Datum: 20.01.2016.

 

Pitanje:

Zašto je blaženi kardinal Stepinac umro??? Jer nije htio da postanemo samostalna katolička crkva. Inače bi živio bez problema. Istočna crkva ima više od tisuću i nešto godina par glavnih koje su to pravo stekle određenim kriterijima a ostale spadaju pod njih. Opet je kod njih kao i kod nas zajednički dogovor i isto dogmatsko učenje iako imaju par autokefalnih. Poslušnost je i njima temelj i zato se do posljednja 2 desetljeća nisu dijelile kao npr. protestantska koja sad ima oko 40.000 denominacija. Dakle. Ne može jedan svećenik ali i biskup reći, e sad ja bez savjetovanja i odobrenja otvaram novu crkvu… Samo da znate, neki su katolici otvorili samostalne katoličke crkve, ima ih u SAD-u, Africi, tko zna gdje. To nije procedura i ponašanje u Duhu Božjem. Božji blagoslov. Znanje je potrebno da o nečem donosimo sud.

 

Odgovor:

Poštovana,

probat ćemo dati odgovor na Vaša poprilično naširoko postavljena pitanja i komentare.

 

Katolička crkva sastoji se od 24 autonomne crkve. Najveća od njih je ona u kojoj papa vrhovni poglavar-Zapadna-Latinska crkva. Preostale su istočne katoličke crkve, tj. crkve s istoka koje su nakon velikog raskola priznale papu i održavaju istočne obrede. Razlika je u obredu i crkvenoj disciplini, dok je ostalo zajedničko te prihvaćaju zajedništvo s papom. Rimokatolička crkva je jedna od velikih kršćanskih crkava. Nastala je 1054. nakon stoljeća nategnutih odnosa sa istokom velikim, raskolom između istočnog i zapadnog kršćanstva. Od Drugog vatikanskog sabora naziva se i Katoličkom crkvom, iako su sve kršćanske crkve univerzalne. katolicizam je doktrinarno-dogmatski-teološki sustav u kojem se ostvaruje latinska teologija i tradicija Rimske Crkve.

 

ISTOČNE KATOLIČKE CRKVE

Naziv je za Crkve koje pripadaju različitim istočnim obredima, a u punom su zajedništvu sa svetom stolicom. Naziv “istočne katoličke Crkve” odnosi se na crkve koje pripadaju različitim istočnim liturgijskim tradicijama, te se služe aleksandrijskim, antiohijskim, armenskim, bizantskim i kaldejskim obredom. Budući da su to istočni obredi, za razliku od rimskog obreda,ove se crkve nazivaju istočnima crkvama.Katoličke su stoga što priznaju vlast i primat rimskog pape.

Unutarnje ustrojstvo tih crkava temelji se na vlastitim tradicijama. Na čelu su im  patrijarsi. Tako istočni katolički patrijarsi svoja sjedišta imaju u AleksandrijiAntiohiji (Melkiti, Maroniti,  Ciliciji (Armenci)). Osim patrijarha postoje i veliki nadbiskupi, npr. nadbiskup Kijeva koji je poglavar Ukrajinske grkokatoličke Crkve. Što se tiče discipline i ustrojstva svećenici u istočnim katoličkim Crkvama nisu obavezni na celibat, kao što je to slučaj u Latinskoj Crkvi. Ipak, biskupom može postati samo neoženjeni svećenik. Već zaređeni svećenici ne mogu se oženiti. Navedene crkve su zasebni dijelovi Katoličke Crkve. One su u zajedništvu sa papom i priznanje njegovu vlast. Istočne katoličke Crkve i Latinska Crkva koje zajedno čine Katoličku Crkvu dijele istu teološku doktrinu i sakramente.

 

ISTOČNE PRAVOSLAVNE CRKVE

Zajednički je naziv za one istočne kršćanske Crkve koje priznaju prva tri ekumenska sabora – Prvi nicejski saborPrvi carigradski sabor i Efeški sabor, te odbacuju sve dogmatske odluke (30) Kalcedonskog sabora. Ove se Crkve često nazivaju i pretkalcedonskim Crkvama.Treba ih stoga razlikovati od pravoslavnih Crkava koje priznaju sedam prvih ekumenskih sabora, te su u zajedništvu s carigradskim patrijarhom.U govoru o istočnim pravoslavnim Crkvama, riječ je o različito organiziranim crkvenim zajednicama, koje nemaju zajedničku hijerarhiju, premda priznaju da su u međusobnom jedinstvu. Ipak, svaka se od tih Crkava drugačije naziva, pa nije lako naći zajedničko ime koje bi ih sve uključivalo.

1.monofizitske Crkve u stvarnosti, istočne pravoslavne crkve ne prihvaćaju u cijelosti monofizitstvo kako ga je naučavao prezbiter Eutih, a sebe radije nazivaju miafizitima.

2.Pretkalcedonske Crkve ovaj se naziv češće susreće se i kod kalcedonskih i kod pretkalcedonskih Crkava. Neutralan je i govori o kalcedonskom saboru kao o trenutaku raskola.

3.Istočne pravoslavne Crkve naziv koji je najčešće u službenoj uporabi, kad se želi označiti sve Crkve koje prihvaćaju prva tri ekumenska sabora

 

Do raskola između tih Crkava i tadašnje velike Crkve došlo je u 5. stoljeću. Povod raskolu bilo je neprihvaćanje Kalcedonskog vjerovanja  prema kojem su u Isusu Kristu, kao drugoj božanskoj osobi, prisutne dvije naravi – božanska i ljudska, premda sjedinjene u jednoj osobi-hipostazi. Crkvenim vođama takav je nauk ličio na nestorijanstvo, osuđeno na Efeškom saboru. Stoga su predlagali tekst vjerovanja koji bi naglasio jedinstvo u Kristu. Nepomirljiva polazišta obiju strana, često više uvjetovana jezičnim razlozima negoli stvarnom teološkom razlikom, dovela su do prvog većeg raskola u Crkvi.Zajednica istočnih pravoslavnih Crkava je skup pretkalcedonskih Crkava koje su u međusobnom punom zajedništvu. Ovdje pripadaju: koptska, etiopska, eritrejska, armenska pravoslavna crkva. Liturgijski jezik u ovim je crkvama stari narodni jezik, koji više nije u svakodnevnoj uporabi.

 

 

KALCEDONSKI SABOR

Kalcedonski sabor donio je 30 kanona:

Osobito je značenje ovog sabora u definiranju kršćanske vjere o dvije nepomiješane i neodijeljene naravi u Kristu. Neposredno nakon sabora došlo je do raskola. Biskupi koji se nisu slagali odbacili su odluke sabora, govoreći da je prihvaćanje dviju naravi u Kristu zapravo prihvaćanje nestorijanstva. Držali su, međutim, da je u Kristu samo jedna narav, zbog čega su i prozvani monofizitima. To je označio i nastanak Istočnih pravoslavnih Crkava, koje su se nekad nazivale i monofizitskim Crkvama, a danas ih se naziva i predkalcedonskim Crkvama. Među njih pripadaju Armenska apostolska Crkva,Koptska crkvaSirska istočna pravoslavna Crkva i druge.

 

PRAVOSLAVNE CRKVE

Jedna je od nastarijih vjerskih institucija na svijetu i druga po veličini kršćanska crkva , sa procijenjenih cca 300 miliona vjernika. U prošlosti je bila ujedinjena sa Rimokatoličkom crkvom do Crkvenog raskola 1054. godine. Od tada je glavna državna crkva Bizantijskog carstva do njegovog pada 1453. godine. Na čelu Pravoslavne crkve se nalazi Patrijarh.

Od samog početka, svi kršćani su bili pripadnici jedne sveopće Apostolske crkve. Pravoslavna crkva tvrdi da je ona nasljednik i čuvar crkve.Prema pravoslavnom mišljenu, Asirci i istočnjaci su napustili pravoslavnu crkvu  Trećeg ekumenskog sabora u Efesu. Na sličan način, crkve u Rimu i Carigradu su razdvojene u događaju poznatom kao Crkveni raskol 1054.g.

Istočnokršćanske crkve koje priznaju nauk sedam prvih ekumenskih savora, a glavna su im obilježja autokefalnost, povezana su uz neki narod ili državu. Pojedine crkve mogu biti autokefalne i autonomne, kanonski priznate i nepriznate. Najviše je upravno tijelo ekumenski sinod, koji rješava pitanja i donosi zaključke za sve pravoslavne crkve. Jednaku ulogu ima sveti sinod pojedinih crkava, te je upravno tijelo autonomne ili autokefalne crkve. Budući da je samostalnost crkve vezana uz samostalnost određene države, da bi crkva postala autokefalnom i kanonski priznatom, trebala bi ju priznati matična crkva od koje se odvojila.Pravoslavne crkve obuhvaćaju četiri povijesna autokefalna patrijarhata: Carigradski ekumenski patrijarhat, Aleksandrijski pravoslavni patrijarhat, Antiohijski pravoslavni patrijarhat i Jeruzalemski pravoslavni patrijarhat.

U ranim vremenima tih patrijarhata crkve su sepodijelile slijedom teoloških kontroverzi, o kojima se raspravljalo na ekumenskim koncilima. Tako su nastale nacionalne istočne ili monofizitske crkve, koje su se bile odijelile od sveopće Crkve-Sirijska ortodoksna ili Jakobitska crkva i zajedno s njom ujedinjena Malankarska sirijska ortodoksna crkva Tominih kršćana u Indiji, Armenska apostolska crkva, Koptska ortodoksna crkva te Etiopska crkva. Nasuprot monofizitima ostale su danas malobrojne melkitske crkve Antiohijskoga, Jeruzalemskog i Aleksandrijskoga pravoslavnoga patrijarhata, odnosno sljedbenici nekadašnje carske crkve, koje su bile prihvatile zaključke Kalcedonskoga koncila, priznaju sedam prvih ekumenskih koncila i smatraju se nasljednicima tih triju patrijarhata. Slijede još tri od autokefalne crkve, Grčka pravoslavna, Gruzijska pravoslavna i Ciparska pravoslavna crkva. Još devet autokefalnih crkava obuhvaćaju slavenske i druge narode koji su kasnije prihvatili kršćanstvo-Ruska, Srpska, Rumunjska, Bugarska, Albanska, Češka. Uz njih su četiri autonomne crkve: Sinajska pravoslavna crkva, Finska pravoslavna crkva, Japanska pravoslavna crkva i Kineska pravoslavna crkva.

 

AUTOKEFALNOST

Naziv je za samostalnu Crkvu koja ne ovisi o nekoj drugoj Crkvi. Riječ je o mjesnoj Crkvi koja predstavlja narod Božji sabran na jednom mjestu poradi prinošenja otajstva Euharistije kao svjedočanstva života te pod vodstvom biskupakoji ima apostolsko nasljedstvo. U pravoslavnom kršćanstvu autokefalnom se smatra ona pravoslavna crkva, koja ne potpada ni pod kakvu višu crkvenu organizaciju. Nosilac te samostalnosti je episkopat. Osnovna jezgra autokefalnosti je  hirotoniju vrše  episkopi te crkve. Neka Crkva priznaje se autokefalnom ako ima sabor mjesnih episkopa, ako ima određeni teritorij pod svojom jurisdikcijom, ako posvećuje sveto ulje za sakrament pomazanja. Takva Crkva postaje autokefalnom tek kada joj status priznaju ostale pravoslavne Crkve. U zadnje se vrijeme sporeCarigradski patrijarhat i Ruska pravoslavna Crkva oko toga tko daje   autokefalnost nekoj Crkvi, da li Carigradski patrijarhat ili Crkva majka od koje se Crkva odjelila.

 

KRŠĆANSKE DENOMINACIJE

To su posebne i odvojene vjerske zajednice unutar kršćanstva. Podjele između pojedinih denominacija definirane su crkvenom doktrinom i autoritetom. Pitanja koja stvaraju nejedinstvo su npr. kristova narav, apostolska baština te papin primat. Najveća denominacija je jedna sveopća Katolička crkva, potom slijede različite i mnogobrojne protestantske Crkve kojih ima stvarno jako puno te anglikanska crkva, koje prevladavaju na Zapadu. Na Istoku prevladavaju Pravoslavne Crkve, koje se dijele na pretkalcedonske i kalcedonske.

 

CRKVENI RASKOL

Prije nego se dogodio veliki Istočni raskol 1054. godine, između Crkve na Istoku i na Zapadu, počele su se stvarati teološke razlike i raslojavanja. Uzroci su bili uglavnom politički, kulturološki te različite liturgijske prakse. Posebno teški odnosi su se stvorili između Rima i Carigrada.Sveta Stolica je po apostolskoj tradiciji u početaku Crkve imala ulogu u rješavanju spornih vjerskih pitanja, shodno ulozi koju je imao sv. Petar, te je u vjerskom pitanju Rim bio središte Carstva. Ozbiljnije poteškoće nastaju u 5. stoljeću kad je Rim u društvenom smislu doživio razdoblje svih vrsta opadanja i barbrskog pustošenja, da bi Zapadno Rimsko Carstvo i propalo.Propašću Zapadnoga Carstva ne propada uloga rimskoga biskupa-pape. Istodobno jača uloga Carigrada kao carske prijestolnice, što je uvjetovalo i jačanje carigradskog patrijarhata te njegova samodopadnost.

Prva kriza dogodila se u doba patrijarha Akacija. Želeći smiriti netrpeljivosti među različitim strujama koje su se ozbiljno sporile oko poimanja jedne osobe i dviju naravi u Isusu Kristu, patrijarh Akacije je smatrao da treba osporiti teološku valjanost Kalcedonskog sabora. Rim je ekskomunicirao Akacija, a kriza je trajala do uspostavljanja crkvenog mira zahvaljujući caru Justinu.

Druga kriza bila je u 9. stoljeću u doba patrijarha Focija.Patrijarh Focije po prvi put je optužio zapadnu Crkvu radi njene hereze. Tvrdio je da je heretičan nauk o proizlaženju Duha Svetoga od Oca i Sina tzv Filioque, budući da je u Nicejsko-carigradskom vjerovanju stajalo da proizlazi samo odi jedino Oca. Focije je prozvao   zapadnu crkvu da za euharistiju koristi beskvasni kruh. Ova će dva pitanja ostati nepremostiva između Rima i Carigrad. Također pitanje primata postalo je jedno od važnih spornih pitanja između Rima i Carigrada. Jer je Carigrad htio isto dostojanstvo ako ne i veće od Rima, jer je tobože sam sv.Andrija utemeljitelj i po njima prvi koji je pozvan od apostola. U tom kontekstu dogodio se Istočni raskol koji se do dana današnjega nije sanirao, nego su kasnije povijesne okolnosti učinile da se on i dalje produbi. Tomu je pridonio četvrti križarski pohod, za vrijeme kojega su križari, na zapovijed i trošak Mlečana, osvojili Carigrad te ga razorili. Sigurno presudan momenat momenata za jedinstvo Crkve predstavlja raskol između Zapada i Istoka, 1054. god. Unatoč nekim pokušajima ova podjela ostaje sve do danas. U dosadašnjem ekumenskom dijalogu značajnih pomaka na doktrinarnom planu nema i pozicije ostaju apsolutno nepromijenjene. Kroz povijest su se, u prvi plan kao uzrok raskola isticali politički razlozi. Stoga je zadaća ekumenskog dijaloga bolje međusobno upoznavanje, spoznaja zajedničkih vrijednosti, te uklanjanje svih moguućih zapreka.

Najznačajniji je nauk o papinom primatu i nezabludivosti. Katolička crkva učiteljsku vlast rimskog biskupa, i njegovu nezabludivost smatra objavljenom istinom, dokle pravoslavni uvažavaju samo počasnu vrijednost papinske službe kao prvog među jednakima. Druga se sporna pitanja tiču nauka o čistilištu gdje toga kod njih nema,poznatog problema filioque koji je unesen u Nicejsko-carigradsko vjerovanje, te dogmi o Marijinom bezgrešnom začeću i uznesenju.

 

RAZLIKE I SLIČNOSTI IZMEĐU KATOLIKA I PRAVOSLAVACA

 

Krštenje

Spominjala se kao razlika način podjeljivanja ovoga sakramenta koji se u zapadnoj Crkvi obavlja polijevanjem vodom, a ne trokratnim uranjanjem u zdenac, kako se to čini u istočno-pravoslavnoj Crkvi. Ta neujednačenost u podjeljivanju sakramenta krštenja bila je razlogom da su Grci ovaj sakramenat podijeljen od rimokatolika smatrali nevaljanim, dok Rusi nisu vidjeli neku razliku. Crkva na Istoku i Crkva na Zapadu, prihvaća mogućnost zamjene krštenja vodom s krštenjem krvlju.

 

Potvrda-krizma

U pitanju sakramenta potvrde nalazimo razlike u njegovu djelitelju. Naime, u istočnoj je Crkvi redoviti djelitelj obični svećenik, a na Zapadu to redovito čini biskup. Razlika i u načinu mazanja. Pravoslavni također drže da se krizma-potvrda mora ponoviti kada se radi o otpadniku koji se vraća u njihovu vjeru.

 

Euharistija

U povijesti Crkve vođene su velike polemike između zapadne i istočne Crkve po tom pitanju. U središtu svih tih polemika isticane su razlike koje su po mišljenju zapadne crkve ostale nebitne naravi. Pravoslavni teolozi predbacuju katolicima da su odstupili od pravovjernoga učenja u nekoliko stvari:

1. Što upotrebljavaju beskvasni kruh kod sakramenta euharistije.

2. Što se sv. pričest dijeli vjernicima pod obje prilike i što se ne dijeli maloj djeci.

3. Najspornija točka vezana uz ovaj sakramenat svakako je molitva Duhu Svetomu da kruh i vino budu pretvoreni u tijelo i krv Kristovu tj epikleza i koje u zapadnoj Crkvi nema. Dok su naime rimokatolici jednodušni u tvrdnji da se pretvorba zbiva u trenutku u kojem svećenik izgovara riječi: Ovo je moje tijeloi krv, pravoslavni misle da uz spomenute riječi treba još epikleza.

 

Ispovijed-pokora

Razlike između dviju Crkava uočavaju se u shvaćanju pokore koju svećenik nalaže penitentu poslije ispovijedi. Pokora ili epitemija, kako se zove u pravoslavnoj Crkvi, nema karakter zadovoljštine, nego je pedagoške naravi.

 

Ženidba

U pitanju sakramenta ženidbe katolici se i pravoslavni razilaze u dvije stvari.

1. djelitelj braka, po pravoslavnom nauku je svećenik, a ne zaručnici kako se to naučava u katoličkoj Crkvi.

2. velika razlika postoji između dva nauka u pogledu nerazrješivosti braka, rastava po pravoslavnom stavu može slijediti iz više razloga.

 

Sveti red

Oko sakram enta svetoga reda nema većih sporova između katolika i pravoslavnih. Pravoslavni teolozi predbacuju rimokatoličkoj Crkvi što je ozakonila celibat za sve svećenike ili zabranila stupanje u brak svim onim osobama koje žele postati svećenici. Pravoslavnima svećenicima je dopušteno se ženiti i to samo jednom prije ređenja.

 

Bolesničko pomazanje

Glavni učinak ovoga sakramenta po mišljenju pravoslavnih teologa, sastoji se u ozdravljenju tijela, a ne u podjeljivanju milosti, otpuštanju teških i lakih grijeha kako to vjeruju katolici. Kao što katolici smatraju da posljednje pomazanje može proizvesti zdravlje tijela, tako i pravoslavci misle, iako o tom ne govore, da se podjeljivanjem ovoga pomazanja mogu otpuštati grijesi. Pravoslavci misle da ovaj sakramenat mogu primiti svi bolesnici bilo koje dobi, dok prema katoličkom nauku to mogu primiti samo teški bolesnici.

 

HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Često se krivo prikazuje da je ideja o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi nastala u doba Nezavisne Države Hrvatske 1942. g. nakon velikih pogroma i zatiranja pravoslavaca. Ideja je nastala još u drugoj polovici 19. stoljeća, jer je u to doba bilo puno pravoslavnih Hrvata, i među poznatim uglednicima je bilo mnoštvo pravoslavnih Hrvata kojima je jedan od roditelja bio pravoslavni Hrvat. Dobar primjeri za to je naš proslavljeni književni mecena Ante Starčević kojemu je majka bila pravoslavna. Poistovjećivanje srbstva i pravoslavlja dolazi za vrijeme banovanja Hedervarya, koji je to poticao kako bi slomio i oslabio odpor Hrvata. Do izdavanja velikosrbskog lista u Zagrebu Srbobrana većina pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji smatrala se građanima Hrvatske.

1860. Eugen Kvaternik pisao je o rusko-srpskim spletkama na račun Hrvatske.Pri tom je optužio Rusiju da za tu svrhu traži za Srbe pokrajine u Otomanskom Carstvu “koje su zakonski hrvatske, posebice da se radi o svetoj i prirodnoj svojini katoličkih Hrvata.Istaknuo je da se tiskaju brošure i novine koje spomenute hrvatske krajeve prikazuju za srbske, sistematski isključujući hrvatsko ime. Najpodlijim srpskim spletkama je proglasio onima kojima “usred hrvatskog pravoslavnog naroda, zloupotrebljava svetost vjere kako bi ga uvjerili da sve što je na hrvatskome jugu nije hrvatsko već srbsko. Uz to je primijetio da je pravoslavni patrijarh iz Srijemskih Karlovaca, na hrvatskome tlu i usred hrvatskog naroda naziva se patrijarhom srpskog naroda, ter se zapitao kako je taj patrijarh svojim dolaskom srbizirao Hrvate.

Tako je on bio prvi koji je predložio stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve. Smrt Eugena Kvaternika otvorila je put posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca. Kvaternik je pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda. Antun Radić navodi da “pravoslavni Grk ima svoju grčku Crkvu, pravoslavni Rus ima svoju rusku, pravoslavni Srbin ima svoju srbsku, a pravoslavni Hrvat, on nema svoje Crkve, nego mora u srbsku! 1911. Niko Bjelovučić je istaknuo potrebu podijeliti pravoslavnu crkvu na dva dijela, tako da postoje srpsko-pravoslavna za Srbe i hrvatsko-pravoslavna za Hrvate pravoslavne vjere. Prema popisu pučanstva iz 1931. godine, na području koje je pripalo NDH bilo je cca 6,000,000 stanovnika, a od toga skoro 1,800,000 pravoslavnih. Većina njih bili su Srbi, Rusi, Ukrajinci, Bugari. Svi su bili pripadnici Srpske pravoslavne crkve. Propašću jugoslavenske države i uspostavom NDH, proglašeno je da njena nadležnost na području NDH odmah prestaje, jer je pravoslavna crkva bila vezana uz državu. Ministarskom naredbom 1941.g. ukinut je naziv srpskopravoslavna vjera i zamijenjen nazivom grkoistočna vjera, koji se upotrebljavao prije godine 1918.g.1941. ukinut je na području NDH  julijanski kalendar.

U ožujku 1942. započeli su pregovori o osnivanju autokefalne crkve. Vlasti NDH nisu htjele razgovarati s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve, pa je veza bio preko  Miloša Obrkneževića.Njega je u funkciji pregovarača triput primio dr.Pavelić. U razgovorima prihvaćen je prijedlog Ustava Hrvatske pravoslavne crkve, napravljen prema predlošku Ustava SPC, te prijedlog kandidata mjesta u crkvenoj hijerarhiji. Oba prijedloga stupila su na snagu poglavnikovom odredbom. Ustav HPC stupa na snagu1942.g.

Na čelo Hrvatske pravoslavne crkve postavljen je bivši mitropolit Novomoskovski Germogen. Po Ustavu HPC na njenom čelu trebao je biti patrijarh posvećen u suglasnosti s patrijarhom u Carigradu. Kako to zbog nije bilo moguće, Germogen je došao na čelo HPC u dostojanstvu mitropolit. Mitropolit Germogen ustoličen je 1942.g. u pravoslavnoj Crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu.

Uz Zagrebačku mitropoliju osnovane su brodskasarajevska i petrovačka eparhija. U parohije upućeni su svećenici iz Srijema. Njihov razmještaj bio je u nadležnosti hijerarhije Hrvatske pravoslavne crkve. Osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve bio plan blaže politike prema Srbima u ratnom vihoru drugog svjetskog rata.

Nakon propasti NDH komunisti su raspustili HPC, vratili jurisdikciju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Zatim su komunisti ubila mitropolita Germogena  te još mnogo drugih svećenika. HPC je autokefalna crkva za koju ne vrijede načela SPC-a. Na popisu stanovništva 2011. godine kao Hrvati pravoslavci izjasnilo se cca 16.000 vjernika. Ti se ljudi ne smatraju i nikada se nisu smatrali Srbima. Srpska pravoslavna crkva i njena velikosrpsko-svetosavska ideologija uvijek je išla za time kako su ovdje svi pravoslavni vjernici Srbi.

Broj pravoslavnih Hrvata je puno veći od objavljenog, ali radi nedostatka organizacije mnogi se pravoslavni Hrvati tako ne izjašnjavaj.Hrvata pravoslavaca je više nego pripadnika bilo koje protestantske crkve u Hrvatskoj, ima ih više nego Židova koji su odlično zbrinuti.Srbi imaju svoju svetosavsko-velikosrbsku SPC, Makedonci su zbrinuti, Crnogorci su zbrinuti i svi drugi. Njihov broj od 16.000 vjernika daje im pravo da traže sva svoja vjerska prava.

SPC širi srpstvo i svetosavskovelikosrpsku-garašaninovu politiku i ideologiju i ne može podnijeti da postoje pravoslavni Hrvati, jer to nije u njihovim četničkim planovima srpske hegemonije. Veliki broj pravoslavaca Hrvata zahtijeva skrb za vjerske potrebe, ali to im se onemogućuje. Hrvatski pravoslavci sve se više zanimaju za svoje podrijetlo, i mnogi od njih sada u potpunosti shvaćaju, da su dugo bili u zabludi pod velikosrpskom crkvenom propagandom.

 

ORJUNA

Kratica je to za-Organizaciju jugoslavenskih nacionalista, općenito poznata kao orjunaši.
Osnovana 25. siječnja 1921. u Splitu pod imenom Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina ime je promijenjeno u svibnju 1922., kada dobiva novi statut i prestaje okupljati samo omladinu. Stranka je na izborima za ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS 1920. godine snažnim promoviranjem jugoslavenstva osvojila većinu glasova Srba prečana te dio glasova Hrvata, osobito u Dalmaciji, koji su težili snažnoj državi da ih zaštiti od Italije. Veliku ulogu u osnivanju Orjune imali su Hrvat prebjegli sa područja koje je nakon Prvog svjetskog rata pripojeno Italiji. Izrazitu su gajili mržnju prema onima drugačijeg opredjeljenja, posebno prema kleru, komunistima, Trumbiću i Radiću zbog njihova otpora velikosrpskoj hegemoniji. Svoje korijene Orjuna ima u jugoslavenskoj naprednoj nacionalističkoj omladini, koja se opirala austrougarskoj hegemoniji i koja je svoje nadahnuće našla u srpskim oslobodilačkim ratovima i ustancima protiv Turaka. Od crnih odora, zagovaranja rasnog- jugoslavenstva, preko oružanog terora protiv neistomišljenika do traženja istrebljenja svih koji drugačije misle, Orjuna je imala karakteristike fašističkog pokreta.

U Sokolskom Domu u Splitu, u dvorani prosvjetnog društva Svetlo, Hrvati koji su prionuli uz nacionalnu velikosrpsku ideologiju jugoslavenstva, pa stoga zaslužuju da ih se nazove hrvatskim velikosrbima-jugoslovenske rase to je naš put bio i po njemu idemo to je bilo njihovo geslo. Čitava je naša snaga u slivenom društvu jugoslovenskoga naroda. Ne verujemo u stare, jer oni ne veruju u Jugoslaviju”. Na Vidovdan 1924. Orjuna je proslavila desetgodišnjicu junačkog čina svog predratnog pajdaša Gavrila Principa. ORJUNA – pokret J.N.N.O. se brzo proširio od Vardara pa do Triglava s motom Orjuna iznad svega i Jugoslavija iznad Orjune. Na Prvom kongresu Orjune izabran je vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin. U škole se uvodi ćirilicu, a nastavnicima i učenicima zabranjeno je učlanjivanje u bilo kakva društva koja imaju separatistički hrvatski karakter, ona društva koja imaju u imenu istaknutu hrvatsku oznaku kao npr. Hrvatski sokol. U aprilu 1923. dolaze u Split delegati Udruženja Četnika, vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, Atanasije Ristić i Dragiša Cvetković, gdje sklapaju sa Orjunom savez uz obilnu gozbu i pjevanje četničkih velikosrpskih pjesama.

 

STEPINAC

NDH je prestala postojati 15.5.1945. g. kada je general Herenčić potpisao kapitulaciju. Dr. Ante Pavelić je pobjegao u inozemstvo ostavivši vojsku i civile partizanima. Vlatko Maček je također pobjegao iz zemlje te nije prihvatio ponudu da on pričeka novu komunističku vlast. Jedino je Alojzije Stepinac ostao uz svoj narod kojeg su na cijedilu ostavili gotovo svi. Dakle, 8. svibnja, 1945. g. počele su ulaziti partizanske postrojbe u Zagreb, a dočekao ih je dr. Đuro Kumičić kome je Pavelić predao vlast, zajedno s tajnikom papina izaslanika Marcone, a zvao se Don Giuseppe Masucci. Kasnije je don Masucci zabilježio u svom dnevniku da je Đuro Kumičić tada bio blijed ko mrtvac te je izjavio da će mu partizani oguliti kožu. Položaj Stepinca nije ni u NDH bio jednostavan niti lagan, a pod novim režimom se on kao najistaknutiji predstavnik Katoličke Crkve našao u još težim teškoćama. Stepinac se i prema novoj vlasti od prvog časa ponašao prema nauci Evanđelja te je priznavao postojeću vlast, ali je ujedno odlučno stajao u nakanamana, spreman i uz cijenu slobode i života braniti prava Crkve i potrebe hrvatskoga naroda.

Nakon ulaska partizanskih oslobobodioca u Zagreb u svibnju 1945. godine , komunistička je vlast ubrzo počela sprovoditi svoju ideologiju. Uslijedile su brojne teškoće za hrvatski narod, i za Alojzija Stepinca. U školama su se uklanjali križevi, kapelice vjerskih ustanova su pretvarane u spavaonice. Pjevalo se: Nosim kapu sa tri roga jer se borim protiv Boga. Došlo je do progona i uhićenja velikog broja svećenika-243 ubijena-169 zatvoreno-89 nestalih-sveukupno 491 i nekih biskupa. Već 17. svibnja 1945. godine odvode ga prvi put u pritvor optužujući ga za suradnju s okupatorom.

Na sastanku predsjednika Jugoslavije Tita i predstavnika klera Tito je nakon pregovora izričito zahtijevao samostalnost za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj s namjerom da je odvoji od Rima i na taj način da je onemogući u poslanju. Stepinac je 3. lipnja bio pušten iz zatvora, no i dalje je bio na meti komunista.

Nova komunistička vlast je odmah pritvorila Stepinca kome je Ritting, inače ministar za vjerska pitanja u Titovoj vladi, poručio Stepincu de će biti oslobođen jer Tito želi osobno s njim razgovrati. Tako se 4. lipnja 1945. g. Tito prvi put sastao sa Stepincem u prisutnosti predsjednika Vlade dr. Vladimira Bakarića. Svrha tog susreta je bila da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti. Stepinac je u svome govoru Titu naglasio da je najbolji način na koji se uređuju odnosi između Crkve i države jest konkordat, naglašavajući veliku pogrešku Kraljevine Jugoslavije koja nikad nije taj konkordat potpisala s Katoličkom Crkvom .SPC i patrijarh Varnava su to nasilno spriječili pritiscima na državu te organizirali demonstracije po Beogradu u poznatoj Krvavoj litiji 1937.g. Titu je objasnio,ako se uspostave redoviti diplomatski odnosi sa Sv. Stolicom i uredi odnos države i Crkve obostranim ugovorom, to će puno značiti za novu državu.

Tito je Stepinčevo izlaganje pomno slušao i izjavio da razumije važnost pitanja i da je spreman da ga uredi, no, izrazio je bojazan obzirom na premalu sklonost Sv. Stolice prema slavenskim narodima. Stepinac mu je odgovorio, da je to bez temelja, navodeći slučaj Međimurja kojeg je Mađarska pripojila, no, Sv. Stolica nije popustila nasilnoj diplomatskoj akciji Mađara.Sv. Stolica je isto postupila i u Dalmaciji kad je bila okupirana od Talijana te nije dopustila da dalmatinske biskupije pripoji Italija. Stepinac je izložio primjer da je Sv. Stolica sklona južnim Slavenima jer im je dopustila uporabu staroslavenskog jezika u bogoslužju za cijelu Jugoslaviju, a takve povlastice nije dala narodima kao što su Nijemci i još neki drugi.

 

Kristijan D.

PODIJELI