Dok sam prolazila svoju Kalvariju, često bih, nekad u sebi, a nekad čak i naglas, izvikivala ove riječi. Da ne počinim svetogrđe, pa kažem i jednim glasom da je moj put križa bio Put našega bezgrešnoga i Presvetoga Isusa. Moj je put, bio put sv. Dizma, okaljan i zaslužen.
Na tom putu susretala sam mnoge, koji nisu morali, a htjeli su – još mi otežati križ, još otkinuti koji dio moga dostojanstva, ako je uopće bio preostao, nasladiti se, okoristiti, porugati. Ni na kraj pameti mi nije padalo, da sam groman dio tog zla mogla izbjeći, da sam slušala i živjela Božiju Riječ. Sebe sam smatrala savršeno nedužnom, i samo sam vidjela prijeteća lica, naherenih osmijeha i u suzama, nekad i vrištanju, pitala..Bože, zašto im to dopuštaš ?? Pa vidiš li ih, vidiš li što rade ?? ( Uvijek sam vjerovala da Bog postoji, ali imala sam sliku o Njemu kao o nekoj apstraktnoj ideji, što me nije spriječavalo da se usudim,ja grešnik- u svome samosažaljenju i nemoći – i ljutiti na Boga, osjećati se od Njega uskraćenom )
Ljude dobronamjerne koje sam sretala, koji su mi željeli dobro, govorili istinu, gotovo sam prezrivo zaobilazila..jer je vrijeđalo ego .
Sve do presude, moje..koja nije bila smrtna poput sv Dizme, ali je ostavila biljeg na mene i na sve moje, ako tko ostane iza mene..nije mi palo na pamet otvoriti Bibliju, pročitati sv Pismo..potražiti tamo odgovore. A tu su ! Tu Bog govori !!
Kao i sv Dizmi, smilovao mi se Isus
,obukao moju golotinju , zagrnuo je plaštem svojim, onim koji su Mu nasilno svukli preko presvetih rana, koji mu je te rane nanovo otvarao, kako bi opet prokrvarile, kako bi patio još više. On – bez grijeha- je morao biti ponižen i skinut, kako bi meni vratio dostojanstvo, život . Kako bi mi rekao da, iako jedan dio svjetine govori da ne zaslužujem već porugu i kaznu..da ne slušam njih. Da slušam Njega, kako mi govori, toliko vrijediš, toliko te volim, da mi nijedan tren ove moje Muke, nijedna kap moje krvi, nijedna razderana rana, nijedna ispala kost po kojoj su padali posebno za to napravljeni bičevi..ništa mi nije teško, ni za čim ne žalim- samo da ti okreneš se mojoj Riječi, ostaneš joj vjerna do kraja i da jednoga dana budeš sa mnom i gledaš lice Oca moga. Ne žalim ni za čim, osim za dušama koje će propasti unatoč mojoj Muci.
Podnio sam je za sve, sve narode, sve ljude ikad rođene.
Isuse moj, hvala Ti što si mi darovao, da po tvojoj Muci, već ovdje na zemlji osjetim dijelić Neba .Tebe početi upoznavati, o Tebi misliti, Tvoju ljubav osjećati..Na zemlji ljepšega nema.
Kad god nam je teško , kad nas muče- bili krivi ili ne, kad osjećamo da je Bog daleko, da ga nema, da je pristran, hladan..otvorimo Sveto Pismo ili poslušajmo čitanje na svetoj misi.
“Želim čuti o čemu govori Bog,
Gospod navješćuje mir svojemu narodu,
pobožnima svojim,
nek se nikada više ne vrate bezumnostima.
Zaista, njegovo je spasenje blizu onima koji ga se boje,
i slava će njegova stanovati u zemlji našoj.” (Ps 85-9,10)
Marijana Perković
