VELIKE ŽENE KRŠĆANSKOG ISTOKA KASIJANA – OD RASPUŠTENICE DO SLAVNE KRŠĆANSKE HIMNOGRAFKINJE I SVETICE

377

Jedna vrlo neobična i trajno aktuelna životna drama kršćanske starine
ovjekovječena je u liku Kasijane (grčki Κασσιανή, Kassiani, Cassiana ili Kasia).
Danas je poznata kao svetica te velika i dubokoumna kršćanska
himnografkinja i pjesnikinja kršćanske poezije, čiji su stihovi ušli u crkveno
bogoslužje. Međutim, malo je poznato da se to temelji dijelom i na osobnom
iskustvu dramatičnog životnog obraćenja.
Kasijana se rodila između 805. i 810, godine, a živjela je svega šezdesetak
godina. Ona je jedna od prvih srednjovjekovnih skladatelja uopće čije se
skladbe izvode i danas i čiji tekstovi se pjevaju i mole u Crkvama bizantskog
(carigradskog) obreda. Napisala je preko pedeset djela (himni u obliku
strihira i tropara – kratkih hvalospjeva grčke liturgije), od kojih je preko
trideset ušlo u liturgijske knjige. Uz to je napisala i oko sedam stotina
neliturgijskih stihova (uglavnom aforizama i izreka) s mudrosnom
kršćanskom poukom (npr. “Prezirem bogataša koji se tuži kao da je
siromah“). Uz glasovitu Anu Komnen, iz carske obitelji, Kasijana je jedina
žena koja je svojim imenom potpisala svoja djela, što je u to vrijeme bilo
sasvim neobično i društveno jedva prihvatljivo.

Rodila se u bogatoj obitelji velebne svjetske metropole Carigrada, a
odlikovala se istaknutom ljepotom i inteligencijom. Čak tri starobizantska
kroničara (Pseudo Šimun zvani Logotet, monah Juraj i Lav Gramatik) navode
da je sudjelovala u tzv. igrama nevjeste u kojima je bizantski car ili princ davao
zlatnu jabuku odabranoj ljepotici. Jedan kroničar bilježi da je tom prigodom
mladi princ Teofil, opčaran njezinom ljepotom, pružajući zlatnu jabuku
Kasijani rekao: “Po ženi je u svijet ušlo ono loše“ – misleći na Evin grijeh u
Edenskom vrtu, dvosmisleno nagovarajući djevojku da mu se poda. Kasijana
mu je primajući dar vješto odgovorila: “I po ženi je opet ušlo ono bolje!“ –
misleći na Bogorodicu Mariju. I taj je odgovor razljutio mladog princa te je
nije odabrao u toj dvorskoj igri za “nevjestu“. Tradicija kaže da je cijelog
života za njom patio, pa i kasnije kao bizantski car. Ona je neko vrijeme nakon
toga upala u razočarenje i prepustila se razuzdanom životu misleći da će naći
sreću u ovladavanju muškarcima zbog svoje izuzetne ljepote. Neki kroničari
kažu da se svojom ljepotom htjela uzdići i postati prinčevom odabranicom i
jednog dana njegovom caricom te je ovakav ishod s princom doživjela kao
životni udarac. Međutim, u njoj je klica vjere bila trajno živa i ona je vrlo brzo
uvidjela da su istinski smisao života i prava sreća u istinskim vrijednostima. A
to je prvenstveno Bog, koji je još u mladoj Kasijani budio duhovni zanos i koji
ju ni u najtežim padovima života nije napustio. Probudila se iz svog grješnog,
letarničnog života, ustala i postala monahinjom. Godine 843. utemeljila je u
Carigradu samostan i postala igumanijom (poglavarica samostana na
kršćanskom Istoku). O njezinom autentičnom monaškom pozivu i velikoj
duhovnosti doznajemo iz pisama samoga sv. Teodora Studite, nadstojnika
glasovitog Studiona – samostana u Carigradu, u kojem je bilo središte
završne sinteze liturgijskog razvoja carigradskog obreda i gdje je u to vrijeme
bila jezgra himnografskog i teološkog stvaralaštva. Sv. Teodor je kao veliki
duhovnik i teolog proveo reformu liturgijskih knjiga i uvrstio brojne
Kasijanine skladbe u bogoslužje.
Nekada princ, a sada car Teofil, bio je veliki borac protiv štovanja svetih slika
(ikonoklas) u vrijeme velike ikonoboračke krize na kršćanskom Istoku u 9. st.
Neminovno ulazio u sukob s velikim crkvenim dostojanstvenicima, osobito
monasima i nadstojnicima samostana koji su među prvima branili
pravovjernost štovanja svetih slika i likova. Tako je ušao u sukob i s
nadstojnicom Kasijanom koja je hrabro i zauzeto branila svetost ikona. U
vrijeme progona bila je čak išibana, Neki kroničari tvrde da joj se Teofil tako
osvetio jer ju nikada nije u srcu prežalio. Poznata je njezina rečenica iz tog vremena kada su branitelji pravovjerja trpjeli od carskoga dvora i vlasti zbog
štovanja svetih likova: “Mrzim šutnju kada je vrijeme za glasno i jasno
govoriti!“ Nakon Teofilove smrti 842., na prijestolje dolaze car Mihael III. i
njegova majka carica Teodora, koji su u ikonoboračkim pitanjima zauzeli
pravovjeran stav i ponovno vratili mir Crkvi i carstvu. Kasijana se naposljetku
skrasila na grčki otok Kasos gdje je i preminula negdje oko 868. godine.
Njezin je grob s ostatcima njezina tijela danas u crkvi u gradu Panagiji.
Kasijana nije samo skladala liturgijske i duhovne tekstove, već i melodije za
njihovo pjevanje te se i danas u literaturi smatra izuzetnom i rijetko
nadarenom ženom i skladateljicom svoga vremena. Njezina je najpoznatija
liturgijska kompozicija tzv. “Kasijanina stihira“ koja je dio Jutarnje Velike
srijede u bizantskom obredu i koja je naširoko poznata među vjernicima te
vrlo omiljena. Naime, u prva tri dana Velikog tjedna, kršćani bizantskog
obreda revno sudjeluju na Jutarnjoj svakoga dana koja se zove “Zaručnička
Jutarnja“ prema evanđeoskoj prispodobi o Kristovu ponovnom dolasku
poput zaručnika o polnoći kada ga dočekuju mudre i lude djevice. Vrhunac te
službe je tugaljivo pjevanje “Kasijanine stihire“. Tradicija kaže da je i sam car
Teofil plakao slušajući u crkvi ovaj himan, koji se pjeva na osobito tugaljive i
melankolične napjeve. I danas ovaj tekst, u kojem se osjeća iskreno kajanje
žene koja se podigla iz samoga dna raspuštenog života, istinski obratila i
uzljubila jedinoga pravog Zaručnika, budi snažne emocije kod vjernika. Ona
progovara živim i iskrenim riječima opisujući zapravo sebe i svoj životni put k
Bogu. Tako je Bog u svom čudesnom naumu preko jedne žene i njezina
neobična životnog iskustva tijekom stoljeća progovarao mnogim srcima i
potakao brojne duše na obraćenje. Kasijana je ušla u kršćansku povijest kao
izuzetna žena koja je svoju prirodnu ljepotu, inteligenciju i nadarenost, preko
osobnog životnog pada i traume, umnožila poput evanđeoskog talenta i
proslavila Boga na sasvim izuzetan način. Zasigurno je rijedak, ako ne i
jedinstven slučaj, da su tekstovi jedne nekoć velike grješnice ušle u
bogoslužje najvećih dana crkvene godine, u dane proslave vazmenog
otajstva – najveće tajne kršćanske vjere. Crkve bizantskog obreda,
grkokatoličke i pravoslavne, slave njezin svetački spomendan u kalendaru 7.
rujna.
Žena koja je zapala u brojne grijehe, prepoznavši Tvoje Božanstvo, Gospode,
ispunjava zadaću mironositeljice. Prije Tvojega ukopa plačući donosi pomast
govoreći: “Jao meni, moje su mi zle navike kao noć, a grješna naslada kao magla
i noć bez mjesečine! Primi potoke mojih suza, Ti, koji oblacima donosiš vodu iz mora! Prigni se i čuj uzdahe mojega srca, Ti, koji si nam približio nebesa svojim
neizrecivim poniženjem. Cjelivat ću i ponovno otirati kosom Tvoje prečiste noge
čiji je hod u raju, po bijelom danu, čula Eva i prestrašila se. Spasitelju duša, tko
može dokučiti bezbroj mojih grijeha i bezdan Tvojih sudova? Ne odbaci svoju
službenicu, jer u Tebe je, Spasitelju, neizmjerno milosrđe.”
(Stihira na “Slava“, Jutarnja Velike srijede, glas 8., monahinje Kasijane)
podđakon Livio Marijan

Izvor: http://www.krizevacka-eparhija.com/

PODIJELI