Prošlo je šezdeset pet godina od onoga dana kada su Francis Crick i James Watson mangupski ušetali u ‘Eagle pub’ u Cambridgeu. Toga 28. veljače 1953. okupljenom društvu ponosno su objavili da su otkrili tajnu života. Ono na što su pod tajnom života mislili bila je struktura deoksiribonukleinske kiseline – DNK. U njoj je pohranjena genska šifra i ona regulira sintezu proteina koji izgrađuju organizam i reguliraju životne procese.
Somatskim staničnim nuklearnim transferom četrdeset tri godine kasnije na Institutu Roslin u Škotskoj ‘stvoren’ je ‘6LL3’.
Ovako rečeno samo mali broj upućenih prepoznaje sinonim za ono što je većini poznato kao klonirana ovca Dolly. U srpnju 1996. na svijet je došao prvi klonirani sisavac. Iz neoplođene jajne stanice ovce pasmine Scottish Blackface (Cytoplasmic Donor) odstranjena je jezgra u kojoj se nalazi DNK, pa ta stanica ima samo citoplazmu. Paralelno je izolirana tjelesna stanica (iz mliječne žlijezde) ovce pasmine Finn – Dorset (Nuclear Donor). Električni impulsi poslužili su kao poticaj fuzije tih dviju stanica, ali i kao simulacija energije prirodne oplodnje koja izaziva proces dijeljenja novonastale stanice.
Embrio je nakon šest dana implantiran u uterus druge jedinke pasmine Scottish Blackface.
- srpanja 1996. ona je na svijet donijela Dolly (nazvana po Dolly Parton). U najboljim ovčjim godinama (prosječni vijek im je oko dvanaest godina) u veljači 2003. Dolly je eutanazirana zbog iznemoglosti, plućne bolesti i artritisa.
Svakoj vrsti svojstven je prosječni životni vijek. Tako možemo govoriti o očekivanom prosječnom trajanju ljudskog života i on je u Hrvatskoj oko 75g. za muškarce, te 81 g. za žene. No, pored toga svaka je vrsta limitirana i maksimalnim životnim vijekom. On kod ljudi iznosi oko 120g. i nije moguće naći pouzdane podatke o osobama koje su živjele ili žive duže. Rekorderka je Jeanne Calment iz Francuske koja je preminula 1997g. u dobi od 122g.
Puno čimbenika utječe na trajanje života. Jedan od najzanimljivijih faktora su telomere. To je naziv za ponavljajuće sljedove nukleotida na krajevima DNK koji igraju važnu ulogu u sprečavanju oštećenja prilikom stanične diobe. Telomere se svojom aktivnošću ‘troše’ i upravo stoga nakon svake diobe novonastela DNK kraća je za nekoliko desetina parova baza dok konačno ne postane toliko kratka da više ne može obavljati svoju funkciju pa takva stanica prestaje s diobom. Matematika je tu neumoljiva. Svaka dioba koja život znači ima za posljedicu skraćivanje kojim se taj isti život okončava.
Iznimku čine splone i matične stanice jer sadrže aktivan enzim telomerazu koji nakon diobe produljuje telomere i tako sprečava starenje tih vrsta stanica. Nažalost isti enzim aktivan je i u malignim stanicama.
Vratimo se sada na ovcu Dolly. Ona nije začeta iz oplođene jajne stanice (dakle spolne koja je zaštićena telomerazom), nego je jezgra s DNK iz nje bila odstranjena i na to mjesto ubačena jezgra tjelesne stanice iz vimena druge ovce. Začeća dakle u klasičnom smislu nije ni bilo, nego je umjesto rekombinacijom DNK spolnih stanica roditelja, ona ‘začeta’ električnim putem iniciranom diobom jezgre iz tjelesne stanice samo jednog roditelja. Pa premda se proces diobe odvija u spolnoj (jajnoj) stanici, ona na nikakav način ne pridonosi genetici buduće jedinke, nego će ona biti genetički istovijetna donoru jezgre – njezin klon.
Ovca koja je donirala taj DNK bila je stara upravo šest godina. I tako stvari sada postaju zanimljive.
Otvorena je mogućnost protumačiti starost Dolly prilikom eutanazije kao zbroj godina koje je u času začeća već imala (dakle šest – toliko su se naime godina telomere u jezgri od koje je nastala skraćivale u vimenu njezina genetičkog roditelja) i godina njene kronološke dobi
( koliko je živjela). Time se dobiva upravo prosječan životni vijek za njezinu vrstu, oko dvanaest godina. S tog aspekta opravdano je reči da je u trenutku dolaska na svijet biološki već bila stara koliko i DNK iz koje je nastala.
Otkrivena tajna života pretvorila se ovdje u krik ovce Dolly.
To je krik spoznaje da je klonirana jedinka u času rođenja biološki stara koliko i njezin roditelj. Kako to često biva nečiji krik drugome izaziva usklik. Svjedočimo novom uskliku: telomeraza! Aktivacija enzima telomeraze dovela bi do produljenja telomera a time i životnog vijeka stanice i konačno cijelog organizma. U tu svrhu već je na tržištu ekstrakt iz korijena biljke kozlinac.
Čovjek želi sudjelovati u stvaranja, želi biti kreator, a ne samo stvorenje. Dok je tehnikom ubijanja ovladao vrlo davno, ‘tehnika’ stvaranja još uvijek je enigma.
Stvaranje je neophodno jasno razlučiti od razmnožavanja. Ono što redovito uspijeva svakoj bakteriji, amebi ili spužvi, čovjeku nije dovoljan izazov. Tako je svako spolno začeće rekombinacija već postojećeg života, a ne stvaranje iz neživog. Spolne stanice su vrlo žive, neke i vrlo živahne. One, kao i sve druge, život su naslijedile od svojih predaka.
Od svake živuće jedinke život se može pratiti unatrag, u neprekinutom lancu trajanja sve do jedne jedine izvorišne točke. To nije toliko upitno, ali jest upitna priroda te izvorne točke. Za jedne je ona ‘ništa’, te iz ništa slučajnost kao metoda postajanja, dok je za druge Bog – Stvoritelj, a u kršćanstvu Riječ kao postajanje. Pritom su pitanja o mjestu (jedno ili više), vremenu (više milijardi ili tek šest tisuća godina) i načinu (evolucija ili kreacija) tek drugorazredna, jer polaze od prethodno usvojenog stava o izvoru.
Za one kojima je Bog ishodište, Bog je i odredište . Ne postoji krajnost koja ne bi bila u Božjem dohvatu. Ako je pak ništa polazište, ništa je i odredište a sve između također je – ništa. Samo iluzijom možemo između dva ništa postaviti vrijednost.
Manipulacija pojmom ništa izvor je manipulacije pojmom život. Pogled na život kao pojavu ne može se odvojiti od pogleda na ishodište. Kada je ono ništa, tada život koji iz njega proizlazi ne može biti drugo do – ništa. Vrijednosti koje se tako ishodovanom životu daju mogu biti samo proizvoljne i stoga se neophodno usuglasiti oko tih vrijednosti, naime odrediti vrijednost, jer ona tada nije to sama po sebi. Ovisno o prevladavajućem mentalnom konceptu vrijednost života u različitom vremenu, području i konačno pripadnosti ima različite vrijednosti.Tako dva života bivaju različito vrednovana ne samo ovisno o vremenu, području nego i o pripadnosti vrsti, rasi, naciji, staležu…
Takav koncept u konačnici se neminovno susreće s pitanjem početka života. Nakon što je usuglasio i prihvatio određeni sustav vrijednosti, makar to bilo i minimalnom većinom, ostaje mu da sâm definira i početak života. Kao ‘termini’ predlažu se žačeće, rođenje ili nešto između. Čovjek koji ne pronalazi načina da sudjeluje u stvaranju, da sam stvara a ne samo preoblikuje već stvoreno, ulaže silne napore kako bi na stvoreno makar stavio svoj pečat.
Na taj način ono što bi u religioznom svjetonazoru bilo posve suvišno pitanje, jer je u njemu ishodište svega pa i života jedino Bog, neovisno čak i o tome kakvi mu se mehanizmi djelovanja u stvaranju pritom pripisuju (razkičiti religijski koncepti), ovdje postaje prevažna tema. Bitno je uočiti da problem koji se u tim raspravama riješava nije pitanje početka pojedinačnog života, nego je u osnovi pitanje postojanja Boga. Pravo je čudo što osobe religioznog svjetonazora uopće sudjeluju u raspravama o tom pitanju, jer nije moguće biti vjernik a istovremeno dvojiti o izvoru, a time i početku života.
Kako nakon svega zvuče riječi zapisane prije nekoliko tisuća godina:
Postanak 6,3 Tada reče Gospod: “Duh moj neće više dugo ostati u ljudima; jer nijesu više ništa drugo nego meso, a trajanje života njihova neka bude još samo sto i dvadeset godina.”
Čudno, baš sto i dvadeset!
Vjernik će ovdje zadrhtati, ponizan pred Bogom i zahvalan znanosti koja mu je potvrdila istinitost Božje riječi zapisane u Svetom pismu.
Nevjernik može samo odmahnuti rukom, kao na slučajnost koja nije vrijedna pažnje.
Kako bilo ostaje pitanje nisu li telomere prepreka na putu kojim čovjek samoinicijativno pruža svoje ruke prema vječnosti i je li u telomerazi skrivena tajna života?
Ili je ona u rukama koje se iz vječnosti pružaju prema čovjeku?
Odgovor na ovo pitanje svatko će imati čast osobno saznati.
Miroslav Čatipović
