Nakon redovitog subotnjeg susreta s posuškim ministrantima i čitačima, s nekoliko njih pođoh u šetnju prirodom u mjesto Tribistovo, gdje živi trideset četverogodišnja djevojka Zdenka Čutura. Pomalo je bila iznenađena nenadanim posjetom, ali vesela što su je pohodili toliki mladi, kakvom se i sama osjeća. Život ove djevojke do prije jednog desetljeća, nimalo se nije razlikovao od mnogih današnjih mladih njene generacije. Nakon završene osnovne i srednje rudarsko-tehnološke škole, radila je u zemlji i inozemstvu, a posebno je voljela putovati. Bilo joj je važno, kao i današnjim mladima, što više zaraditi, provesti se, lijepo se obući i našminkati. Ipak, pored svega što je imala, priznaje da nije bila zadovoljna i ispunjena, jer je vjerovala iz običaja, a u stvarnosti bila daleko od Boga.
Prije jedanaest godina oboljela je od mišićne skleroze, a već četiri godine ne može uopće hodati, pa je vezana uz bolesnička kolica. Ispočetka joj je bilo teško prihvatiti bolest, ali priznaje, da Bog pronalazi načina kako će doći do našega srca. Često čita Bibliju, puno su joj pomogli molitveni seminari Daria Betancourta i duhovne knjige Tomislava Ivančića i Anselma Grüna, koje su joj svakodnevna okrjepa i snaga. I pored toga što cijele dane provodi u bolesničkim kolicima, neprestano je radosna, voli se šaliti, pa često zna reći: – Kako je Isus za nas mogao biti raspet i trpio, a ja u kolicima samo sjedim bez bolova. Zašto bih bila nesretna?! Preko dana televiziju ne gleda, osim što redovito prati vjerske emisije i svetu misu. Nikada joj nije dosadno, a sati i dani brzo prolaze jer je, kako kaže, neprestano povezana s Bogom.
Mladima poručuje da žive mudro i razborito, a ne ludo i da se previše ne zamaraju prolaznim stvarima i užicima. – Vjerovati i pouzdavati se u Boga, najvažnije je u našem životu. Sve ostalo je prolazno. Beskorisno je ići u crkvu i moliti se iz običaja, ako nemamo vjere, koja će nam biti snaga u životnim poteškoćama. Križ nam pokazuje životni smisao i ne trebamo ga se bojati. Na koncu razgovora Zdenka nas ohrabri riječima, koje su joj životni putokaz: – Trebamo vjerovati u Isusa i hrabro, bez straha ići kroz život. Često mislimo kako drugačijima od nas i bolesnima trebamo samo pomagati, ali od njih isto tako trebamo biti spremni primati i učiti se strpljenju u trpljenju, u što su se s divljenjem uvjerili i mladi posuški čitači.
Fra Mate Tadić
