SVI SU NAM POTREBNI
Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života prođe nam u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi itekako potrebni. Svi, od one starice koja me primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika koji će, kad me budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju…
Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu svoju braću, čiji je život nestalni pramen svijetla između dvije beskonačnosti. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite jer su nam svi ljudi potrebni…
Ivo Andrić, Ex Ponto
IZ BIOGRAFIJE:
ANDRIĆ IVO, (1892-1975), plodan i vrstan književnik, koji je za svoja djela dobio najveće međunarodno priznanje – Nobelovu nagradu. Poznati su mu romani, prevedeni i na druge jezike: Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica. U prekrasnim pjesničkim razmišljanjima Ex ponto bavi se općenito preokupacijama i težnjama koje se javljaju u ljudskom srcu i zato su nam ta razmišljanja toliko draga i bliska.
IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević
