vozim se ja u busu jutros, krcaaaaatttttto, nepregledna trakavica automoblila lijeno se vuče po Bolonji, u busu zraka nema…visim na rukohvatu….spustim pogled na sjedalo, kad vauuuuu u toj gužvetini, među pospano srditim licima, prinudne strpljivosti na rubu erupcije ranojutarnjeg bijesa ugledam jedno drago lice…ajooooj kako dobroooo Bože hvala Ti…ma bravo…to moja draga sestra u Kristu i još franjevka, ma evo dar, pravi dar u ovakvo turbulentno jutro……drijema, pomislim: ma neću ju sada ovim svojim “ubojitim” glasom pozdraviti samo ću joj u znak pozdrava blago dodirnuti ruku…nježno, i tako najnježnije što mogu dodirnem joj ruku….sada kad me ugleda obradovati će se i osmjehnuti sto posto, milijun posto, pa mi smo sestre, mi nismo od ovoga svijeta… Bogu na slavu….nadam se osmjehu….moj osmijeh i njezin osmjeh u taj tijelima zakrčeni bus, pretovaren pogledima očajnika koji dišu na škrge, rastjerati će tminu ovog nagužvanog jutra….kadli…ajmeeeee… pogled…ledeno hladan, auf…zima mi prođe leđima…sestra moja podiže ruku pokaza mi Krunicu….i pssssst….pssssssst, ššššššššššt, stisnutih usana ošinu me tim istim pogledom poput biča…kako se usuđujem ometati? pa zar ne vidim da ona moli!!!….ma kako sam se drznula oskrnaviti svojom nazočnošću taj sveti, sveti čin….jedan suputnik upita: “a što vam je to?” a ona prosikta:”Krunica zar ne vidiš” (u prijevodu glupane jesi li slijep?!)brzo, jako brzo se ispričam,
“Isuse moj ne budi tužan”
Na izlasku uspješno preskočih preko tuđih nogu, udahnuh svježi jutarnji zrak punim plućima….više se nisam usudila niti okrenuti,ostala je negdje iza mene usred mrtve tišine držeći grčevito u ruci nisku nanizanih mrtvih zrnaca….
Bože daj da progledamo!
Bože daj da se ljubimo onako kako si Ti nas ljubio!
O Bože nije lako,
Vlatka Vraneković
