Pero je umro te je došao u nebo pred sv. Petra. Već pred vratima odmah ga upita gdje je njegov najbolji prijatelj koji ga je nedavno pretekao.
* A, za Matu pitaš? – reče mu sv. Petar. – On je, na žalost, u čistilištu.
– Mogu li ga posjetiti? – opet će Pero, pun sažaljenja.
* Niti slučajno, ali ako budeš dobar, onda ćeš ga moći nazvati i razgovarati s njime – na to će mu sv. Petar.
Nakon nekog vremena Pero je dobio dopuštenje da nazove Matu.
* Kako je dolje? – upita ga.
– Pa, dosta dobro – Mate će mu – jer radimo samo dva ili tri sata dnevno i tada je jako vruće, a poslije toga odmaramo. A kako je gore kod vas?
* Vidjet ćeš kad dođeš, što jedva čekam – Pero će – ali već sada ti mogu reći da mi ovdje umiremo od posla. Nemamo ni minute odmora. Već u pet ujutro ustajemo te molimo i pjevamo, a onda čistimo zvijezde, pomičemo oblake, primamo i sortiramo bezbrojne molitve, a liježemo kasno navečer, mrtvi-umorni od poslova.
– Baš mi te žao – tješi ga Mate – samo, kako je to moguće? Pa to je raj!
* Da, i ja sam tako mislio, ali ovdje nas je uvijek premalo…
