Zaborav Božjih pitanja

97

Zaborav Božjih pitanja

Velike obljetnice često se svedu na prigodno održavanje kulturnih programa koji ostanu na pukom (pri)sjećanju o minulim događajima. Ni taj pristup, znamo, nije promašen. No, nije suvišno naglasiti da su takva nastojanja često lišena želje da nam prošli događaji pomognu u razumijevanju sadašnjosti, da bolje rasvijetlimo uzroke koji dovode do današnjih načina mišljenja i ponašanja. Upravo nastojanje da nam prošlost progovori u sadašnjosti može nam pomoći da rasvijetlimo svoje korake.

Na izmaku je godina u kojoj se na mnogim stranama obilježavalo stoljeće od početka Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.) ili Velikog rata, koji je zbog svojih žrtava zavrijedio brojne tragične naslove. Prvi svjetski rat bio je dio posljednjeg konvoja jedne drevne političke tvorevine na onodobnoj karti Europe koju su imperijalni apetiti obukli u crninu. Zanimljivo je istaknuti – a o tome svjedoče brojni zapisi – da je svršetak tog rata pobudio nadu da se takvo što više ne može dogoditi, da tragično ratovanje s milijunima žrtava odlazi u ropotarnicu prošlosti, da je na pomolu čovječniji društveni poredak. No, znamo kako je dalje išlo i što se sve u kotlu 20. st. kuhalo. Uostalom, nije suvišno ponoviti staru tvrdnju da je Prvi svjetski rat dovršen Drugim svjetskim ratom i da je međuratno stanje postalo grotlo iz kojeg do danas sukljaju nemiri.

Da je tomu tako, dovoljno se sjetiti s kolikim je oduševljenjem jadranska Hrvatska dočekala sjedinjenje sa Srbijom u novu državnu tvorevinu i s kojim je optimizmom sanjala svoju budućnost pod okriljem Karađorđevića. Kako je dalje bilo, to je uvelike poznato, no to nije tema o kojoj je ovdje riječ. Ratovi, bilo veliki bilo mali, uvijek su prilika da se osjeti ljudska narav u svojim tamnim tonovima. Uostalom još davno je Marin Držić kazao: Rat je poguba ljudske naravi. Zato ćemo se ovdje upustiti u izradu svojevrsnog nacrta jedne meditacije kojoj su ovim tekstom zadane samo neke koordinate. No, da bi se uopće moglo dovršiti čitanje ovog teksta potrebno je posegnuti za prvim poglavljima starozavjetne Knjige Postanka te vezati potonje misli uz biblijske pripovijesti s prvih stranica Biblije. Na prvim stranicama Biblije zrcale se brojne slike i metafore koji nam skreću pozornost na vjerničko iščitavanje Božjeg odnosa prema svijetu i čovjeku, pa tako i prema nasilju. Blistava poglavlja o stvaranju svijeta i čovjeka, prvi grijeh, Kain i Abel i ostalo što je zaodjenuto mitopejskim ruhom, stavlja nam pred oči Božju brižnosti za čovjeka i njegov svijet.

Budući da se danas uvriježio govor o zaboravu Boga, a nastanio zaborav zaborava Boga, moguće je stvar izoštriti i reći da je iz naše kršćanske svijesti došlo do zaborava Božjih pitanja. Kako Pismo već na prvim stranicama otkriva Božji pogled na čovjeka, tako se tim pitanjima može i mora pristupiti kao važnim točkama za razumijevanje čovjeka i u najtamnijim trenucima ljudskog roda kao što je jedno masovno ratno stradavanje.
Kad se prisjetimo brojke od 37 milijuna stradalih u Prvom svjetskom ratu, kao i svih do tada neviđenih oblika ratovanja, pitamo se kako svjetlom Božje riječi razlučiti Božja pitanja danas. Bog svoja pitanja ne dokida. U njima se izriče kakav je i kako se odnosi prema nama. Moguće je da smo mi sa svoje strane zatisnuli uši ili, što je sigurnije, svojom bukom ometamo jasnoću Božjih pitanja. Zato se u ovogodišnjoj obljetnici početka Velikog rata zrcali mogućnost da svjetlom Božjih pitanja rasvjetlimo uzroke i posljedice naših sukoba i nasilja u ime tko zna kojih sve ne motiva.

 

Gdje si?

Prvo Božje pitanje upućeno čovjeku na stranicama Svetoga pisma glasi: Gdje si? U tom pitanju ne možemo neosjetiti dramu narušenog odnosa između čovjeka i Boga. I nije to nešto što se u jednom povijesnom trenutku dogodilo, to je izričaj onoga što nas trajno pogađa. Bog se oduvijek otkriva kao tražitelj čovjeka. Božji koraci prema čovjeku izričaj su Božjeg spasenja. Ne traži Bog čovjeka iz želje za osvetom ili zbog kontrole našeg poslovanja, već iz ljubavi koja se otkriva u prilaženju čovjeku radi dobra samog čovjeka. Naše izručenje zlu narušava sliku Božju u nama i dovodi do poremećaja odnosa s Bogom. Istina, ovo je moguće suženo shvatiti kao puki reportažni tekst o počecima svijeta i čovjeka, no time smo osiromašeni za širinu koja ne samo da je nadahnuta, nego istom snagom Duha nadahnjuje naše živote u prepoznavanju svog pravog položaja. Ako ikada, onda je danas ovo pitanje suvremeno. Zna Bog gdje smo, no tek kad nam dođe u blizinu, spoznajemo svoje stvarno stanje. Kad čovjek okusi Božju blizinu, onda postaje svjestan gdje je. Svjedoče to ljudi koji su u svome životu prešli prag obraćenja i iskusili otvorene oči koje su im promijenile pogled na život i svijet. Bez Božje blizine čovjek ostaje slijep. Zato je ovo starozavjetno pitanje suvremeno u svakom vremenu. Iz njega se otkriva dublji smisao o našem položaju u svijetu.

Drugo, nema toga stanja, pa ni najgorih zastranjenja, a da me Božji glas ne bi susreo. I kad se više ne da ništa čuti osim jeke sebeljublja, i dalje dopire Božji glas: Gdje si? S druge strane, ovo Božje pitanje, na poleđini jedne velike obljetnice, ukazuje na važnost Božjih pitanja. Naši pokušaji da po svojim prohtjevima sebe smjestimo u ovaj svijet uvijek se okončaju nasiljem. Svjedoči to najbolje povijest ratovanja, a Veliki rat je u tomu očiti primjer. Narušavanje čovjeka kao Božje slike, nužno dovodi do nasilja, bilo onog u stambenoj jedinici, na kvartovskoj i zavičajnoj razini ili na ratnim bojištima. Zlo se hrani sljepilom koje onemogućava da čovjek sebe vidi u pravome svjetlu.

Kad čovjek nema pred sobom drugog čovjeka po Božjoj mjeri, kad je zatvoren slikom svojih prohtjeva i probitačnih planova, više ne prepoznaje sliku Božju u sebi. Stvari onda pucaju. Zato je lice drugog čovjeka trajna opomena. Vrijedi to navlastito danas kad smo okruženi interesima kao jedinim kriterijem uspjelog života. Vjerujemo da Bog Crkvi u cjelini i svakom Kristovu vjerniku postavlja pitanje: Gdje si? Pita nas gdje smo s obzirom na znakove vremena, na rastuće socijalne nedaće u svijetu, na poistovjećivanje braka s papirom, na odbacivanje i ismijavanje dijaloga, na nepregledno mnoštvo upropaštenih života djece i mladih, na zanemarivanje skrbi za nasljeđe, itd. Crkva, da bi uopće čula Božji glas u buci suvremenog svijeta, mora se suočiti s vlastitom stvarnošću i težiti obraćanju srca Bogu. Dakako, Crkva su Kristovi vjernici predvođeni svojim pastirima. I nitko se ne može opravdavati da se to tiče onih drugih.

 

Zašto si ljut?

Krenemo li redom, vidjet ćemo da kršćanska duhovnost i moral imaju sve manje upliva na Starom kontinentu. Europa, koja je prije sto godina krenula u kainovski juriš, stotu obljetnicu početka Velikog rata obilježava u kontekstu zaborava Boga i sniženog upliva kršćanske duhovnosti na društveni život. Dovoljno se zaustaviti na Francuskoj koja je imala naslov prvorođene kćeri Crkve. Za sada je očito da su katolici u Francuskoj manjina, ali su to pretočili u kreativnu moć. Riječ je o manjini koja nije do te mjere obljutavila kao što je to slučaj s hrvatskom katoličkom većinom. Kod nas se većina izjašnjava katolicima, a riječ je o pukoj vjerskoj identifikaciji po nacionalnom, zavičajnom i folklornom ključu. Primjerice, u Francuskoj postoje slučajevi u kojima jedan svećenik ima povjerenu skrb za pet, šest, sedam ili više župa. Stanje je to koje iz naše perspektive izgleda nevjerojatno. No, važno je uočiti da je moguće da kod nas sekularizacija urodi mnogo drastičnijim posljedicama. Mitovi o našoj posebnosti u tomu nam ne mogu pomoći.

Možda će netko reći da kod nas kršćanstvo igra veliku ulogu. A gdje to, pitam se, kršćanstvo u Hrvatskoj igra odlučujuću ulogu? Zasigurno ne u svijetu medija, kulture i znanosti, ono je ostalo ukorijenjeno u dušama pojedinaca, ali svoju snagu nema na mjestima odlučivanja. Štoviše, Crkvu se nastoji uvući u igru posluživanja dnevnopolitičkih tema i za potrebe medijskog senzacionalizma. Zašto je tomu tako, to je tema za sebe.

Gomilanje duhovnih problema u ljudima uvijek dovodi do točke vrenja na kojoj se moramo susresti s pitanjem smisla. No, čim se dotaknemo pitanja smisla, na površinu ispliva pitanje Boga. Stanje ljudskog duha koji je otuđen od Boga rezultira držanjem koje mijenja čovjekovo lice. Tu nam pripovijest o Kainu i Abelu ukazuje na dramu ljudskih odnosa koji bez istine Božjeg pogleda okonačaju u nasilju. Namrgođeno Kainovo lice postaje simbol nutrine koje više ne može podnijeti Božji pogled prema Abelu. Bog pita Kajina: Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Ne bi bilo pravo ne uočiti što potom čini Kajin. On poslije Božjeg pitanja poziva Abela: Hajdemo van. Ne nasrće Kain na Abela pred žrtvenikom, nego rješenje svoga odnosa s bratom vidi izvan kruga žrtvenika. U duhovnom smislu i danas, kao i kroz cijelu prošlost, događa se da čovjek bježi od žrtvenika, tj. do Boga. Što to hoće reći? Abelov i Kainov žrtvenik mjesta su na kojima se očituje stanje ljudskog srca pred Bogom. Kad čovjek ne podnosi drugog čovjeka, kad mu zavist zatruje srce, uvijek je to znak da je nastupio poremećaj odnosa s Bogom. Zato se od suvremenog čovjeka očekuje da snagom svoje vjere dopusti da ga pogodi Božje pitanje: Zašto si ljut? Ljutnja kao slika problema ljudske nutrine ne može se rješavati nasrtanjem na brata, već u suodnosu s Bogom. Valja se, dakle, baviti uzrocima ljutnje, a ne Abelovom pravednošću.

 

Gdje ti je brat Abel?

Bratoubojstvo se dogodila izvan kruga žrtvenika. Ta nam činjenica mnogo govori. Ovdje nećemo ulaziti u egzegetska tumačenja, već u meditativno iščitavanje teksta. Bog ne može izići iz kruga svoje skrbi za čovjeka. To što vrijedi za Kaina ne vrijedi za Boga. U stanju okrvarenih ruku Bog pita Kaina: Gdje ti je brat Abel? Kajinovo opravdanje glasi: Ne znam. Odgovor svima poznat. Zar sve velike laži nemaju izgovor u neznanju ili nedostatku vremena? Potom Kajin odgovara Bogu: Zar sam ja čuvar brata svoga? Tko sam ja bratu i tko je brat meni više se ne vidi kad je srce zatrovano ljubomorom i zavišću.

Kroz sve vjekove odjekuje to isto Božje pitanje: Gdje ti je brat Abel? Ono se nadasve očituje u trenucima kad izopačeni um i otvrdlo srce planiraju i ostvaruju odstranjivanje drugih i drugačijih. Tu nas ova biblijska pripovijest pogađa svojom oštrinom i poukom: ne može se stajati uspravno pred Bogom bez iskrena odnosa prema čovjeku. Abel je trajno upisan u Kainov identitet, odnosno čovjek ne može biti čovjek bez drugog čovjeka.

Božje pitanje Kajinu valjalo bi staviti u hrvatski kontekst rastuće šutnje odgovornih, nadasve intelektualaca. Nezamjeranje i suzdržavanje od djelovanja radi nerazumijevanje okoline, kao i brojne druge dobro poznate situacije, uvijek imaju svoju sličnost s Kainovim opravdanje. Zar sam ja …, čuje se na različitim stranama i u različitim situacija. Ne zaboravimo da je i Kain imao pred sobom sakralni krajolik, no već je u srcu bio suzdržan prema Bogu.

Očito je da i mi živimo u sakralnom krajoliku u kojem se lakše obnavljaju žrtvenici, negoli srce koje prinosi dar na žrtvenik. S jedne strane, naš sakralni krajolik je utemeljen na kršćanskom naslijeđu, običajima, obredima, dok s druge strane raste duhovna mlakost. I Kain, ne zaboravimo, prinosi žrtvu Bogu, no njegovi su motivi drugačiji. Tko i s kakvim motivima pristupa Bogu, to se vidi jedino iz Božje perspektive. Samo Bog ima uvid u nutarnje stanje naših pristupa. Na Abela ne spada procjena o Kainovu raspoloženju prema Bogu. U pripovijesti Abel ne zauzima Božje ulogu; on i dalje ostaje brat. Da je na poleđini ratova ova biblijska pripovijest krajnje suvremena, vidljivo je iz naše nedavne prošlosti.

S druge strane, da brojnost žrtvenika ne potvrđuje motive dara vidi se i u našim malim razmjerima. Dovoljno se sjetiti uglednih katoličkih obitelji koje su zbog jedne oporuke ili diobe obiteljske imovine prerasle u neslućenu hladnoću odnosa i mržnju po kojoj se ni poganski odnosi ne mogu mjeriti. Dakako, nije ovo nečija osuda, jer tko je čovjek da sudi čovjeku, nego je riječ o pogledu u stanje koje i nije odveć rijetko. Izgleda da smo navikli kainovski ubijati odnose, a i dalje mirne savjesti prinositi dar na žrtvenik kao da put do Boga vodi mimo čovjeka. Vrijedi ovo naglasiti kako bi se izbjegla bilo kakva idealizacija ljudi. Nema tih i takvih vertikala duha koje bi zavrjeđivale status uzora. Mjesto je to koje isključivo pripada Bogu. Tko god idealizira ljude kad-tad se nađe pogođen istinom koja dovodi do razočaranja i odustajanja od ideala. Zato valja graditi na Bogu da se ne bi trebalo spašavati preživjele pod ruševinama žrtvenika.

Božja pitanja i danas su izazovna. Na nama je da na njih odgovorimo Isusovim držanjem. Hrvatski kontekst, a time i naš otočni, ne dopušta nam luksuz suzdržavanja. Božja su pitanja lijek našim krizama koje su uzrokovane zaboravom Boga, ma koliko se kitili perjem kršćanskog naslijeđa.

Tekst je objavljen u: Kruvenica, br. 31, god. VIII, prosinac 2014., Hvar

 

Izvor: Portal Kroz Samariju net; autor: don Ivica Huljev

 

PODIJELI