MISAO IZ EVANĐELJA DANA
XIX. tjedan kroz godinu
Srijeda, 15. 8. 2018.
UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Svetkovina
ČITANJA:
Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; Ps 45,10b-12b.16; 1Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56
NAPOMENA:
▪ U Republici Hrvatskoj državni blagdan, neradni dan.
Prvo čitanje:Otk 11,19a; 12, 1-6a.10ab
Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama.
Čitanje Knjige Otkrivenja svetog Ivana Apostola
Otvori se hram Božji na nebu i pokaza se Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu. I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.
I pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj veliki, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete.
I ona porodi sina, muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njezino bi uzeto k Bogu i prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište. I začujem glas na nebu silan:
»Sada nasta spasenje i snaga
i kraljevstvo Boga našega
i vlast Pomazanika njegova!«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:Ps 45, 10b-12b.16
Pripjev:
Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći.
Zdesna ti je kraljica u zlatnoj odjeći,
mnoštvom okružena.
»Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni:
zaboravi svoj narod i dom oca svog!«
»Zaželi li kralj ljepotu tvoju,
smjerno se pokloni njemu.«
S veseljem je vode i s klicanjem,
u kraljeve dvore ulazi.
Drugo čitanje:
1Kor 15, 20-27a
Prvina Krist, a zatim oni koji su Kristovi.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu:
prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu.
Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt jer sve podloži nogama njegovim.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:Lk 1, 39-56
Velika mi djela učini Svesilni: uzvisi neznatne.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama
i blagoslovljen plod utrobe tvoje!
Ta otkuda meni
da mi dođe majka Gospodina mojega?
Gledaj samo!
Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega,
zaigra mi od radosti čedo u utrobi.
Blažena ti što povjerova
da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Tada Marija reče:
»Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
Riječ Gospodnja.
Uvod
Danas živimo u svijetu koji nije potpuno čist. Upravo zbog toga se ne trebamo udaljavati od čistoće, već mi kršćani trebamo biti ti koji će donositi i promicati čistoću i dobrotu u ovom prljavom svijetu. To je naš poziv i poslanje.
Kako je moguće da čovjek u svijet donese nešto čisto kada sam nije čist? Zamislimo se nad sadržajem svog srca, pogledajmo u svoju dušu i dajmo Bogu sve što nije naše, sve što je zlo, nečisto, sve što opterećuje naše srce i našu savjest kako bismo mogli pristupiti dvostrukom izvoru, a to su Božja Riječ i Tijelo Kristovo. Zamislimo se sami nad sobom i pred Bogom iznesimo svoju ispriku.
Povremeno čovjek dobiva razne ideje. Neke od tih ideja su provedive, ali neke se na žalost ne mogu provesti. Jednom mi je pala napamet jedna ideja i postavio sam si pitanje: Što bi se dogodilo da odem u Rim i tamo u određenoj vatikanskoj kongregaciji zamolim da se u litanijama u čast Djevici Mariji odobri još jedan zaziv: “Provokativni paradoksi naše vjere, posredujte za nas!” Ne znam što bi mi na to rekli tamo nadležni duhovni oci. Možda bi mi preporučili da se vratim kući i da se obavezno podvrgnem psihijatrijskom pregledu.
Homilija
Bez obzira na sve, imam osjećaj da bi našu vjeru u Blaženu Djevicu Mariju mogli nazvati paradoksom naše vjere. Koliko god nam to često izgleda sveto, čini mi se da je to vjera koja mi izgleda nezrelo, ili vjera koja je pokrivena određenim balastom, vjera koja onemogućava drugima dolazak Kristu. Zar stvarno takav stav ne bi odgovarao da bude dio litanije u čast Blažene Djevice Marije?
Bez obzira na ta nagađanje o Majci Božjoj koju danas proslavljamo, želim o tome razmišljati danas sa vama. Jedan moj poznanik s kojim sam nekad išao u školu, kupio je u jednom mjestu neku staru kuću koji je želio pretvoriti u kuću za odmor. Kada ju je čistio, zamolio me je da mu dođem pomoći. Odazvao sam se tom pozivu, a on mi je dao zadatak da očistim tavan. Otišao sam gore, čistio sam to. Činilo mi se da je tu stoljetna prljavština. U tom čišćenju zapeo sam za jednu šnjuru. Počeo sam to otkopavati i izvadio jedan stari telefonski aparat. Bio je to aparat s početka razvoja telefonije koji je imao ručicu kojom se okretalo da bi uspostavio poziv. Pokazao sam ga tom vlasniku i pitao ga: „Što da radim s ovim?“ „To baci! To nije ni za što!“ odgovorio je. Ja ga međutim nisam bacio već sam ga ponio kući. Kod kuće sam ga vrlo pažljivo očistio. Svatko tko ga vidi gotovo da mi zavidi, jer sam ga očistio od balasta, prljavštine i tek tada iz njega izbija ta ljepota bez obzira što je star, možda iz vremena Austrougarske, i kao takav izvanredno se uklapa u obiteljski ambijent. To svatko primijeti.
Jednom me je posjetio ovaj moj školski prijatelj i rekao mi, „Od kuda ti ovaj ovakav krasni telefon?“ Odgovorio sam mu „Od tebe. To sam pronašao na tvom tavanu. Ti si to htio baciti te sam si zbog toga uzeo.“ I on je također zavidio.
Možda je čudno zašto počinjem svoje izlaganje sa jednim telefonskim aparatom kada tema treba biti o Majci Božjoj, Blaženoj Djevici Mariji? Za to imam razlog. Mišljenja sam da bi i mi naše stavove o toj ženi trebali očistiti od balasta koje su joj nametnula stoljeća. Trebali bismo pogledati kakav je original te izvanredne žene. Trebali bi ići tamo gdje bi saznali kakva je ona uistinu bila. Razlog tome što joj je jedno stoljeće dodalo čipkastu odjeću, drugo stoljeće joj je dodalo krunu, treće stoljeće joj dalo nekakvu šminku i takvu ju gledamo na slikama. Slijedeća stoljeća su ju okitila ljiljanima i ružama, i kao rezultat toga imamo sliku izuzetne žene, sliku tipa žene koja danas ne bi uspjela ostvariti ono što je uspjela Blažena Djevica Marija u originalu, posebno ne biti istovremeno majka i supruga. Mi imamo problem jer smo našim balastom sakrili original.
Kada govorimo o Majci Božjoj sa sedam žalosti, mislim da je to realnija slika o njoj, jer ona je u životu imala više tih žalosti nego nekakvih čipki, ružica, kruna i sl. Idemo pogledati ono mjesto gdje je ona počinjala svoj život, svoju egzistenciju, tamo gdje je ona istinski bila što je bila. Pođimo k originalu.
Pogledajmo prvi paradoks ove žene. Ne zaboravimo jednu stvar da anđeo nosi vijest jednoj petnaestogodišnjoj ili šesnaestogodišnjoj djevojci, jer Djevica Marija kada je začela Isusa mogla je imati najviše šesnaest godina. Današnjim gledanjem bi rekli da je još bila tineđerica ili dijete. Arhanđeo koji joj nosi poruku da će roditi Božjeg Sina, ne dolazi do nekog velikog ili slavnog grada tog vremena. On nije došao u Rim, u Atenu pa ni u Jeruzalem, nije posjetio djevojku koja je pobijedila na nastupu Miss Izraela, ne posjećuje kćerku mjesnog gradonačelnika, već dolazi do zabiti u brdima sjeverne Galileje, jer Nazaret je tada bio malo selo, dolazi u to malo selo i posjećuje jednu običnu djevojku i nosi joj šokantnu poruku. Anđeo je zaobišao te sve velike gradove i ta slavna mjesta tog vremena.
Spasenje svijeta počinje na periferiji, na zemljopisnim i društvenim marginama, a nikako u centru svijeta. Kada bi danas neka javna i poznata osoba, bilo da je pjevačica, glumica ili političarka trebala roditi, tu bi bili novinari, ona bi svaki čas bila na klinici, kod nje bi trebao biti čitav tim liječnika. Međutim, kada je Isus u pitanju, tako nešto se nije dogodilo. Bilo je to opet na periferiji tadašnjeg svijeta u zabiti koja nije baš nikoga zanimala.
Dolazimo sada do drugog paradoksa. Bog nikada ne stvara saveznike s moćnicima ovog svijeta, već kako piše sv. Pavao apostol u poslanici Korinćanima. On se spaja sa slabima da bi osramotio te jake. Bog surađuje s jednostavnima da bi osramotio te mudre. Surađuje s običnima da bi osramotio moćne. To je paradoks. Kada nekakav političar, neki poznati vođa ili netko tko je popularan želi s nekim surađivati, tada on uvijek gleda nekog jakog, nekog učenog, nekog popularnog, a Bog radi potpuno suprotno. Njegov poslanik Arhanđeo također radi na isti način. Ni danas se Bog ne spaja s moćnicima ovog svijeta, već izabire nas obične i ne baš toliko poznate ljude. Kao da nam želi poručiti, vi ste veleposlanici Božjeg kraljevstva. Jesmo li svjesni da Kraljevstvo nebesko ima svoje veleposlanike? Jeste li svjesni da ste baš vi oni koji ste pozvani prezentirati Kraljevstvo nebesko u ovom svijetu. Upravu tu gdje jesmo, na radnom mjestu, na putu kojem se krećemo, dužnost nam je da kao veleposlanici Kraljevstva nebeskog prezentiramo to Kraljevstvo. Možda činimo grešku kada vas zovem braćo i sestre. Možda bih vas trebao osloviti sa: „Vaše ekscelencije, dame i gospodo, veleposlanici Kraljevstva nebeskog.“
Dolazimo do slijedećeg paradoksa, i to opet sa strane Blažene Djevice Marije. Ona je bila u potpunost svjesna posljedica onoga što je čeka. Kada se dozna u javnosti da je kao neudata i slobodna djevojka trudna, po židovskom zakonu koji je bio prilično tvrd, čekalo ju je kamenovanje. A sada si predstavite, da ta mlada djevojka, bez obzira što je bila svjesna da je čeka kamenovanje i smrt, ona bez obzira na posljedice odgovara sa DA. „Neka to bude kako hoće Gospodin.“
Pogledajte sebe. Koliko smo puta u životu bili za nešto Bogom osvjedočeni, a mi se ponašamo kao da to ne čujemo ili kažemo: „Bože, ostavi nas s time na miru.“ Uzmimo primjer. U obitelji se treba roditi treće dijete. Kako se mnoge obitelji ponašaju? Oni ne osjećaju da je to Božji dar milosti. Oni ne osjećaju kako je to Božji poziv. Njihova odluka je: „Van s njime. Imamo dosta dva djeteta. Za treće dijete mi nemamo uvjete. Nije nam kupaona sređena, nemamo druge uvjete, plaća je mala, veš mašina je potrgana,“ i ne znam koji još izgovori bi nekim obiteljima pale na um. Pronaći ćemo tisuću razloga da Bogu kažemo da tako dalje ne želimo. Dodajmo još k tome da nam ne prijeti nikakva opasnost. Naprotiv, mogli bi se radovati jednom novom životu. Majci Božjoj u šesnaestoj godini prijetila je opasnost, a ona je svejedno rekla „da“ i „neka bude Božja volja.“ To je bila vjera spojena s hrabrošću. Često se srećemo s vjerom spojenom s kukavičlukom. Majka Božja kakva je u originalu je naš uzor, naša motivacija. Ona je model naše vjere, kako bismo trebali živjeti.
Pogledajmo slijedeći paradoks. U svom životu Majka Božja nije se gurala za nekom samopromocijom ili slavom. Nije s Isusom i apostolima hodala od sela do sela i da je ljudi štuju kao majku Božju. Uvijek je bila u nekoj sjeni ne namećući se javnosti niti tražeći bilo kakvu čast. Upravo u toj sjeni činila je velike stvari.
Današnja moderna žena koja je uključena u sve segmente društvenog života, želi svugdje da dominira, želi biti u središću zbivanja, jer za žene je važno biti važan. Za razliku od današnjih žena, Majka Božja je uvijek slušala, a ako je nešto i rekla, to je uvijek bilo usmjereno na njenog Sina Isusa. Na njen zagovor Isus čini prvo čudo. Ona je rekla: „Poslušajte ga i što god vam rekne učinite.“ Taj poziv je aktualan do današnjeg dana i bit će aktualan do kraja ovog svijeta. Njen nalog je: „Što god vam rekne, učinite.“ Čujemo li mi taj nalog? Možda i čujemo, ali kažemo si; „To je ona rekla onima ondje, to ne važi za nas.“ Ali to je važno i za nas.
Također, bila je nazočna kod izlijevanja Svetog Duha na Pedesetnicu. To je jako važna stvar. Duh Sveti dolazi kao kiša. Kada bismo mi išli na takav skup, išli bismo s kišobranom da se zaštitimo od te kiše da se slučajno ne smočimo, jer biti mokar, pa čak i Duhom Svetim, očito nije ugodno. Želimo da sve ode oko nas. Majka Božja nije uzela kišobran. Ona je za Duha Svetoga bila cijela otvorena kao lijevak, i sve, baš sve je nosila u svom srcu.
Slijedeći paradoks je da današnji ljudi izbjegavaju patnju i bol. Za razliku od nas, Majka Božja je išla na mjesto gdje je proživjela najveću bol. Bilo je to razapinjanje njenog sina. Ona se nije bojala. Bila je hrabra.
Ona nije bila žena koja je imala vremena za sebe i svoje neke posebne potrebe kao da se uređuje ili ukrašava. Ona je bila istovremeno majka i žena. Jednog trenutka je izgubila „Boga“ kada je s Isusom i Josipom išla u Jeruzalem u Hram. Tada je doživljavala tjeskobu i strah. Dugo ga je tražila. Mi također ponekad izgubimo Boga, (ali ovog puta ne u znacima navoda). Mi ga izgubimo u stvarnosti. Tražimo li ga kao što ga je ona tražila?
Ovdje vidimo do koje se mjere odmičemo od marijanskog originala. Ovdje vidimo kako mi nakon dvije tisuće godina slavimo i obožavamo Majku Božju, a možda je slavimo u tim bojama kojima je danas oslikana, ali ako ju slavimo trebali bismo je slaviti u stvarnom originalu kako ju je Bog stvorio, u čistoći, hrabrosti, čvrstoći i vjernosti Riječi Božjoj. Postoji uzrečica koja kaže: „Tko je vjeran svojoj riječi taj će biti vjeran u svemu“. Danas se daje riječ na vjenčanju, a za dvije godine već je razvod. Dajemo riječ na krštenju djeteta da ćemo ga odgajati u vjeri, a kad ono odraste,ne može ga se vidjeti u crkvi. Mi najčešće dajemo riječi, riječi koje su potpuno prazne, bezvrijedne i neistinite. Za razliku od nas, Majka Božja ostala je vjerna svom poslanju skroz do kraja, preko Golgote i drugih iskušenja koja su je snašla.
Mogli biste nastaviti s objašnjenjem što to znači biti uzoran i što nam još nedostaje u našem karakteru u odnosu na Majku Božju. Mi nismo vjerni njenom originalu. Kada govorim o Majci Božjoj, ne želim razgovarati o njenoj slici, već o originalu.
Kada čovjek ostaje u zajednici s Bogom, on postaje Njegovom slikom. Jedan pisac je rekao: Svi se rađamo kao originali, ali često umiremo kao kopije. Majka Božja nikada nije bila kopija ničega. Ona je zadržala svoj original do kraja.
Kada idemo s hodočašća ili neke vjerske svečanosti, najčešće si kupimo neki suvenir, bilo da se radi o nekoj sličici, medaljonu, nekoj igrački ili sl. Bez obzira na to što doživimo na hodočašću, što možemo uživati i u lijepoj prirodi, nije toliko važno što smo iz vana proživjeli. Daleko je važnije što smo proživjeli iznutra. Ako već idemo na hodočašće, trebali bismo si odnijeti sliku Majke Božje, ali u originalu. Bez obzira što je bila izložena opasnosti da bude kamenovana, plivala je protiv struje.
Recite mi dragi moji prijatelji, tko je od nas danas spreman plivati protiv struje današnjeg vremena? Današnje vrijeme je snažno protukršćansko. To što možemo ići u crkvu, to što možemo ići na hodočašća, to još uvijek ne znači da smo na ovom svijetu dobrodošli i da smo zbog toga voljeni. Vrijeme je da naučimo plivati protiv struje ovog vremena. Papa Ivan Pavao II je rekao da živimo u kulturi smrti. Zato moramo plivati k životu, bez obzira što nas struja vuče k smrti, i to veoma snažno. Ako u tome nemamo nikoga za uzor na koga bi se mogli ugledati, ta će nas struja povući, i tada ćemo postati mrtvi kršćani.
Prijatelji moji, ova slika Majke Božje neka vam ostane kao uspomena s ovog hodočašća. Neka ono ne bude samo kratko dok ne stignemo kući, već neka nam ostane za sve dane našega života.
Neka vas Bog blagoslovi.
Vlč. Pater Max Kašpar
Sa češkog preveo Zvonko Presečan
Recenzija: Kristijan Duvel Mag Theol.
