Autor: S. V.
Sve počinje našim rađanjem, kad su nas roditelji otac i majka ugledali prvi put, tada nastaje oblikovanje našeg života, kakvi ćemo biti i ostati do kraja života. Koliko je radosti 
kad sve počne sa svetom ljubavi koja je od boga dana, temelj svega je ta istinska vjera i ljubav. Došli smo na svijet, ne znamo ništa, ne vidimo, ali osjećamo, što, ljubav koju nam naša majka i otac daju, nježnost, toplinu, sigurnost, njihove ruke koje nas grle, čuvaju, štite od svega, koji strepe nad nama kad smo bolesni, bore se sa svime, mole za nas, i tu je onaj najveći odnos koji počinje, pouzdanje i vjera, naša sreća da su oni tu uz nas. Njihova žrtva i briga za nas, naše odrastanje ,školovanje …, traje stalno, i mi moramo biti zahvalni i sretni, i vratiti to sve kad oni ostare i trebaju nas , našu ljubav, poštivanje i brigu za njih. Dok smo mali veselimo se svemu, igramo se, ljutimo se, bili plahi ili borbeni polako gradimo sebe. Sretni smo ako imamo braću, sestre, da smo svi živi, volimo se i pomažemo jedno drugom, zajedništvo koje nas veže u sreći i tuzi. Nismo svi sretnici da sve to imaju, ja imam i sretna sam zbog toga. Sve počinje s obitelji, bili siromašni ili bogati, u tome je snaga ta koja nas formira i izgrađuje kao pojedince. Ako smo svjesni svega toga onda ćemo biti ispunjeni i sebe dalje graditi tim moralnim načelima koje smo dobili i naučili. Sve dalje ide, gdje smo, u kojim sredinama živimo, u kakvoj zajednici, mala mjesta su mnogo više sretnija, srdačnija, od većih. Kako god si sretan sa sobom, obitelji, svojom zajednicom u kojoj živiš, gdje nastaju različite životne priče, izgrađuju nas kao ljude, kamo god kasnije nas život odveo da živimo. Ali i dalje mi smo tu, ponosni smo na svoj rodni dom, na svoje korijene, sretni zbog svog djetinjstva, naših prijatelja, s kojima smo se igrali, mnoge smo izgubili, više ih nema, ali je uvijek smiješak i toplina oko srca kad se svega sjetimo. Bili smo sretni s malim stvarima, lutkom, loptom, livadom, gradili kućice, gdje smo bili mnogo puta prepušteni sami sebi, ali smo zajedničkom igrom učili i brinuli se jedno za drugo. To je život, kad se veselimo i tugujemo zajedno, kad nam je najteže da imamo podršku, poštivanje i dostojanstvo jedno prema drugom. Kad smo sretni da se radujemo zbog svog uspjeha i drugih, jer smo uspjeli biti ljudi, sa srcem, toplinom, poštenjem. Ponosnom suzom u očima. Zahvalni Bogu moramo biti na ovome svemu do sada, nitko od nas ne zna što će život dalje donijeti, mnoge uspone i padove, preokrete, gdje ćemo završiti, i do kad ćemo živjeti. Svima nam je zajedničko u cijelom svijetu rođenje i smrt, a najveća snaga u životu je samo ljubav, vjera i nada. Živimo u tom duhu života ljubavi.
Izvor: www.put-istina-zivot.com
