KAO SLIJEPI LUĐACI
– Zašto si se cijelo vrijeme smiješio dok je otac pripovijedao o događajima u svijetu? – upita Adelaida sasvim iznenada svoga muža.
– Ah – odgovori – mislio sam kako se ljudi u životu muče i brinu sitnicama kao da su nakanili živjeti svu vječnost, a zapravo smo svi na kratkom putovanju, koje se zove život, putnici u vječnost. Slika o kojoj sam ti govorio uvijek mi je pred očima te se moram smijati kad vidim gdje se ljudi s koječim natežu, umjesto das misle na jedinu stvarnost, a ta je da smo putnici na putu u Zemlju smrti. To je najveća stvarnost u životu, jedino što znamo: da je život smrt. Kad čovjek uziđe na vrhunac i pogleda dolje kako ljudi žive, pričinjaju mu se kao slijepi luđaci, a sam bijah jedan od njih….
Stari Dag kimnu na tu sinovu misao, potvrdi je smiješeći se sumorno i sam je o tome razmišljao te došao do zaključka o životu i smrti. Ali on je bio na tom svijetu duže nego njegov sin i nije samo živio bezbrižnim životom misleći jedino na sebe. Proživio je stari Dag mnoge mijene u životu i naučio da sve promatra sa svih strana, pa tako i samu smrt. Slagao se s onim što je sin rekao, ali je ipak tražio zgodniji način i blaže oblike, jer valjalo se obazreti na Adelaidu i misliti na stanje u kojem se nalazila. A nadasve, u čovječjoj duši ima sila koja se uzdiže nad svima i ide preko svega, pa i preko smrti.
Dugo je razmišljao da bi našao prave riječi za ono što je htio. Što se tiče njegova mišljenja, ono je bilo čvrsto i nepokolebljivo, ali samo za njega. A sad su trebale riječi da bi se to mišljenje prenijelo drugima.
– Jest ono sa životom i sa smrću onako kako veli Dag. Gledati na život tako s visoka, vidjeti u njemu kratak put do vječnosti iz koje dolazimo do vječnosti u koju odlazimo, to je prvi pogled koji je potreban da bismo shvatili tu povezanost. Nosimo u sebi nešto božansko, iz vječnosti u vječnost, ako na tom kratkom putu što ga zovemo život ne projurimo slijepo…
T.Gulbranssen, Vjetar s planine
IZ BIOGRAFIJE:
GULBRANSSEN TRYGVE (1872-1956), suvremeni norveški pisac. Svojom trilogijom I vječno pjevaju šume, Vjetar s planine i Nema puta naokolo stekao je svjetsku slavu i brojna priznanja. Likovi njegove norveške domovine isklesani su tako živo i plastično da su nezaboravljivi. Nastavlja živjeti u srcima čitalaca neuništiv kao stoljetne šume norveških krajolika. Pisac, nadahnut duhom Evanđelja, postaje navjestitelj velike Kristove dobrote, koja je kao ništa drugo u životu kadra osvajati ljude i povezivati ljudska srca: “Ima neka moć u dobrim ljudima. Oni su jaki ne samo za života nego i poslije smrti.”
IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević
