Oni su vjerovali u Božju ljubav

110

 

 

  • “U samo četiri godine izgubila sam najprije devetnaestomjesečnu kćerkicu, a nakon toga devetogodišnjega sina u prometnoj nezgodi. Nakon teških, mučnih i potištenih (depresivnih) dana smijem reći kako se ponovno osjećam dobro. Član sam molitvene zajednice u kojoj stvarno osjećamo Božju blizinu i ljubav. Zaista, od Boga smo ljubljeni! Ne trebamo se bojati i ne trebamo biti tužni!”

 

  • “Tumor na mozgu u posljednjem stadiju”, tako je glasio liječnički nalaz. To me je pogodilo kao težak udarac. Ta,  ja sam još premlada za smrt! Nakon mnogobrojnih neprespavanih noći,  Bog mi je darovao milost kako bih  prihvatila svoju bolest i kako bih  mogla kazati: ‘Neka bude Tvoja volja!’ Uskoro smijem ući u Njegovu ljubav. Tako sam sretna!” (A. G. u F.)
  • „Zbog smrti sam izgubila dragoga čovjeka koji me je veoma dobro razumio. Nakon njegovog odlaska, činilo mi se kako sam sama na ovom svijetu. Imala sam sreću ponovno susresti nekoga tko razumije moju nevolju i tko mi pomaže izaći iz teškoga depresivnog stanja. Zahvaljujem Bogu što me po jednom čovjeku opet podigao! Od Božje ljubavi se zaista može živjeti.“ (F. P.)

 

  • “Moj je suprug alkoholičar i često me tuče kada previše popije. Vjernica sam i znam kako ga Bog sa svim njegovim slabostima i pogrješkama ljubi te tako nalazim snage nositi svoj križ. Bez Božje ljubavi to ne bih mogla!”

 

  • Istinski i osvjedočeni vjernik priča: „Moja supruga očekuje dijete drugoga čovjeka. Bio sam spreman to dijete prihvatiti kao svoje i supruzi oprostiti. No, ona je otišla i ostavila me samoga s našom kćerkicom. Unatoč tomu, nisam prestao vjerovati u Božju ljubav i tako sam smogao snage ovu tešku kušnju pobijediti!”

 

  • Starac koji živi kod svog sina i snahe ima težak život jer su vrlo okrutni prema njemu; činilo im se kako predugo živi. Mnogo puta mu je bilo teško oko srca kada bi uvidio kako stoji svojima na putu i predstavlja im smetnju. Na tavanu kuće imao je pregradu od dasaka gdje je više puta tijekom dana boravio. Mnogo je suza prolio. Jedne prigode, tamo ga zateče svećenik koji je poznavao njegovo stanje. Njemu je starac rekao: „Pogledajte, velečasni, život mi je već odavno postao nesnošljiv. No, često gledam kroz onaj mali tavanski prozor prema crkvi i vječnom svijetlu koje kroz prozor crkve svjetluca. Tada mislim na dragoga Spasitelja koji tamo u osami stanuje. Njemu se požalim zbog moje bijede i znam, On osjeća što mene tišti. Tada mi postaje opet čudesno lako pri srcu. Onda mi dođu i suze radosnice. Svaki put kažem: „Gospodine, neka bude onako kako Ti hoćeš, ja sam zadovoljan!“

 

  • Jedan mladić pripovijeda: „Godinama sam bio neurotičan, bojažljiv, depresivan i sebičan. Svatko tko me poznavao uvijek iznova mi je govorio kako se trebam promijeniti i postati drukčiji. Bile su mi neshvatljive i mrske takve osobe, no ja sam im povlađivao. Htio sam se, istina, promijeniti, ali mi to nije uspijevalo, iako sam se vrlo trudio.

Najviše me boljelo što me najbolji prijatelj nije razumio i stalno mi prigovarao kakav sam. I on je očekivao moju promjenu. I njemu sam povlađivao, no nije mi postao mrzak, to mi nije uspjelo. Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen.

 

Tada mi je prijatelj jednoga dana rekao: „Nemoj se promijeniti! Ostani takav kakav jesi! Stvarno nije važno hoćeš li se promijeniti ili ne. Volim te takvoga kakav jesi. Tako je to sada“. Te riječi su u mojim ušima zvučale kao melodija: „Nemoj se promijeniti, nemoj se mijenjati… volim te! Opustio sam se i živnuo. I gle čuda nad čudom, promijenio sam se! Sada znam, nisam se istinski mogao promijeniti, dok nisam nekoga našao tko me voli bez obzira jesam li se promijenio ili nisam!“

Fra Petar Ljubičić

 

PODIJELI