17. travnja 2016.
Ps 100 (99), 1b-5.
2. Otk 7, 9. 14b-17
Iv 10, 27-30
UVOD
Danas na nedjelju Dobroga Pastira, psalmist nam s pouzdanjem govori o Božjoj blizini i pomoći riječima: «Gospodin je pastir moj: ni u čem ne oskudijevam; na poljanama zelenim od mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju» (Ps 23, 1-3) , dok Isus sebe naziva Pastirom dobrim. Filozof Kant za ovaj psalam reče: «Sve knjige koje sam pročitao nisu mi pružile toliko utjehe, koliko mi je pružila ova riječ Biblije».
Mi danas pred Boga dolazimo opterećeni možda svojim brigama i tjeskobama. Potrebni su nam Njegova okrjepa, oproštenje, dobrota i pomoć. Ovo je najbolje mjesto i trenutak, da to možemo tražiti u slavljenju najvećih otajstava naše vjere. Pripravimo se za ovo euharistijsko slavlje, tražeći od Gospodina oproštenje i milosrđe.
HOMILIJA
Danas na nedjelju Dobroga Pastira, slavimo dan duhovnih zvanja i molimo za povećanje radnika na Božjoj njivi Kraljevstva nebeskoga. Svatko od vjernika na svoj način doživljava pojedinoga svećenika i svi bi u svojoj blizini i župi, htjeli imati savršenoga svećenika. Kako bi trebao izgledati taj naš savršeni svećenik možda se najbolje vidi iz sljedećega opisa: «Savršeni svećenik propovijeda točno deset minuta. Pritom oštro osuđuje sve grijehe, ali tako da se nitko ne osjeća povrijeđenim. Radi od ranoga jutra do ponoći, a uvijek je svjež i odmoran. Savršeni svećenik zadovoljan je s malim prihodom, uvijek je pristojno obučen, vozi novi auto, kupuje i studira najnovije knjige, a polovicu svoga prihoda daje za potrebe župe i siromašnih. Star je 29 godina, a ima 40 godina iskustva. Uz to još i dobro izgleda. Savršeni svećenik izgara u radu s mladima, a najviše vremena provodi sa starim ljudima. Njegovo se ozbiljno i dostojanstveno lice uvijek široko smiješi, jer ima smisla za humor koji ga osposobljava da se strogo veže za svoju župu. Savršeni svećenik dnevno obavi desetak posjeta obiteljima i bolesnicima, a uvijek je u župnom uredu, kad ga netko treba. Savršeni svećenik u svemu sluša savjet svoga župnoga vijeća, a donosi samostalne odluke na opće zadovoljstvo svih župljana. Svim se srcem posvećuje redovitim polaznicima nedjeljne Mise, a sve vrijeme troši na obraćanje mlakih i rubnih kršćana. Savršeni svećenik obično živi u susjednoj župi. «
Na koji način vjernici uglavnom shvaćaju život i rad svećenika, najbolje pokazuje i sljedeća zgoda, koja se meni dogodila. Jednom zgodom s prijateljem sam, išao u šetnju prirodom. Susreli smo moga poznanika, starijega čovjeka koji uživa njemačku mirovinu. Nakon pozdrava pita me kako sam?, na što odgovaram da sam prilično dobro. Poznanik dalje nastavlja: «Jašta nego dobro, kako bi drugačije i mogao biti? Ništa ne radiš, dobro jedeš, dobro piješ, nemaš brige ni za koga, niti djece, samo uživaš!» Odmah prihvatih način, kako je nastupio pa potvrđujući rekoh: «Tako je, nikakva ti ja posla nemam. Evo sam se cijeli dan izležavao i ništa nisam radio. Malo sam izišao protegnuti noge, da se ne ukočim!» Vidi čovjek da je pretjerao, pa ublaži svoje riječi: «Ma nisam ja baš tako mislio!» Na to odgovorih: «Ne znam što si mislio, ali ono što si mislio to si sigurno i rekao!» Prijatelj s kojim sam tu bio kočio se od smijeha i čudio, zašto se nisam branio od iznešenih primjedbi.
Začudno je međutim da se za ovakav hvaljeni oblik života i njegovu ljepotu, nitko previše ne otima. S druge strane pretresanje o osobinama i ponašanju svećenika, mnogima je zahvalna i dobro došla tematika. Nalazimo im mnoge mane i nedostatke, hvaleći one koji su daleko od nas i u susjednoj župi da su najbolji.
Svećenik se uzima iz naroda da služi i zastupa narod. Svećenik ne pada kao gotov proizvod s neba. Već se po dobro osjeća nedostatak svećenika, a što vrijeme bude više prolazilo, bit ćemo sretni budemo li uopće imali svećenika, jer će ih biti sve manje. S tim se već odavno suočila Crkva u europskim zemljama, a mi prema tomu idemo.
Pred sve oskudnijim brojem svećenika u svijetu, znademo govoriti o «krizi zvanja». Ali može li poziv, koji je djelo Božje, biti u krizi? Poziv ne može biti u krizi, jer Bog je onaj koji uvijek zove. On u pozivanju vjeran ostaje. Čovjek ne može izgubiti poziv, već treba tražiti razloge krize u odazivu. Crkva dakle ne proživljava krizu poziva, nego krizu odaziva.
Odgoj u duhovno zvanje ne sastoji se u tomu, da roditelji djetetu brane ako se odluči za to zvanje, ili da se tomu raduju pokazujući zadovoljstvo. Odgoj nije niti u tomu da dijete prepuste samom sebi, da se odluči kako zna i može.
Duhovna zvanja niknu, rastu i sazrijevaju u svojoj prirodnoj okolini – u obitelji. U pozadini odluke za duhovno zvanje uvijek stoji obitelj. Danas više nije, kao što je nekoć znalo biti, da su neko dijete odredili za duhovno zvanje. Dijete mora imati podršku, čvrstu pozadinu u kršćanskom životu svoje obitelji.
Odgoj duhovnih zvanja prije svega, nalazi se u rukama roditelja. Roditelji moraju živjeti i vladati se tako da u svojoj obitelji omoguće rast duhovnih zvanja. Bez zdravih obitelji nema uvjeta za duhovna zvanja, za koja smo svi u Crkvi dužni raditi i moliti.
NA KRAJU SVETE MISE
Na koncu današnje Mise molimo za duhovna svećenička i redovnička zvanja u našoj župi i Crkvi, riječima sv. Oca pape Ivana Pavla II.:
Tebi se, Gospodine, s povjerenjem utječemo!
Sine Božji,
poslani od Oca ljudima svih vremena
i iz svih krajeva svijeta!
Zazivamo te posredništvom Marije,
Majke tvoje i Majke naše:
neka u Crkvi ne ponestane zvanja,
posebno onih za potpuno posvećenje tvome Kraljevstvu.
Isuse, jedini Spasitelju čovjeka!
Molimo te za našu braću i sestre
koji su na tvoj poziv u svećeništvo,
u posvećeni život i u misije
izrekli svoj »da«.
Neka se njihov život iz dana u dan obnavlja,
te postanu živuće evanđelje.
Gospodine milosrdni i sveti,
nastavi slati nove radnike
u žetvu svoga Kraljevstva!
Pomozi onima koje pozivaš da te slijede
u ovom našem vremenu:
daj da, motreći tvoje lice,
radosno odgovore na divno poslanje
što im ga povjeravaš za dobro svoga Naroda i svih ljudi.
Ti koji si Bog i živiš i kraljuješ
s Ocem i Duhom Svetim
u vijeke vjekova. Amen.
fra Mate Tadić, OFM
