Kao žena koja nosi križ razvedene osobe i samohrane majke, doživljavala sam često upite, što dobronamjerne, što iz znatiželje, što iz (nažalost) osude. Dobronamjerni su me često pitali kako živim, treba li mi pomoći, neki susjedi bi mi donijeli hrane oko blagdana kad se i inače pomaze potrebitima, u želji da mi pripomognu “da izdržim mjesec”. Znatiželjni su ispitivali i pokušavali saznati što više o meni i da me “danas žale,a sutra o meni prepričavaju”, što je čisti tračeraj. Takvima ponosno – šutim. Onima koji mi sude, također miroljubivo kažem: Ne sudi mi jer nisi nosio moje cipele! A, nije ni kršćanski. Jer ni Isus nije osudio preljubnicu iz Evanđelja. Ne branim se, ali, neka vas ne buni ova rečenica: nisam za razvod. Zašto? Jer sam prošla svu gorčinu tog križa, znam koliko je teško i na duši nositi to, i biti sam. I, znate što? Oni ljudi iz tvoje okoline koji te podrže u tvojim teškim trenucima tuge, osobne boli i osamljenosti, oni se najčešće iskažu kao osobe koje ti daju unutarnju snagu. To su ramena na kojima možeš pronaći trenutno olakšanje jer znaš da te prijatelj razumije. Još važniji oslonac je – vjera. Kad se vratiš kao razmetni sin u okrilje Oca koji te strpljivo čekao. I znao da ćeš mu doći, jer poznaje tvoju nutrinu, tvoje srce, tvoju savjest. Onu istu savjest koja je vrištala u onom bolnom okruženju lošeg braka koji se, unatoč svim pokušajima, nije uspio se spasiti. A ta ista savjest u tebi nakon čestog odlaska na ispovijed i pričest ti se javi nakon malog grijeha i traži od tebe da čistiš svoju dušu. I, da: istina je, raskajana duša koja je prošla svoju osobnu Kalvariju, češće i s većim žarom se vraća k Ocu. Pitate se: A što nakon razvoda? Odgovorit ću iz svog iskustva: živjeti po Božjim zapovijedima, dostojanstveno i čestito.
Marija S.
