puljić proglašen kardinalom 1994., a Josip Bozanić 2003. Papa je imao je 1165 općih audijencija u Rimu, na koje je došlo više od 17 milijuna ljudi.

U doba kada je Ivan Pavao II. preuzeo pontifikat, Katolička Crkva je brojala oko 760 milijuna vjernika, s dosta sivom perspektivom zbog raširene negativne percepcije. U vrijeme njegove smrti, katolika je po najkonzervativnijim procjenama, bilo oko 1,1 milijarda (možda i 1,2). Crkva je prevladala islamski izazov u subsaharskoj Africi i tamo je rastuća religija (postotak porasta je oko 42% u 2003. godini), ostavši nedvojbeno najbrojnijom religijom na svijetu (sunitski islam, broji oko 950 milijuna pripadnika). Među svim svjetskim konfesijama jedino je Katolička Crkva poznata po velikom broju preobraćenika iz redova teologa, dok nije poznat slučaj iole značajnijega katoličkog filozofa, teologa ili kakvog drugog eminentnoga vjerskog službenika koji bi postao preobraćenikom na neku drugu inačicu kršćanstva, ili bilo koju drugu religiju. Katolička Crkva ostaje, u poredbi s ostalim konfesijama, nesporno dominantnim utjecajem i nazočnošću u općoj kulturi zapadnih zemalja, od obrazovnoga sustava na svim razinama do snažne vidljivosti u popularnoj kulturi.

Za vrijeme pontifikata, često je bio bolestan. Nije volio dugo biti u bolnici i na bolovanju. Čim mu je bilo bolje, nastavio bi s dnevnim obavezama. Nakon atentata na njega 1982. godine, bio je na operaciji koja je trajala 5 sati. Nakon dvadesetak dana napustio je bolnicu, ali se uskoro vratio, zbog komplikacija. Godine 1992., javno je tijekom nedjeljnog govora rekao, da ide u bolnicu. To je bio prvi put, da je neki papa najavio svoj odlazak u bolnicu. On je i prvi papa za kojeg je zabilježeno, da je za vrijeme pontifikata bio na više od jedne operacije. Kirurzi su mu odstranili benigni tumor na debelom crijevu 1992. godine. Slijedeće godine iščašio je desno rame, a godinu kasnije bedrenu kost u kuku. Nastojao je biti što kraće u bolnici. Dobio je protezu u kuku 1994. godine. Operiran je ponovno na debelom crijevu i trbuhu 1996. godine. Nosio je i slušni aparat. Dugi niz godina bolovao je od Parkinsonove bolesti. Ruke su mu se tresle, teže je govorio, imao je problma u držanju usana i lica. Od 2003., imao je problema s čitanjem teksta i sve teže je govorio. Nije volio da mu netko pomaže, dok to nije sam zatražio, a to je činio rijetko. Nastojao je obavljati svoju dužnost, usprkos bolovima i poteškoćama, a zahtjeve za umirovljenjem, odbacivao je i govorio, da Isus nije sišao s križa.

Što se tiče brakova među homoseksualcima, a koji bi imali “blagoslov” Crkve, papa se tomu oštro protivio, u skladu s biblijskom, patrističkom i općom vjerskom tradicijom. Slična je i problematika zaređivanja žena za svećenice. Ljudska povijest pokazuje da su žene kao vjerske službenice (ne kao redovnice) postojale tek u rijetkim društvima (npr. u drevnoj Mezopotamiji), dok postojeće velike religije ne poznaju takve situacije. Papa Ivan Pavao II. potvrdio je tradicionalno stajalište o celibatu, no, u praksi tolerirajući bračni status oženjenih svećenika koji su prešli u katoličko svećenstvo iz raznih protestantskih sljedbi.

Papa je imao jasne i beskompromisne stavom o gorućim svjetskim pitanjima, kako političkim (težak financijski i društveni položaj većega dijela Azije, Afrike i Latinske Amerika, razni ratovi, sukobi, te oblici nesnošljivosti-od rasizma do vjerskoga fanatizma) ili znanstvenim/ideološkim (stav prema marksizmu, darvinizmu, raznim svjetonazorima od egzistencijalizma i scijentizma do relativizma i skepticizma), tako i društvenim (pobačaj, eutanazija, smrtna kazna, radikalniji genetski pokusi i preoblike).

Molio je oprost za strahote učinjene u ime Katoličke Crkve, oprost zbog ponašanja Crkve prema ženama, od lova na vještice do njihove potčinjenosti. Službeno je rehabilitirao Galileja Galileja, kojeg je Crkva osudila, zbog teorije heliocentričnog sustava. Ispričao se i protiv zločina nad domorocima te Židovima. U Auschwitzu klenuo je njima u spomen. Borio se protiv antisemitizma. Prvi je papa koji je posjetio sinagogu. To je bilo u Rimu 1986. godine. Za vrijeme posjeta Siriji, postao je prvi papa, koji je boravio u džamiji. Propovijedao je i u jednoj evangeličkoj crkvi.

Prvi je papa, koji je bio na stadionu na nogometnoj utakmici. Primio je u audijenciju mnoge športaše, među kojima i igrače HNK Hajduka, Diega Maradonu, Rogera Millu, Roberta Baggija, Gorana Ivaniševića i druge. Popeo se na Mont Blanc, najviši planinski vrh Europe, 1986. godine s talijanskim planinarima. Blagoslovio je nogometni stadion u Rimu uoči Svjetskog nogometnog prvenstva 1990. godine.

Prilikom prve posjete Hrvatskoj sa zagrebačkog hipodroma Ivan Pavao II. poručio je: “Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu. Vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim krajevima. Kao Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom te u Srbiji utječe u Dunav. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i narodi koje one povezuju.”

Atentat

Dana 13. svibnja 1981. godine na blagdan Gospe Fatimske, Ivan Pavao II. vozio se u otvorenom papamobilu i rukovao se s brojnim vjernicima. Bilo je 17h 17 min. prije opće audijencije srijedom. Turčin Mehmet Ali Ağca pucao je pištoljem iz blizine i ranio papu u trbuh, kažiprst i desni lakat. Ali Ağca pripadao je turskoj ekstremističkoj organizaciji “Sivi vukovi”. Papa je prebačen u kliniku Gemelli. Na putu do nje, bio je pri svijesti, a u klinici je izgubio svijest. Operacija je trajala oko pet sati. Papa je preživio atentat, ali je kasnije imao ozbiljne zdravstvene posljedice. Nije otkriveno tko je stajao iza atentata. Ali Ağca osuđen je u Italiji na doživotni zatvor. Pomilovao ga je talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi 2000. godine. Nastavio je služiti zatvorsku kaznu u Turskoj do siječnja 2010., jer je prije atentata na papu ubio vlasnika novinske kuće.

Papa je posjetio Ali Ağca u zatvoru 1983. godine i sve mu oprostio. Razgovarali su tiho pa se ne zna sadržaj razgovora.

Papa je atentat povezao s Gospinim ukazanjem u Fatimi 1917. U trećoj fatimskoj tajni, govori se o stradanju čovjeka u bijelom, a atentat se dogodio baš na dan Gospe Fatimske 13. svibnja. Godinu dana nakon atentata, papa je posjetio svetište Gospe u Fatimi u Portugalu. U Gospinu krunu stavio je jedan od metaka, kojeg su liječnici izvadili tijekom operacije.

Bilo je još atentata na papu, koji nisu uspjeli. Pokušani su atentati na ma 1981. godine, u Fatimi 1982. godine, u Sarajevu 1997. godine te još nekoliko njih.

Smrt i pogreb

U veljači 2005. godine, završio je u bolnici Gemelli zbog dišnih poteškoća i gripe. Veći dio svog pontifikata bio je bolestan. Imao je Parkinsonovu bolest od početka 90.-ih. Papa Ivan Pavao II. preminuo je 2. travnja 2005. godine u 21.37h. Njegova posljednja riječ bila je “amen”. U času smrti uz njega je bio njegov osobni tajnik Stanislaw Dsiwisz. Oko 50.000 vjernika okupilo se na Trgu sv. Petra i molilo za papu. Kao protivnik eutanazije, strpljivo je podnosio tegobe bolesti i umro u miru prirodnom smrću.

Papino tijelo bilo je izloženo u dvorani Klementina Apostolske palače u Vatikanu, a nakon toga je izloženo u Bazilici sv. Petra. Pohodilo ga je oko 4 milijuna hodočasnika. Njegovo tijelo položeno je u lijes od čempresovine na dan pokopa 8. travnja 2005. godine. Lice mu je prekriveno bijelim svilenim velom. U lijes je stavljena olovna tuba s njegovom biografijom i medaljama, koje su objavljivane na svaku godišnjicu njegovog pontifikata. Lijes je nosilo 12 muškaraca, koji su bili službenici Apostolske palače. U procesiji prema glavnome oltaru krenulo je 140 kardinala. Pogrebnu misu predvodio je kardinal Joseph Ratzinger. Na početku pogrebnih obreda, zazvonila su zvona s katoličkih crkava širom svijeta. Na ispraćaju je bilo oko 2 milijuna hodočasnika, 180 državnih izaslanstava, 44 predsjednika država i 25 premijera. U hrvatskoj delegaciji bili su tadašnji predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader. Sanader je posljednji državnik, kojeg je papa primio prije smrti. U Hrvatskoj su 4., 5. i 8. travnja 2005. bili dani žalosti. Povodom papine smrti, Paragvaj je proglasio 5 dana žalosti, Kostarika 4 dana, Italija, Kuba, Čile, Hrvatska i Portugal 3 dana žalosti, Kosovo 2 dana, a Peru dan žalosti.

Sućut povodom smrti pape izrazili su među ostalima i Dalaj Lama, Ruska Pravoslavna Crkva, službena Kineska Katolička Crkva koju ne priznaje Vatikan, kubanske vlasti i talibani koji su izjavili da je papa Ivan Pavao II. imao uspjeha u zaustavljanju progona muslimana.

Po gradu Rimu bilo je postavljeno oko 25 videozidova s kojih se mogao pratiti pogreb. U izravnom televizijskom prijenosu pogreb je pratilo oko 3 milijarde ljudi diljem svijeta. Pojedini dijelovi mise, služili su se na 9 različitih svjetskih jezika. Papino tijelo pokopano je ispod Bazilke sv. Petra u Vatikanskim špiljama u neposrednoj blizini groba sv. Petra. Tamo je bio pokopan papa sv. Ivan XXIII., dok nije proglašen blaženim pa mu je lijes premješten na drugo mjesto uz ostale pape koji su proglašeni svetima i blaženima. Iznad groba nalazi se kip Bogorodice s djetetom, rad hrvatskog kipara Ivana Duknovića iz Trogira iz 15. stoljeća. Na pokrovu lijesa je križ i grb pape Ivan Pavla II. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je 1. svibnja 2011. blaženikom, a njegov nasljednik papa Franjo svecem 27. travnja 2014. godine. Lijes s posmrtnim ostatcima svetog Ivana Pavla II. premješten je iz kripte Bazilike u oltar kapele sv. Sebastijana koja je pri ulazu u baziliku sv. Petra.

Po posjećenosti, pogreb pape Ivana Pavla II. treći je u povijesti nakon pogreba egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera iz 1970., kada se okupilo oko 8 milijuna ljudi i pogreba iranskog ajatolaha Homeinija iz 1989., kada se okupilo 5 milijuna ljudi. Po praćenosti putem televizije, svrstava se u najgledanije televizijske emisije u povijesti.

Papa i Hrvatska

Papa Ivan Pavao II. imao je poseban odnos s Hrvatskom. Rodio se u dijelu Poljske, koji se zove i Bijela Hrvatska. Tu su boravili Hrvati, tijekom seobe u današnje krajeve. Aktivno se zalagao za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Vatikan je prvi u svijetu objavio 3. listopada 1991., da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju, a službeno je priznao Hrvatsku i Sloveniju 13. siječnja 1992. Hrvatskoj je pružao višeslojnu i trajnu političku potporu. Upravo je papin pritisak bio odlučujućim činiteljem kod priznanja Republike Hrvatske, dok je do svoje smrti ostao zagovornikom i prijateljem RH u svim političkim zavijutcima i društvenim mijenama.

Blagdan Male Gospe 8. rujna 1991. godine proglasio je svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj. Katolici diljem svijeta molili su za Hrvatsku, a papa je održao koncelebriranu svetu misu na tu nakanu. Papa Ivan Pavao II Hrvatsku je posjetio tri puta. Drugi je papa, koji je uz Papu Aleksandar III. posjetio Hrvatsku. Papa je za vrijeme svog pontifikata proglasio dva Hrvata svetima: sv. Leopolda Mandića 16. listopada 1983. i sv. Marka Križevčanina u Košicama u Slovačkoj, 2. srpnja 1995. Postavio je hrvatskog svećenika Nikolu Eterovića za glavnog tajnika Biskupske sinode, nakon što je vrlo uspješno organizirao zahtijevno papino putovanje u Ukrajinu 2001. godine. Hrvatski svećenik Martin Vidović djelovao je u papinskom Državnom tajništvu. Papa ga je postavio za apostolskog nuncija u Bjelorusiji 2004. godine. Posljednji dokument, koji je napisao prije smrti, bio je vezan uz beatifikaciju Ivana Merza.

U Selcima na otoku Braču 1997. godine podignut je u Europi prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. u prirodnoj veličini, i to u znak zahvalnosti za sve što je učinio za pravednu hrvatsku stvar. Prilikom sprovoda, na njegovom lijesu bila je knjiga evanđelja, koju je dobio na dar prigodom trećeg posjeta Hrvatskoj. Prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. nakon njegove smrti postavljen je pred Trsatskim svetištem, na mjestu gdje je 8. lipnja 2003., tijekom svoga jubilarnog 100. putovanja svijetom, bio kao hodočasnik.

Tri posjeta Hrvatskoj

Papa je prvi put posjetio Hrvatsku 10. i 11. rujna 1994. godine. U planu je bilo, da posjeti i Sarajevo i Beograd, ali to je otkazano. Papin zrakoplov sletio je na Pleso, gdje su ga dočekali tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i zagrebački kardinal Franjo Kuharić. Papa je te godine operirao kuk pa se nije mogao sagnuti i poljubiti zemlju, što je uvijek činio prilikom svakog posjeta nekoj državi. Stoga, mu je hrvatska zemlja prinesena u posudi kako bi je poljubio. Nakon pozdravnih govora, papamobil ga je dovezao od Plesa do Zagrebačke katedrale a cijelim putem su ga pozdravljali mnogobrojni građani. Molio se na grobu kardinala Alojzija Stepinca u katedrali. Za njega je rekao, da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”. Dan kasnije predvodio je sv. misu na zagrebačkom hipodromu, kojoj je prisustvovalo gotovo milijun vjernika, što je najposjećenija misa u hrvatskoj povijesti. Poručio je okupljenim vjernicima, da imaju hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega, osloboditi srce od mržnje i osvete. Mlade je pozvao, da se odupru napasti nasilja i grade budućnost na suživotu, dijalogu i suradnji. Hrvatskom narodu poručio je, da postane vjeran kršćanskim korijenima. Otišao je iz Zagreba za Rim u popodnevnim satima.

Prilikom drugog posjeta od 2. do 4. listopada 1998. godine, posjetio je Zagreb, Mariju Bistricu i Split. Prvi dan posjeta nakon pozdravnog govora na Plesu, govorio je vjernicima pred zagrebačkom katedralom. Sljedeći dan na sv. misi proglasio je blaženim kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici pred velikim brojem vjernika, njih oko 500.000. Papa je naglasio, da je Alojzije Stepinac hrabro izložio svoj život za svjedočenje Evanđelja i jedinstvo Crkve. Poslijepodne, papa je u nuncijaturi u Zagrebu primio predstavnike kulture. Istaknuo je kako je konačna svrha kulture služiti pravome dobru. Slijedio je susret na Pantovčaku s državnim vrhom. Posljednji dan boravka u Hrvatskoj, posjetio je Split. Služio je svečanu svetu misu na splitskom Žnjanu uz more. Dio vjernika došao je na brodicama. U govoru, pozvao je međunarodnu javnost, da zaustavi tragediju na Kosovu. Hrvate je pozvao, da grade demokratsku državu, kako bi se nadvladalo poratno stanje i dosegli plemenite ciljevi, za kojima Hrvatska teži. Posjetio je i Solin prije odlaska iz splitske zračne luke i oproštajnog govora.

Treći posjet dogodio se od 5. do 9. lipnja 2003. godine. To je bilo 100. papino putovanje izvan Italije i Vatikana. Doletio je zrakoplovom u zračnu luku na Krku u Omišlju. Imao je susret s tadašnjim predsjednikom Stjepanom Mesićem, premijerom Ivicom Račanom i predsjednikom Sabora Zlatkom Tomčićem. Do Rijeke je plovio katamaranom, što je bilo prvi put, da se na svojim pohodima vozi brodom. U Rijeci se pozdravio s lokalnim vlastima. Sljedeći dan boravio je u Dubrovniku. U luci Gruž služio je svečanu sv. misu, tijekom koje je proglasio blaženom Mariju od Propetog Isusa Petković. Vozio se papamobilom po gradskom središtu i Stradunu. Citirao je riječi upisane na tvrđavi Lovrijencu: “Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta” i riječima na vratima vijećnice u Kneževom dvoru: “Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro”. U subotu 7. lipnja doletio je u Osijek. Misa je održana na Osječkom sportskom aerodromu. Blagoslovio je križ iz crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru i susreo se s predstavnicima ostalih crkava i vjerskih zajednica. Poslijepodne posjetio je đakovačku katedralu. Na poklon je dobio šokačku nošnju. U nedjelju na blagdan Duhova, održana je sv. misa u Rijeci na Delti. Papa je posebno pozdravio hrvatsku mladež. Posjetio je i svetište Gospe Trsatske, gdje je ostavio svoju krunicu, kako bi Gospa Trsatska molila za njega tijekom života i nakon smrti. Posljednji dan boravka u Hrvatskoj, posjetio je Zadar, gdje je služio sv. misu na Forumu. Susret je bio vrlo temperamentan i srdačan.

(Rabljeni podatci iz Hrvatske Wikipedije)

PODIJELI