2. nedjelja Došašća

160
FOTO: Fra Mate Tadić,OFM

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

6. prosinca 2015.

 

Ps 126 (125), 1-2ab. 2cd-3. 4-5. 6

2.   Fil 1, 4-6. 8-11

Lk 3, 1-6

 

UVOD

U vremenu došašća u kojemu se nalazimo, iščekujemo dan Božjega dolaska u naše živote. Da nam zasja Mlado sunce s visine. Čekamo, jer u nama živi žarka žeravica – želje za Bogom koji je sve naše. Gospodin nam i danas nudi, svoju prisutnost.

Ma koliko to nama izgledalo drugačije, on je pravi vođa naše povijesti. Dozvolimo Gospodinu da uđe u naša srca i naše odnose te ih pročisti svojim milosrđem i ljubavlju. Samo tako ćemo mu dopustiti da postane Gospodin povijesti i u našem životu.

Preobrazba čovječanstva i svijeta treba početi od našega srca. Pokajmo se za svoje grijehe i zazovimo njegovo milosrđe u djelu pokajanja.

 

HOMILIJA

Svakoga Adventa smo u napasti, pred navalom predbožoćnih trgovačkih ponuda i cijeloga ovoga mjeseca, koji nas potiče kako još jedna godina ide kraju. Pred očima nam je blagdan Božića za koji se u stvari i pripremamo. Mnogi su međutim, izgubili onaj pravi osjećaj pripreme za jednostavnost, malenost i intimnost.

Tekstovi koji govore o Isusovom drugom dolasku, nalaze se u Evanđeljima redovito uvode u izvještaj o muci i smrti Gospodinovoj. Luka kao i ostali evanđelisti osim što spominje izvanredne nebeske i zemaljske pojave, govori o duboko ljudskom osjećaju, koji svi poznajemo, a spominje strah i tjeskobu.

Izbjegavamo govoriti o takvim događajima i stanjima. Osim raznih sekti i onih koji još uvijek vjeruju da je najbolji vjerski odgoj, strah od Boga i mi sve više izbjegavamo takav govor i tekstove.

Iako nije lako protumačiti i shvatiti njihov dublji smisao, prelaziti preko njih osiromašuje Evanđelja i njihovo tumačenje. Evanđelje ne bi bilo kompletno kad ne bi govorilo o cijelom čovjeku, svim ljudskim osjećajima i stanjima.

Gledajući bolje sebe iznenadimo se kad vidimo, kako iza maske čvrstoga i stabilnoga čovjeka, stoji puno straha i neizvjesnosti. Na puno područja se bojimo i strah je naš svakodnevni pratilac. Počinje još u djetinjstvu, a nastavlja se kad odrastemo na poslovnom i privatnom području.

Strah od gubitak posla, strah da ga nećemo pronaći, strah da nikad nećemo naći nekog s kim ćemo živjeti, oženiti se ili udati, da ćemo ostati sami, strah da naša veza ili brak pucaju i da gubim tu osobu. Strah i osjećaj krivice što ne možemo imati djecu, strah za našu djecu dok odrastaju. Strah da će nas Bog kazniti i da nas je odbacio. Strah od bolesti i onaj tako ljudski strah od smrti i besmisla.

O strahu je napisano puno knjiga, izučavali su ga toliki psiholozi i psihijatri jer je naše moderno vrijeme donijelo porast depresija, stresova i psihoza koje u svojoj biti nose strah.

Ali pravo pitanje nije odakle strah, jer on je naš bazični osjećaj kao i svi drugi te nije normalan čovjek koji ga ne posjeduje. Pravo je pitanje kako ga nadvladati, kako se njime poslužiti da bi rasli kao ljudi i djeca Božja. Jer očito i sam Bog na njega računa.

Naše nam vrijeme nudi svoja rješenja kroz samo-pomoć: pozitivno razmišljanje, uzimanje dobrih stvari od svake religije, zabavljanju, vježbanju, pronalasku hobija, kupnji kućnog ljubimca, idi odlaska u shopping… Sve to može funkcionirati na površini i donekle, ali naši nas strahovi znaju tako iznenada opet podsjetiti, da si sami ne možemo pomoći te da nam je potrebno nešto jače da ih nadvladamo.

Nama ustvari ne treba nešto nego Netko s čijom pomoću nadvladavamo strahove, koji nam pomaže da uspravimo glave kad otkrijemo da je On naše spasenje. Povjerenje u Njega izvor je nade koja nadvladava naše strahove i tjeskobe. Povjerenje je drugi naziv za vjeru, a to dvoje čine da i vrijeme dok čekamo da se susretnemo s Njime nije neko turobno životarenje, nego poziv na puninu života. U tome i jest životni put jednog kršćanina – dopustiti da se Bog rodi u nama i rasti obuhvaćajući nas sve više.

Advent je zato izazov povjerenja u Božje obećanje koje se ispunja u hodu s Bogom, koji tiša naše strahove. Kada živimo u takvom povjerenju tada imamo snage i nade da se možemo mijenjati, da možemo olakšati svoje srce otežalo u svemu onom i mnogočemu drugom o čemu govori današnje Evanđelje.

Kada smo u povjerenju možemo se lakše probuditi i započeti novi dan jer je manje stvari osobito u nama samima, koji nas mogu zaskočiti i obeshrabriti. Tu budnost, kako nas i evanđelje upućuje, podržavamo molitvom u kojoj raste naše povjerenje, vjera, nada i sigurnost. Svaku molitvu nadahnjuje Božja riječ, ono što nam sam Gospodin želi poručiti.

U današnjem Lukinom Evanđelju, koje se snažno oslanja na proroka Baruha, u prvi plan izbija proročki lik Ivana Krstitelja, koji je ”duša” adventa. On je taj koji poziva jezikom proroka na obraćenje: ”Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina nek’ se ispuni, svaka gora i brežuljak nek’ se slegne! Što je krivudavo neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje (Lk 3, 4-6).“

Ivan priprema Isusov dolazak. Možemo se pitati je li to bio sam onaj povijesni Kristov dolazak ili je uključen i dan konačnog Kristovog dolaska? Povijesni Kristov dolazak sigurno, jer Luka nabraja imena vladara i silnika onoga vremena. Velika imena, malih ljudi – kako netko reče. Danas je to čitanje upućeno nama kao priprava kako za konačnicu, tako i za Kristov dolazak, koji se neprestano događa. Jer Krist stalno dolazi. On dolazi nevezano za blagdane, koji mogu biti prigoda da se taj dolazak ostvari. Iskrena vjernička duša čezne za Kristovim dolascima. Još više, zaljubljenici u Kristovo nebesko svjetlo žele biti trajno s njime povezani.

Obraćenje na koje nas poziva vrijeme došašća, povezano je sa sakramentom pomirenja – kojemu u adventu pristupamo. Da ispunimo svoju duhovnu prazninu, ne mi nego Gospodin po svojoj milosti. Jednako tako da se uzvisina ili brdo naše oholosti slegne. Ne našom vlastitom snagom, nego opet milošću i pomoću Kristovom.

Tada dan Kristova ponovnoga dolaska ne samo da neće biti nešto čega se treba bojati, nego što neće biti strašno, neizvjesno i presudno u životu vjernika koji s Kristom želi putovati i dovršiti svoj životni put.

U današnjem Evanđelju Luka ističe šest vladara u vrijeme kojih je Ivan Krstitelj u Judejskoj pustinji, počeo zvati na obraćenje i dijeliti obraćeničko krštenje kao pripravu za dolazak Mesije. U prvom čitanju i Evanđelju važna je pustinja kao geografsko područje, kao ozračje za susretanje s Bogom.

Izraelci su pri izlasku iz egipatskoga ropstva, morali kroz Sinajsku pustinju ući u Obećanu zemlju. Asirci i Babilonci odveli su ih u ropstvo, preko Sirske pustinje. U samoj Svetoj zemlji, bila je Judejska pustinja u koju su se povlačili pojedinci i grupe na post, molitvu i produbljivanje susreta i iskustva s Bogom.

Naši nedjeljni sastanci su oaze u pustinji svagdašnjice. Tada doživljavamo i priznajemo da smo krhki ljudi, koji ne mogu nastaviti životno putovanje bez novoga oslanjanja na Boga, aktivno prisutnoga u ljudskoj povijesti. Mi u današnjoj Misi priznajemo da smo takvo “tijelo” i radosno prihvaćamo spasenje koje Bog nudi.

U tom i takvom svijetu svaki pojedinac i svi narodi, mogu doživjeti spasenje Božje. To možemo i mi danas, ako se s radošću otvorimo Bogu koji spašava u Kristu.

fra Mate Tadić, OFM

 

PODIJELI