Bijeli štap

128

 

Predvečerje. Zima prostrla bijeli sag pod bojažljivim koracima. Tragovi na snijegu od stopa i štapa. Ivan i Mirjana su bili u vezi. Toliko toga su imali zajedničkoga. On je bio zanesenjak i pjesnik, ona pjevačica u crkvenom zboru. Rado je čitao Bibliju na pismu za slijepe osobito odlomke koji opisuju ozdravljenje slijepca od rođenja. Šetali su s rukom u ruci.
“Znaš da se mijenja vrijeme, dan je kraći?”

“Moram i tebi pomicati kazaljke na satu kako bi ti se produžilo dnevno svjetlo,” odgovori Mirjana.

“Kao da to nešto meni znači, i ovako ništa ne vidim.”

“Tebi svijetlo nije bitno, uživaš dvadesetčetverosatni noćni život.” Smijali su se dugo.

“Koliko ima istine u ovoj izreci: ‘Ako slijepac slijepca vodi, oba će u jamu pasti’?”

“Nimalo,” odgovori.

“Ja sam slabovidna i vidim za nas oboje.”

“Znam, ne moraš mi to toliko puta spominjati”, reče uznemiren.

“Ne ljuti se,” odgovori, držeći ga čvršće za ruku.

“Reci samo, reci, ako me se želiš riješiti jer sam slijep.”

“Tko govori o tome? Ja sam te odabrala i drag si mi. Sve možemo zajedno”, reče i zaplaka.

“Ne ljutim se, samo te želim osloboditi. Što ću ti ja ovakav, nikakav?”

“Srcem se vidi bolje nego očima”, prošapta privijajući se uz njega. Korak po korak ni primijetili nisu da su pred domom za slijepe “Vinko Bek”. Bilo je to ime i prezime čovjeka koji je prilagodbom Brailleovog pisma hrvatskom jeziku prvi otvorio privatni zavod za slijepe. U tu je svrhu napisao prvu početnicu za učenje.

Oživio dom od glasova, pjesme i pokreta. Tekle su pripreme za proslavu Dana bijelog štapa.

“Ima li među vama zaljubljenih”, upita učitelj?

“Svima nam je želja biti voljen”, reče jedna.

“Zaljubio sam se na prvi pogled u Mirjanu”, dobaci Ivan. “Valjda na prvi dodir”, ispraviše ga uglas uz gromoglasan smijeh. Pridošli sa svih strana članovi kazališta slijepih. Rado su nastupali na svečanostima ponosni što su sudjelovali na mnogim međunarodnim priredbama. Druženje im je davalo snagu, a neobuzdan smijeh i pošalice radost. Bilo je to veliko svjetlo u njihovu mraku.

“Jesmo li se skupili?”, upita gost režiser iz kazališta.

“Većina je tu”, rekoše.

“Večeras nastavljamo s vježbom plesa, pjesme i recitacije. Ivane, koju si pjesmu odabrao?”

“Molitva slijepca iz moje neobjavljene zbirke”, reče. “Znam je napamet.”

“Da čujemo”, povikaše uglas.

Mirjana ga dovede do mikrofona. Dugo je šutio, čak su pomislili da je zaboravio stihove. On je to namjerno učinio da ih smiri.

 

“Ako postoji modrina neba,
nije u meni, ni daljine nedogledne,
ni ljudi, ni ptice nisu u meni.
Osjećam ih slutnjom.
Ako postoji kiša, nije u meni, osim suza u očima.
Ako postoji ljubav, ja je ne vidim, ako se u riječ i djelo ne pretoči.
Ako postoji prostor oko mene, moj je tamom omeđen.
Ni pjesma nije u meni, čujem je u tuđem pjevu
nabujalu mirisom polja, neba i tuge pradjedovske.
Ni vjetar nije u meni, ni sunce u mojim mrtvim očima.
Da progledam, vapio sam svim u sebi, da progledam!
‘Progledaj!’, reče Isus, a onda se beskrajna zemlja s dalekim nebom
naselila u mojim očima.”

 

Pljeskali su dugo, dugo. Pomogli su mu da siđe s pozornice. Mnoge mrtve oči oživješe suzama.

Proslava je prošla, gosti su bili zadovoljni izvedbom, razočarani medijskim praćenjem. Malo kome je bilo stalo do slijepih i slabovidnih.

Kad su izašli iz sale u park nebo je bilo osuto crvenilom dalekog zalaza. Izdužile se kuće sjenom.

“Idemo na kavu.”

“Rado!”

Išli su parkom rukom pod ruku. Stidio se svoje sljepoće. Štap je smotao. Činilo se da ima mali privjesak ispod lijevog ramena.

“Hoćeš li se udati za mene”, reče dodirujući njezino lice. Uzdrhtala i uzbuđena odgovori mu poljupcem.

Odredili su dan svadbe, obavijestili župnika, zbor slabovidnih i slijepih, dogovorili sastanak kod krojača. Očekivala ga je kao što se radost čeka. Tog dana je padala kiša.

Iako je bio daleko, primijetila je da nije sam. Odnekud je nabavio psa vodiča. Zbog buke vozila nisu primijetili da se upalilo crveno svijetlo. Zvučni signal se nije oglasio.

“Stani, ne prolazi”, vikala je s druge strane ceste. Ništa nije čuo. Završili su pod kotačima.

Velika bolnica s tisuću soba zakrilila nebo. Iznad nje oblaci. Nije voljela ulaziti u te široke prostore. Dovoljno je bila u njoj tijekom liječenja.

Ležao je u sobi. Ruka i noga su mu bile u gipsu. Strah i razočaranje u očima. Proteklu noć nije spavao budan očekujući jutro i njezin posjet. S naporom je pridigla njegovo onemoćalo tijelo i privila se uz njega. Lica su im se doticala.

“Neka si ti meni živ”, govorila je, “sve drugo će proći”.

Odlučio je skinuti teret veze s njezinih krhkih ramena.

“Otkaži vjenčanje”, reče, “što ću ti ja ovakav bolestan, izlomljen, a kad ću na svoje noge…?”

Rukom mu je dodirivala usne milujući to drago uplakano lice.

“Znaš da te volim, volim kao što nikog nisam voljela”, tepala mu je uznemirena. “Vjenčanje će biti i to ovdje, u bolesničkoj sobi.”

Soba puna cvijeća. Uokolo bolesničkog kreveta mnoštvo. Odnekud su dopirali taktovi svadbenog marša. Počeo obred vjenčanja. Svećenik ga upita: “Ivane, uzimaš li Mirjanu za svoju ženu, obećavaš li…?”

Nije imao strpljenja sačekati kraj pitanja. “Uzimam,” reče, “uzimam i obećavam…” Svojim snažnim rukama smirivao je drhtanje njezinih ruku dok joj je darivao prsten.

Noć su proveli zajedno. U njima je svanulo novo sunčano jutro.

 

Izvor: Vjera i djela, portal katoličkih teologa; Vlč. Slavko Vranjković

PODIJELI