ROKO ANTIĆ – kolumna, kolovoz 2018.
Nakon prvih proljetnih zraka sunca, i tako svake godine od pobjede u Domovinskom ratu, u periodu od travnja do kolovoza, vrijeme je različitih komemoracija. Što više vrijeme prolazi postajemo sve više svjesni da se zaljubljenici Jugo-ostavštine nikada neće pomiriti s postojanjem samostalne i neovisne Hrvatske države. U svemu tome prednjači vodeći hrvatski Srbin Milorad Pupovac, koji je, nema što, postao važnom figurom naše političke scene.
Koristeći položaj u kojemu se našao, zahvaljujući prije svega apsurdnom izbornom zakonu, svojom lukavošću i hrvatskim izdajicama koji su provodili projekt “detuđmanizacije” postao je mjera svih stvari u Hrvatskoj, istaknuti pripadnik Plenkovićeva mainstreama i ključni faktor stabilnosti sustava. U svoj svojoj silini i beskrupuloznosti, koristeći taj položaj, u različitim prigodama komemoracija, na najbestijalniji način trudi se kompromitirati temelje države, posebno Domovinski rat i njegove junake.
Treba li uopće spomenuti svjetla reflektora koji ga okružuju i brojnih medija koji ga u stopu prate ? Pod njegovim presudnim utjecajem Hrvatska država obnavlja četničke spomenike, Ministarstvo kulture financira knjige koje negiraju postojanje hrvatskog jezika, njegovi politički kadrovi uživaju poseban status u svim ministarstvima i državnim uredima, država mu financira list “Novosti” čija svaka naslovnica kreativno izražava mržnju prema Hrvatskoj, te iz tjedna u tjedan, čovjeka lagana jeza hvata uopće i pomisliti je li to moguće i kada će toj blasfemiji doći kraj? Njegova družina vjeru iskorištava u političke svrhe, a glavnu riječ vodi on kao deklarirani ateist. SNV – kao parapolitička organizacija nagrađuje one hrvatske državljane koji su se poput njega trudili negirati hrvatsko pravo na samostalnost – primjer: Igor Mandić i Nikola Visković.
Koristeći pregovarački kapital – tri sigurna zastupnička mjesta, od “domoljubnih” predsjednika HDZ-a muze sve što mu na pamet padne, čak i to da Hrvatska protuzakonito daje 19 tisuća stanova Srbima na ime izgubljenih stanarskih prava u ratnim i izvanratnim područjima – te kao vrh i medalju nacionalne izdaje, balvan-revolucionarima priznaje mirovinski staž i za vrijeme provedeno u ratu protiv vlastite države. Gdje to ima ? Jedino i isključivo u Hrvatskoj!!!
Puno sam pisao i govorio o tome koliko je anemična nacionalna politika stambenog zbrinjavanja doprinijela da prognani Hrvati iz Srbije, BiH i Kosova, koji su potražili utočište u Hrvatskoj (primjerice, moja općina Kistanje) prisiljeni odlaziti ili u Zagreb ili u treće zemlje.
Ima li bolje demografske mjere od poticajne stanogradnje mladim obiteljima u ovim krajevima sjeverne Dalmacije, koja je najrjeđe naseljeni kraj naše Domovine ?
Svjedoci smo da se poglavito u posljednje vrijemo o demografiji pišu strategije, planovi i analize – no koliko ti stručnjaci koji ih pišu, osobnim primjerom daju prilog demografskoj obnovi u Hrvata ? Uporno sam, kroz različite komunikacijske kanale, želio naglasiti pozitivni demografski primjer Kistanja kroz proteklih 20 godina – 480 rođenih : 90 umrlih i koga je to zanimalo – nažalost, nikoga. I to je ta otužna hrvatska stvarnost da se afirmira i potiče kultura destrukcije, mržnje i rodna ideologija – a potpora životu i mladim obiteljima je u “strategijama”.
No da se vratim “Voždu” koji tako vješto, već niz godina spašava srpsku manjinu i hrvatsku vlast. Kao što se zločinci vračaju na mjesto zločina, tako se i zaljubljenici, u nešto (Velika Srbija) i nekoga (Vučić) vraćaju na mjesto ljubavi (Bačka Palanka) ostajući u čudu što ih je toliko zaokupljalo i privlačilo (Hrvatska) i kako vojni poraz pretvoriti u pobjedu i skinuti sa sebe tako očiti teret odgovornosti poticanja na pobunu, mržnju i rat (primjer: Vučić u Glini)
Tuga, ako malo duže potraje, može prijeći u frustraciju i depresiju koja često ima ozbiljne posljedice. Srpska politička elita pojačana produženom rukom iz Hrvatske, Pupovcem bježi od stvarnosti, potiče samosažaljenje i osjećaj nedužnosti, potiskuje poraz i pozicionira se odnosno fiksira u neko drugo vrijeme, neki drugi rat, u kojem su, barem tako vjeruju, oni pobjedili.
Teško je takve ljude imati za sugovornike, suradnike ili susjede.
Nisam dovoljno kompetentan takve psihološke poremećaje kvalitetno definirati, ali ih razumijem.
Sve se to najbolje manifestira srbijanski predsjednik Vučić, koji se tim istim ljudima, koji su ga slušali u Bačkoj Palanci junačio”da braći Srbima i sestrama Srpkinjama, junačkom narodu srpske Banije, srpske Gline, da nikada više ovde ustaška vlast, odnosno zločinački režim Franje Tuđmana neće da dođe, da nikada Glina neće biti Hrvatska, te da će svi živeti u Velikoj Srbiji”
sada 2018. poručuje “da nikada više neće biti Oluje”!
U istoj toj godini (2018) na pitanje novinara o tom huškačkom govoru, Vučić u Hrvatskoj lakonski kaže da se to nikada nije dogodilo. E sad, može laž biti “deo srpskog patriotizma”, ali jedino bolesnije od toga je bilo čuti od hrvatske predsjednice “da Vučić s kojim je imala prigode razgovarati u Zagrebu je definitivno europski Vučić” ili od potpredsjednika Sabora “Srbija je naša prijateljska zemlja” – Svi iskreni do bola, blago nama!
Upravo tako europski, on koji je nudio “šestomesečni memorandum na teške izjave” u Bačkoj Palanci, baš onako palanački usporedio Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, a prvoga hrvatskom predsjednika Tuđmana s Hitlerom.
Nakon silne medijske bure o sudjelovanju Pupovca na tom pogromskom skupu, tik uz Vučića i slušanju monstruoznih uvreda “svojoj državi” Milorad nam je nakon povratka umirujuće
poručio da “razumije osjećaje hrvatskog naroda za te teške riječi”…
Nakon toga uslijedila je oprobana taktika vječitog provokatora.
Po starom dobrom običaju, bio je nedostupan za komentar nekoliko dana i nakon toga u silnom filozofiranju iznova nam pokazao da je svaki njegov potez unaprijed dobro isplaniran.
Mogu samo zamisliti kakve je zadatke dobio od svojih palanačkih nalogodavaca za naredni period koji je pred nama.
Koliko se kreativnih ideja pritom izrodilo za normalizaciju odnosa između dviju država !?
Vrijedi svakako ponoviti da zbog apsurdnosti izbornoga sustava u Hrvatskoj o nikom drugom, doli Aleksandru Vučiću ovisi hoće li i kada doći do prijevremenih izbora u Hrvatskoj – na čemu pada jedan od temeljnih postulata mainstream politike Andreja Plenkovića – politička stabilnost.
I to je ono što narod vidi i razumije i to je jedan od razloga uspješno prikupljenih potpisa za raspisivanje referenduma o pravednijem izbornom sustavu i odbacivanju Istanbulske konvencije.
Pitanje je, možemo li se uopće definirati kao suverena država hrvatskog naroda kada nam o novim izborima odlučuje srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić – Glinski.
U ovom vremenu komemoriranja i ja sam sudjelovao na jednoj.
Naša susjedna Općina Promina svečanom sjednicom Općinskog vijeća i akademijom u oklajskom Domu kulture, 23. srpnja 2018. obilježila je 135. godišnjicu od utemeljenja Općine Promina i obilježila spomendan na pale branitelje i civile prominskog kraja u Domovinskom ratu.
Spomen soba žrtava Domovinskog rata u prostoriji općine prepuna je slika tragično preminulih 24 branitelja i 43 civilnih žrtava Domoviskog rata. Na ukupni broj stanovnika, to je nakon Škabrnje najveći stradalnički kraj naše Domovine. Imamo li prigodu o tome nešto pročitati, pogledati u središnjim informativnim emisijama, zna li uopće Hrvatska koliko je taj ponosni kraj pretrpio u Domovinskom ratu, kako su ih dojučerašnji susjedi, Srbi, istjerali iz njihovih domova u rujnu 1991, selo opljačkali i zapalili – da se su Prominci nepovratno raselili i kakav je to osjećaj u vlastitoj državi da te netko granatira, iseli, popljačka i ubije ti cvijet mladosti a ljude civile, mahom starce, koji su ostali kod svojih kuća smatrajući da nemaju zašto ispaštati jer se nikome i ničim nisu zamjerili, masakriraju u vlastitom domu. Da bi prikrili svoj krvavi trag, žrtve su znali bacati u seoske gusterne. Kome je i što skrivila 12-godišnja djevojčica Marija Pokrovac koja je 16. rujna 1991. umrla od ispaljene granate. Zna li Hrvatska nešto o njoj?
Na komemorativnom skupu uz svečani postroj Hrvatske vojske, generala Rahima Ademija, brojnih branitelja, obitelji žrtava, ravnatelja Memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazora ne vidjeh nikoga od vodećih ljudi države, svi oni poslaše svoje izaslanike. Nikoga iz medija osim TV Mreže.
Isto je i sa žrtvama Medviđe, Dragišića, Nadina, Bruške… – i opet tko nam je zato kriv – da se o žrtvama Varivoda izvještava dva dana – a o ovima drugima niti članka niti priloga ?
Općinski načelnik Tihomir Budanko, umirovljeni je brigadir HV-a i ratni zapovjednik 15. domobranske pukovnije. U svom drugom načelničkom mandatu muku mući kako vratiti ljude u Prominu. Brojni projekti na kojima radi uvjeren sam da će mu pomoći da uspije u svom naumu.
On je heroj Domovinskog rata i znam da ne voli kada se to ističe. On u svojoj poniznosti samo govori, “ponosan sam na svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu i to mi je bila dužnost činiti”.
Spominjem njegovu ulogu, ne zato što mi je prijatelj, već se kroz njegov primjer može sagledati čitavi karakter obrambenog domovinskoga rata.
Sudjelovao je u ratu od prvog dana. Tijekom VRO Oluja oslobađao je prostor svoje Promine i Bukovice. U selu Čučevo pored Kistanja zatekao je 14 srpskih civila. Da se ne dogodi njima ono što se dogodilo njegovim sumještanima tijekom rata i okupacije, ostavio je pripadnike HV-a da ih čuvaju, pored njih i selo.
Nakon prvostupanjske haaške presude našim generalima, Općina Kistanje (SDSS) ga je, iz tih razloga htjela proglasiti počasnim građaninom. Sjećam se, bio sam tada vijećnik.
Namjera predlagatelja je bila podle i perfidne naravi što je on naravno prepoznao.
Htjelo se njega izdvojiti kao pozitivan primjer i na taj način dokazati da je on iznimka koja potvrđuje pravilo – da je po njima (predlagateljima) Domovinski rat – kriminalne naravi.
Odbio je ponuđenu čast i rekao “ne želim sebe izdvajati jer sam zapovjednik časne Hrvatske vojske i radio sam samo ono što profesionalni vojnik mora raditi”
Danas, oni koji su se vratili, štiti zakon o aboliciji. Ne znaju se pojedinci od čije je granate stradala dvanaestogodišnja djevojčica Marija Pokrovac i brojni drugi civili.
Danas oni koje Pupovac želi prikazati ugroženima, u okolici Kistanja i u blizini Promine organiziraju koncerte, malonogometne turnire, prigodne kulturne manifestacije i tko im je smetnja u tome. Ima li (ne daj Bože) jednog izgrebanog auta srpskih registracija ili bilo kakvog incidenta ? Ja nisam čuo za niti jedan. Možda bi voljeli da ih ima, ali eto, mirna smo i civilizirana zemlja, kao kršćani svakoga prihvaćamo u njegovoj različitosti i jedino što tražimo je minimum pristojnosti i poštivanja države u kojoj živite. Je li tako Hrvatima u Tavankutu, Hrtkovcima i drugim mjestima u Vojvodini, i što bi bilo da su se oni vratili nakon agresije na svoju zemlju – zaključite sami.
Zato treba slaviti Oluju, jer je ona trajno poništila snove o autonomnim oblastima, zajedničkim vijećima općina, zapadnom Balkanu (ma tko ga kako zamišljao) i nikakvo cviljenje srpskih predstavnika im neće pomoći da dođu do toliko potrebne katarze, već će i dalje ovakvim postupcima stvarati nepremostivi jaz između država, kojega će jedino neki budući hrvatski Orban koji će biti HDZ-ovac po uvjerenju a ne po zadatku nazvati stvari i pojave pravim imenom, a ne “što je previše, previše je” i onda s istima nastavljati dalje po starom.
Roko Antić
