„Gregorijansko je pjevanje oduvijek bilo smatrano kao najviši uzor svete glazbe. Crkvena glazba treba da zadovoljava tri uvjeta:da bude sveta, umjetničkog oblika i općenita. Sve ove vlastitosti u najvećoj mjeri ima gregorijansko pjevanje, pa je ono stoga vlastito pjevanje Rimske.
O koralu se dosta pisalo kao o mračnom, ružnom i dosadnom pjevanju. Međutim takvi sudovi potječu samo iz ne znanja ili iz lošeg iskustva. Tko čuje koral u lošoj izvedbi nekoliko puta ne može postati njegovim pristašom nego samo protivnikom. Tako je to sa svime sve dok temeljito nešto ne upoznamo i ne prodremo u bit.
Iste godine kad je izdao svoj Motu proprio Papa Pijo X piše kardinalu Respighi-ju:“Gregorijansko pjevanje, koje smo baštinili od naših otaca i koje je sačuvano u raznim rukopisima naših crkava, slatko je i ugodno i tako izvanredne ljepote, da će svagdje gdje bude uvedeno oduševljavati i osvajati mlade pjevače.“ Papa je podrazumijevao da se koral mora dobro, upoznati, naučiti, pravilno i sa razumijevanjem pjevati. Međutim, ne pazi se uvijek na to u dovoljnoj mjeri. Tu leži razlog antipatije prema koralu i to osobito kod onih koji ne mogu da se sami njegovom studiju posvete nego su ovisni samo o slušanju.
Kolikima je put do korala bio težak i trnovit, često i bez njihove krivice! Ali kad su ga jednom upoznali nisu mogli, a da ga ne vole i cijene.
Poznato je kako je koralno pjevanje u milanskoj katedrali ganulo svetog Augustina. Ono je uz propovijedi svetog Ambrozija doprinijeli njegovom obraćenju.
„Koralno je pjevanje za slavu Božju i njegovih svetaca najodličnije pjevanje i kad se pravilno izvodi, nadvisuje svako drugo pjevanje svojom ljepotom, dostojanstvom i uzvišenošću kao i onom čudesnom tajanstvenom moći nad ljudskim srcima. Koral je najviši i najljepši produkt umjetničke epohe, u kojoj su stvarne melodije bez pratnje, bez harmonizacije; neprolazno i u svojoj vrsti nedostiživo majstorsko djelo prirodne glazbene tradicije.“
Papa Pijo X nije u svom Motu propriu, ništa novo rekao, nego je samo jače naglasio i u logičnoj sintezi izrekao što su o koralu i crkvenom pjevanju držali ozbiljni i ispravni crkveni ljudi kroz sve vjekove.
„Koral je korijen svake prave crkvene glazbe, dostojanstvom, uzvišenošću i snagom bogat kao nikoje drugo crkveno pjevanje.“ Biskup Ernst iz Linza.
I danas bi Gregorijansko pjevanje u liturgijskim činima trebalo imati prvo mjesto. Druge se vrste svete glazbe, osobito polifonija, nikako ne isključuju iz bogoslužja. Gregorijansko pjevanje je najvrjednija baština Crkve. Ono svojom ljepotom i duhovnim karakterom zauzima prvo mjesto u crkvenoj glazbi uopće što uočavamo i po raznim izjavama navedenim u ovom tekstu. Polifonija i po današnjim dokumentima Katoličke Crkve bi se trebala dopuštati «samo ako posjeduje odgovarajuća svojstva za upotrebu u bogoslužjima»; tu se misli na višeglasno «a capella» pjevanje. Sve u svemu, treba omogućiti vjernicima sudjelovanje u pjevanju usklika, odgovaranjem, antifonama, psalmima itd.
Skladbe koje nemaju strog liturgijski karakter nikako se ne bi smjele izvoditi prilikom liturgijskog čina. Toga pravila se mnogi zborovi ne drže iz moguće jednostavnog razloga nepoučenosti od strane crkvenih pastira koji nažalost nisu i sami poučeni. Umjesto da se izvode naše stare (ali i vrlo vrijedne) pučke popijevke, izvode se tzv. šansone – strane pjesme prevedene na hrvatski uz bubnjeve i/ili gitare, a te pjesme nalazimo i na protestantskim gozbama. To nas udaljuje od katoličkog duha.
Još jedna izjava poznatog obraćenika Verkade koji je postao benediktinac. On je uoči blagdana sv.Martina koga benediktinski red osobito slavi rekao:“Da, koral, taj izvanredno lijepi koral! Pjevam ga već 20 godina, a još uvijek otkrivam nove ljepote u njegovim melodijama. Treba duže vremena dok ih naše razmaženo i pokvareno uho pronađe, jer način kako su građene koralne melodije sasvim je drugačiji nego u modernoj glazbi. Srce se otvara kantoru, kad mu se pred očima pojavi ovakva pjesma s redovima nota bez teksta, koji se dižu i spuštaju kao valovi. Onda on može kliktati kao ptičica. Kad sam čuo kako je koral veličanstven i lijep kliktao sam u duši. Bilo mi je kao onome koji u ljubljenoj osobi iznenada otkrije novu plemenitu crtu.“
Doista! Kad je koral tako visoka umjetnost puna toliko nedostižnih ljepota, kako se to vidi iz ovih brojnih citata, što treba da činimo?
Trebamo li ostati u opoziciji prema njemu, kritizirati i osuđivati samo zato jer ga dovoljno ne poznamo? Ne!
Nastojmo ga upoznati i približiti mu se! Dopustimo si da nas njegova ljepota gane i dirne dubine! Koral je prebogat, a njegova tematika neiscrpiva.
„Osjećajni svijet liturgije je najbogatiji, a koral je njegov najpotpuniji i najsavršeniji izričaj.“
Iz Katoličko Lista Nekoliko riječi o crkvenoj glazbi u nas i o „Sv. Ceciliji“ pročitajte OVDJE
Jedna rečenica samo iz tog Lista:“Pjevanje je u katoličkoj crkvi mnogo djelovalo na buđenje katoličke ćuti. Sveti Augustin pripovijeda u svojim konfesijama, da nije mogao obraniti se od suza slušajući u Milanu pjevati biskupa. Pjevanje svetog Ambrozija mnogo je doprinosilo, da je sv.Augustin obratio se na katoličku crkvu. On sam veli, da se naša srca svetije i izvrsnije potiču na žarkost u bogoslužju psalmi, kad se pjevaju, nego ako se samo mole……“
To je ispunjenje sna, i s tom glazbom, s tim Rossinijem, nevjerojatno je kako izraziti
radost, i izraziti radost situacije i radost sviranja ove glazbe,
pjevanja ove glazbe, stvarno je fantastično.
