Premda očima nevidljiv, preko svih svetih radnji, obreda, simbolike, prostora i predmeta Krist Gospod na mističan i otajstven postaje stvaran i bliz, a liturgija postaje “predokus” buduće slave, kako kaže sv. Pavao, i preobražavajući susret s Kraljevstvom nebeskim. Stoga je posve razumljivo da će i vanjski, vidljivi i opipljivi dio bogoslužja biti bogat estetskim i simboličkim izričajima, a čitav ambijent i atmosfera će odavati dojam mistike i otajstvenosti. Može se reći da je ideal euharistijskog slavlja na kršćanskom Istoku više ona mistična vizija sv. Ivana u Otkrivenju, gdje on vidi nebesku liturgiju pred Prijestoljem i Jaganjcem, s čitavom nebeskom vojskom anđela i svetih.
