Nato mu iznese usporedbu: „Bijaše neki bogataš čije polje obilno urodi. I poče razmišljati u sebi:  Što da učinim? Nemam više u što skupiti ljetine. Ovako ću – reče – učiniti: razvalit ću svoje žitnice te sagraditi veće pa ću u njih skupiti svu svoju pšenicu i svoja dobra. Tada ću reći svojoj duši: Dušo, imaš mnogo dobra u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj!

Luđače – reče mu Bog – još noćas zatražit će ti se natrag duša. Kome će pripasti ono što si skupio?

Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne sabire bogatstvo koje pred Bogom vrijedi. Luka 12. 16-21

Zar vam ova priča ne izgleda malo čudna. Na prvi pogled kao da Bog ima nešto protiv bogatstva. Kao da ima nešto protiv dobrog i organiziranog zbrinjavanja ljetine. Istina, to je samo na prvi pogled. Pogledajmo zajednički koji je osnovni i jedini problem bio kod ovog čovjeka.

„…čije polje obilno urodi.“Luka 12, 16.   Što je loše ako polje obilno urodi. Polje je urodilo isključivo kao rezultat Božjih blagoslova. Moglo je tu biti uloženo mnogo truda i rada, primjena najsuvremenijih agrotehničkih mjera, ali ipak Bog daje da raste. Sav naš trud i rad je jedna suradnja s Bogom. Ako Bog ne da da raste, uzaludan je svaki naš trud. Bog sigurno nije imao ništa protiv vrijednog rada ovog čovjeka na svom imanju, te ga je te godine obilno blagoslovio bogatim urodom. Božji blagoslovi dodiruju dobre, kao i zle. Kiša pada na dobre kao i na zle. Stoga dobar urod može biti samo rezultat Božjih blagoslova.

Ako razgovarate s ratarima, oni vam mogu možda pričati o svojim zahvatima, dubokim oranjem, gnojidbom stajskim i umjetnim gnojivima, provedbom melioracije, navodnjavanja, i svim ostalim sofisticiranim agrotehničkim mjerama, ali to, ma kako se neki ratar hvalio svojim znanjem i umješnošću, rezultati, tj rod je isključivo rezultat Božjih blagoslova. Tu činjenicu, gotovo svaki ratar ako ju i ne prizna otvoreno, neće ju ni poreći.

Ovaj čovjek iz naše priče istina nije javno zahvalio Bogu što mu je polje obilato urodilo, ali nije ni osporio Božji blagoslov. Ako ga osudimo zbog toga, osudit ćemo i sebe, jer smo puno puta prenaglašavali naš rad, našu umješnost, i naš angažman oko nekog uspjeha, tako da je onaj koji nas je slušao mogao izvući pogrešan zaključak, kako je naš uspjeh isključivo rezultat naše sposobnosti, a ne Božjih blagoslova.

„ I poče razmišljati u sebi:  Što da učinim? Nemam više u što skupiti ljetine. Ovako ću – reče – učiniti: razvalit ću svoje žitnice te sagraditi veće pa ću u njih skupiti svu svoju pšenicu i svoja dobra.“ Luka 12, 17-18

Je li u ovome djelu greška ovog čovjeka. Pokušajmo se staviti u „sandale“ ovog čovjeka i riješiti problem.

Imamo problem. Zbog obilatog uroda nemamo gdje uskladištiti svu ljetinu, jer su nam skladišni kapaciteti premaleni. Imamo mogućnost to riješiti na nekoliko načina.

1.    Napuniti svoja postojeća skladišta, a razliku podijeliti siromasima.

Ta mogućnost po mom osobnom uvjerenju bila bi izuzetno nerazumna i ustvari suprotstavljala bi se biblijskom sustavu pomaganja. Moramo imati u vidu i kulturnu pozadinu ove priče. U Mojsijevim knjigama naći ćete obrađen sustav socijalne pomoći siromašnima i nezbrinutim osobama. Svaki siromah imao je pravo bez traženja dopuštenja doći na njivu za vrijeme žetve, te pabirčiti za žeteocima. To znači mogao je pokupiti sve klasove koji bi žeteocima ispali prilikom žetve. Čak što više, oni koji žanju, ukoliko bi vidjeli da ima na njivi siromaha koji pabirče, trebali bi namjerno ispuštati koji klas više, kako bi si taj siromah mogao  što više nakupiti. To najbolje pokazuje primjer Rute koja je došla pabirčiti na Boazovu njivu. Boaz je znao Rutin slučaj, i mogao joj je reći neka si uzme nekoliko već požnjevenih snopova, zašto bi se mučila i pabirčila. Ali nije to rekao. Umjesto toga naredio je žeteocima da ostavljaju čitave rukoveti, kako bi Ruta to mogla pokupiti.

Takav primjer socijalne skrbi o nezaposlenima i siromašnima je fantastično rješenje brige o siromašnima. Nitko nema pravo na ljenčarenje i nerad. Kada bi danas državne institucije koje se brinu o nezaposlenima, umjesto što im plaća naknadu za vrijeme dok se ne zaposle, da im omogući rad na eventualnim javnim radovima ili sl. vjerujem da bi bilo daleko manje nezaposlenih. S druge pak strane, ovaj biblijski način brige o siromasima omogućava im aktivnost koja ih tjera na razmišljanje. Danas mnogi špekuliraju i ne žele se zaposliti, jer im država dok ne rade daje nešto malo manje nego što bi dobili da rade.

U blizini mjesta gdje živim ima jedno prilično veliko romsko naselje i dosta romske djece ide u školu. Budući da često romska djeca ne znaju Hrvatski, Škola je angažirala tkzv. romske nastavne pomagače. To su ljudi ili žene pripadnici romske zajednice koji imaju najmanje srednju školu i tako su pomagali nastavnicima da romsku djecu uklope u obrazovni sustav ne bi li nekako im pomogli da završe školu. Bio sam se upoznao s jednim od tih pomagača koji je po struci bio tehničar, ali kao Rom nije mogao naći posao. Imao je četvero djece i bio je sretan da su ga pozvali kao školskog pomagača. Međutim što se dogodilo. Za vrijeme tog njegovog rada smatrao se zaposlenim i sa primanjima. Istina ta su primanja bila jedva nešto preko dvije tisuće kuna, a nije čak bio ni prijavljen da mu ide radni staž, već je radio s Ugovorom o djelu. Zbog plaće (niske) koju je dobio izgubio je pravo na socijalnu skrb. Na dječji dodatak nije imao pravo jer nije bio u radnom odnosu, već je radio s Ugovorom o djelu. Njegovi sumještani smatrali su ga najvećim glupanom jer obitelj s četvero djece dobila bi ukupno preko četiri tisuće kuna socijalne pomoći a da ništa nije radila. Naravno vrlo brzo i on je prestao raditi, jer se stvarno to ne isplati.

Stoga razliku uroda iz ove Isusove priče podijeliti siromasima bilo bi sasvim nerazumno, jer prvo, to je bilo vrijeme žetve, i siromasi su se sami zbrinuli pabirčeći po njivama. Drugo, kad bi im i dao taj višak, napravio bi od njih lijenčine koji bi špekulirali i ne bi ništa radili. Bog ne želi da od ljudi stvaramo lijenčine.

2.    Napuniti svoja postojeća skladišta, a razliku prodati te novac dati u humanitarne svrhe.

Možda se ovo rješenje čini mudrim, ali sigurno nije. Prvo ako je ovom čovjeku urodila te godine njiva, vjerojatnost je da se to dogodilo i drugima. Stoga ako je ponuda pšenice na tržištu bila velika, cijena joj je sigurno tada bila mala. Nisam siguran kako bi bilo mudro prodavati viškove svog roda u bescjenje.  Od toga bi isključivo imao koristi samo onaj tko kupi tu pšenicu, jer bi mu omogućili ekstra bogaćenje samo za to što će znati organizirati skladištenje tog uroda i prodati ga onog trenutka kad cijena bude povoljnija. Siromasi kojima bi željeli pomoći, imali bi od toga najmanje koristi. Stoga to rješenje sigurno nije najbolje.

3.    Napuniti svoja postojeća skladišta, a razliku uskladištiti u iznajmljenim prostorima.

Takvo rješenje može postojati kao opcija, samo je pitanje koliko je ekonomski opravdano. Prvo, najam takvog prostora opterećuje sam proizvod, te bi se nakon nekog vremena dogodilo da taj rod koji je u iznajmljenom prostoru sam sebe pojede zbog troškova najamnine. Drugo, ukoliko bi urod bio smješten izvan kruga vlasnika, tada bi bio izvan kontrole, te bi postojala opasnost od neovlaštenog korištenja, krađe, ili neke druge neovlaštene radnje. Od svih tih rješenja, ovo bi bilo vjerojatno najgore. Nitko od njega ne bi imao koristi, a najmanje siromašni.

4.    Primjer koji je i opisan u Bibliji, srušiti postojeće skladišne kapacitete i sagraditi nove adekvatne kapacitete te u njih uskladištiti cijelu ljetinu.

Mnogi smatraju da je tu njegova jedina pogreška. Ja osobno mislim da nije, čak što više, mislim da je to najmudrije rješenje. Evo zašto:

·      Ovaj čovjek je imao izvanredan plan kako sačuvati svoju ljetinu. U prijašnjim opisima objasnili smo da bi svako drugo rješenje bilo potpuno nerazumno.

·      Ovaj čovjek je s viškom svoje ljetine ustvari stvorio jedan stup aktive koja mu je donosila konstantni prinos. Sigurno nije „mnogo godina“ mogao živjeti od eventualnog viška uroda. Čak što više smatram ga vrlo mudrim i razboritim. Sve što je učinio, bilo je odlika mudrog, vjernog, biblijskog, i nadasve sposobnog upravitelja.

Ipak Bog ne pohvaljuje ovog čovjeka. Koja je njegova greška, kada sve što je učinio nije se suprotstavljalo biblijskim principima. Ja mislim da njegov problem nije bio u onome što je napravio, već u onome što nije napravio. Ovaj čovjek napravio je dvije kardinalne greške.

·      Toliko se zanio svojim uspjehom da je zaboravio na Boga. Uspjeh mu je udario u glavu, te ga je omamila poznata teorija okolnih naroda kako bogatstvo i novac mogu dati radost. Omamila ga je teorija kako bogatstvo i novac mogu dati životnu i svaku drugu sigurnost. Okolni narodi, posebno babilonci imali su izvanredno razrađen sustav o tome kako upravljati novcem. Taj sustav je bio na neki način i biblijski. Oni su zagovarali poštenje, rad, partnerstvo, itd. Čak i robovi mogli su biti partneri sa svojim gospodarima ili nekim drugim. Daniel koji je opisivao Babilon, iako je bio na kraljevskom dvoru, bio je rob. Imali su sustav pomaganja nešto slično kao što danas rade banke ili investicijski fondovi. Način na koji su štedjeli za budućnost je bio da obavezno od svih prihoda minimalno izdvajaju jednu desetinu, te tim novcem stvaraju stup aktive koji će im donositi dodatni novac. Bio je to u neku ruku mirovinski fond koji im je trebao u starosti davati određenu materijalnu sigurnost. Upravo zbog toga oni su bili uspješan narod. U Babilonu je bilo zlata kao nigdje drugdje. Ipak tako bogata nacija na kraju je propala. Zašto? Zato što se oslanjala na vrlo dobre principe upravljanja novcem, a nije se oslanjala na Boga. Istu pogrešku učinio je ovaj čovjek iz Isusove priče. On se nije oslanjao na Boga. Desetina koju su Hebreji odvajali za hram, za svećenike i levite, koji je ustvari bio odvajanje za Boga, govorio im je cijelo vrijeme u duhu razumijevanja sigurnost u budućnosti, da je njihova sigurnost u Bogu, a ne u bogatstvu. Bog je bio taj koji se brinuo o njihovoj budućnosti. Imam osjećaj da je Isus ovim primjerom htio naglasiti: Ako se biblijski principi koriste, oni će osigurati uspjeh čak i ako ti ljudi ne vjeruju u Boga. U bibliji je mnogo takvih primjera. Ovaj čovjek upao je u tu zamku.

·      Druga greška bila je: „Više ne moram raditi. Tada ću reći svojoj duši: Dušo, imaš mnogo dobra u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj! Kako velika greška. Bez obzira koliko u životu imali, nikada ne smijemo razmišljati o tome da više ne moramo raditi. Ne raditi je veliko prokletstvo, Bog je i u svojoj zapovijesti u kojoj traži da ne radimo na Dan Gospodnji naglasio kako smo obavezni šest dana raditi.

Ova Isusova prispodoba pokazuje da u našem poslu možemo čak i na pošten način steći materijalna dobra a istovremeno raditi nešto što nije Bogu po volju. Nije važno koliko imamo, već kako se odnosimo prema materijalnim dobrima. Za materijalna sredstva smo odgovorni pred Bogom. Jedan duhovni pisac pisao je: „U rukama Božje djece novac je hrana za gladne, odijelo za gole, zdravlje za bolesne, zaštita za potlačene… Proučavajte Kristov život, proučavajte Njegov karakter i sudjelujte u Njegovu odricanju.“ (MYP 351.2)

Zvonko Presečan