Jednom prilikom jedan prekooceanski brod ostao je bez pitke vode. Mornari su dobivali vodu na sljedovanje, i mučili su se bez pitke vode. Trajalo je to nekoliko dana. Kapetan je pozivao ostale brodove u pomoć. Tada ga je kapetan jednog drugog broda telegrafom upitao za poziciju njihovog broda. Nakon dobivenog odgovora, kapetan s drugog broda mu je odgovorio. Dragi moj kolega. Vi upravo plovite već nekoliko dana ušćem rijeke Amazone, i voda po kojoj plovite je slatka voda i pitka je.

Možete zamisliti takvo stanje. Mornari su dobivali minimum vode, 3 dcl dnevno, a istovremeno ploviti po pitkoj vodi. Možda nam se često puta događa da plovimo po moru Božjih blagoslova, a da žeđamo, jer ne znamo za njih. Kako je to moguće.

Na prvim stranicama Biblije čitamo kako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. To znači da smo mi stvoreni na Božju sliku. To je nešto fantastično. To je nešto što čovjeku zaista daje veliku vrijednost. Mi smo slični našem Stvoritelju. Međutim postoji tu jedna opasnost. Opasnost zbog koje možda upadamo u probleme je da mi stvaramo sliku o Bogu na osnovi nas samih. Mi stvaramo Boga na našu sliku, a Bog to nije. Siguran sam da je, kao što postoji velika razlika između predmeta, npr. jabuke i slike jabuke, tako postoji razlika između nas i Boga. Kao što jabuka u odnosu na sliku ima jednu dimenziju više, a da ne govorimo, kako ona još i miriše itd, također je i Bog viši od nas za nekoliko dimenzija. To je i razlog što Boga možemo razumjeti samo u kontekstu naših dimenzija, a on je mnogo veći. Upravo zbog toga upadamo u opasnost da u svojoj glavi stvaramo sliku o Bogu koja je ograničena, nesavršena i nedorađena.

Budući da živimo u ovom grešnom i nesavršenom svijetu, dešava nam se često da upadamo u raznorazne nevolje i probleme. Normalno je da se iz toga pokušavamo izvući. Kao kršćani se čak i molimo Bogu da nam u tome pomogne. Naš Spasitelj nam je čak i u molitvi Očenaš ostavio u tome primjer „I ne navedi nas u napast nego nas izbavi od zla.“ Sve je to normalno, ali postoji jedan „ali.“ Mi koji živimo na ovoj grešnoj planeti, uglavnom si uvijek stvaramo vlastiti scenarij rješavanja tih problema. Tražimo tada od Boga da nam On blagoslovi naše planove. Što je najgore, u tu klopku možemo upasti čak i radeći Božji posao. Često puta istaknemo sebe, i tražimo Božju pomoć. Međutim Pavao kaže „jer ste vi Bogu pomagači“ a ne Bog nama. Kad god bi pustili Bogu da On riješi problem na svoj način, tada bi to zaista bilo veličanstveno. Takav oblik da od Boga tražimo pomoć za rješenje koje smo sami iscenirali, nije ništa novo. U Bibliji će te naći puno mjesta, gdje Božji ljudi pokušavaju riješiti probleme na način da Bogu nude scenarij rješenja. Sjetimo se Abrahama, koji je stvorio scenarij, kako da Bog s njim ispuniti svoje obećanje. Nudio je tada Bogu svog slugu Eleazara, iz takvih njegovih rješenja dobio je i Izmaela s Agarom, a Bog cijelo vrijeme ima rješenje za Abrahama, a on se trudi to riješiti na svoj način. Ako bolje pogledamo, većina Božjih ljudi upadala je što više, što manje u takvu zamku.

Želio bi s vama razgledati jedan posebni slučaj. Interesantno je da je Isus uvijek tražio takve slučajeve koji bi šokirali javnost. On je uvijek bio velikodušan sa takvim primjerima. Pogledajmo jedan koji je zapisao apostol Ivan.

Nakon toga bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trjemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika – slijepih, hromih, uzetih:čekali su da izbije voda. Anđeo bi Gospodnji, naime, silazio od vremena do vremena u ribnjak i pokrenuo vodu: tko bi prvi ušao pošto je voda izbila, ozdravio bi makar bolovao od bilo kakve bolesti.

Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: “Želiš li ozdraviti? Odgovori mu bolesnik: “Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe. Kaže mu Isus: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi! Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.  Ivan 5, 1-7.

Pokušajmo se staviti u kožu ovog čovjeka. Tko zna iz kojih se razloga dogodilo ovom čovjeku da je ostao nepokretan. Možda je to bila posljedica nekog grešnog života koju je čovjek vodio, jer nakon drugog susreta s Isusom, Isus mu daje savjet: “Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe! Ivan 5,14.

Što bi vi uradili da vam se tako nešto dogodi i da teško obolite. Očito bi pokušali naći lijeka i nastojali bi se izliječiti. Vjerojatno je i ovaj čovjek to pokušavao. Kada bi god čuo da negdje postoji nekakav liječnik koji je navodno nekog uspio izliječiti, ovaj čovjek bi očito učinio sve da dođe do njega.

Sjećam se kako sam jednom prilikom moju mamu vozio iz Lipika čak u Bugojno kod neke žene koja je znala ravnati kičmu i namještati pršljenove. Možete si samo zamisliti, na putu od oko 200 km, kolike sam liječnike prošao da bi došao do ove žene koja namješta kičmu. Na kraju ova žena ipak nije pomogla. Moja je mama morala na operaciju.

I ovaj čovjek očito je to pokušavao. Nijedan liječnik nije mu pomogao. Na kraju je odlučio da će pokušati s toplicama u Bethzatha, i da će, kako su vjerovali, kada navre voda, prvi ući u vodu i tako ozdraviti. Istina bilo je to nekakvo čudno vjerovanje. Interesantno je da uvijek u takve scenarije se ubacuje neka duhovna misterija. Po tom čudnom vjerovanju Bog bi ustvari bio pristran, i podupirao bi samo one jake, laktaše, i one koji se dokopaju prvi do vode. Međutim, očito za bolesne ljude nije bio nikakav problem tomu vjerovati. Oko banje je bilo izgrađeno 5 trjemova. Možete samo misliti koliko je tu bilo ljudi. Svi su ti ljudi očekivali upravo takvo čudo. Svi su očekivali da će baš oni prvi zaći u tu vodu i izliječiti se. Kao da čekate da na lutriji izvuku baš vaš broj. Biblija o tome ne govori, ali čudi me da su ljudi bili spremni vjerovati nečemu, što zaista nije imalo nikakve veze ni s logikom ni s religijom, a najmanje sa zdravljem.

Gledao sam nekada davno na televiziji kako je u jednom selu u srednjoj Bosni, netko proglasio da je jedna betonska bandera, koju su elektraši zamijenili s dalekovoda i ostavili je kraj ceste, postala lječiva, Svatko tko bi na njoj sjedio ozdravljao bi od bolo kakve bolesti. Ljudi bi dolazili i sjedili na njoj koliko je duže moguće. Budući da nisu svi stali, napravili bi red i mijenjali bi se svaki sat. Svakim danom dolazilo je sve više i više ljudi.

Možda je nama s naše pozicije gledanja, to sve smiješno i primitivno. Vjerojatno i vi znadete kakve su stvari, pogotovo stari ljudi radili, ne bi li vratili zdravlje. Kada je čovjek bolestan, onda se hvata za slamku. Ovaj čovjek iz Isusovog događaja, dolazi na ovo mjesto već trideset osam godina. Možete samo zamisliti tu upornost. Trideset osam godina maltretirati svoju obitelj. Svako jutro ga donese na ribnjak, a onda u večer nose ga kući, a on im priča iskustva razočarenja, doživljena zbog tuđe bezobzirnosti.

Kada nekakav problem pokušate riješiti na svoj nekakav način, i to pokušavate neko vrijeme, a ona ne funkcionira. Svaki normalan čovjek ukoliko radi takvu stvar, odustat će od toga kad vidi da to ne funkcionira. Ne može se godinama raditi isto, i onda čekati neke promjene, neke drukčije rezultate. Pogotovo ne na bolje. Promjene se moraju dogoditi u nama. Možda je to dobra slika i nas kao vjernika. Godinama radimo jednu stvar na isti način, i čekamo promjene, a promjene nikad ne dolaze. Promjena uvijek treba krenuti od nas samih.

Zamislite sada Isusovo pitanje. „Želiš li biti zdrav“. Nije li to možda uvredljivo pitanje čovjeku koji trideset osam godina dolazi na ovaj ribnjak u očekivanju kako će naći nekog tko će mu pomoći u trci da prvi uđe u vodu i tako ozdravi. Kakav je odgovor ovog čovjeka. „Nema čovjeka koji bi mi pomogao da uđem u vodu.“ Kakav je to odgovor. To ga Isus nije pitao. Očito ovaj čovjek nije tražio zdravlje, već je tražio pobjedi u utrci skakanja u vodu. Na kraju kao da su drugi ljudi krivi za njegove probleme. To što je njegova bolest rezultat lošeg i prljavog života, to i nije toliki problem. To bi se trebalo tolerirati. Ljudi smo, valjda se razumijemo. Ali svi drugi su problem. Kada bi barem drugi bili malo uviđavniji, kada bi drugi bili malo osjetljiviji na tuđe nevolje i brigu, tada bi se svi problemi riješili. I dokle nas dovode takvi izgovori. Oni su počeli još u raju. Adam je optužio Evu „Žena koju si mi stvorio, ona je kriva.“ Eva optužuje zmiju, „Zmija koju si stvorio, ona je kriva“. Na kraju očito je Bog bio kriv, jer je stvorio zmiju, Evu i Adama. Da ste možda pitali okolne ljude, zašto su tako samoživi, zašto ovom čovjeku ne pomognu, očito bi njihov odgovor bio, „Ma tko mi to govori, on koji je svoju bolest i navukao zbog svog grešnog i nemoralnog života,“ To je začarani krug.

Zanimljivo je to što Isus uopće s ovim čovjekom ne raspravlja o tim pitanjima. Isus mu nije rekao „daj se saberi, ne treba tebi zamućivanje vode. Tebi treba zdravlje. Nije mu rekao,“ostavi se ti drugih, tebi treba zdravlje. Svojim pitanjem kao da Isus potiče ovog čovjeka da definira svoju potrebu. „Želiš li biti zdrav, ili želiš pobijediti u disciplini skakanja u vodu?“

Ono što je najzanimljivije, ovaj čovjek Isusu daje scenarij svog ozdravljenja. Svi ljudi su vjerovali da je anđeo Gospodnji taj koji muti vodu. Ako bi i dobili zdravlje, bilo bi to za to što ih je Bog izliječio. Međutim meni je ovo vrlo značajno, i očito je Isus izabrao baš ovog čovjeka da nam pokaže svu ludost naše upornosti kod rješavanja problema na naš način i po našem scenariju. Ovaj se čovjek nije dao uvjeriti ni za trideset osam godina da to što radi nije ispravan scenarij. On drugu mogućnost nije vidio. Tek kad se susreo s Isusom, tada je shvati svu ludost svoje upornosti i svog scenarija. Povjerovao je Isusu, i doživio je čudo ozdravljenja.

Kako to da drugi ljudi koji su također bili bolesni, nisu zatražili ozdravljenje od Isusa. Očiti razlog je bio da su robovali svom scenariju. Oni su željeli pobijediti u trci skakanja u vodu. Kao nagradu u takvoj pobjedi željeli su zdravlje. Svoje zdravlje željeli su zaraditi. Zato nitko nije Isusa tražio da ga izliječi. Zdravlje koje je Isus nudio, bilo je rezultat milosti, a milost je besplatan dar.

Jesmo li svjesni da uporno inzistiranje na vlastitom scenariju rješavanja problema je ustvari želja da se opravdamo našim dobrim djelima. Mi to želimo zaraditi. Mi to ne želimo besplatno, jer je to ponižavajuće. Mi bi naše spasenje željeli zaraditi, a ono je besplatno i dar je Kristove milosti.

Rezultat prihvaćanja te milosti Kristove biti će djela milosti koja će Krist kroz nas činiti.

Moje je pitanje, koliko se dugo treba mučiti, robujući svom scenariju, da bi shvatili da je jedino rješenje Isus Krist. Ovom čovjeku je trebalo trideset osam godina. Sva je sreća što se Isus u mnogo slučajeva čak i ne obazire na naš scenarij kao što se nije obazirao ni na scenarij ovog čovjeka. On najbolje zna što je za nas dobro, i sve što očekuje je samo vjera, ili kako bi drukčije rekli povjerenje. Ovaj čovjek nakon susreta s Isusom, stekao je istog trena povjerenje u Njega.

Isus mu nije morao dva puta reći da ustane i da hoda. Ovaj čovjek je zaista imao debelog razloga da postavi Isusu pitanje, „kako da ustanem, kako da hodam kad sam nepokretan“. Trideset osam godina on ne hoda. Dali u opće Isus to i zna. Međutim to se nije dogodilo. Ovaj je čovjek povjerovao istog trenutka, i shvatio svu pogrešnost rješavanja problema na svoj način.

Pitajmo se ponekad, postoji li nešto možda u našem odnosu s našim Bogom što bi ograničavalo Boga da djeluje u našem životu. Dali smo uvijek otvoreni prihvatiti Božje rješenje, ma kakvo ono bilo. Ukoliko naše poznanstvo s Isusom bude veće, tada će nam to biti lakše.

Isus je pozvao: „Hodite k meni svi umorni i natovareni, ja ću vas odmoriti.“ Možda nam se čini da nam je naš životni teret pretežak, ali nemojmo očajavati. Donesimo ga našem Spasitelju Isusu Kristu, on će nam ga uzeti i olakšati teret. Zar to nije radosna vijest. Prepustio Bogu da naše brige i probleme riješi na svoj način, i to će biti veličanstveno. Možda nas nekada Bog pušta u velika iskušenja, i čini nam se da su već tolika da ih nećemo izdržati, ali kao što je Lazaru dopustio da umre, kako bi pokazao veličanstvenije Božje djelovanje, i s nama ima isti plan. Bog se kroz nas želi proslaviti. Stoga ne robujmo nekom svom scenariju, već dopustimo Bogu da On u nama i s nama obavi svoje veličanstveno djelo spasenja.

 

Zvonko Presečan

PODIJELI