PARIŠKI INŽENJER
Jahaosam na devi cestom između dva sela, zaputivši se u pusti kraj, gdje sam htio provesti nekoliko dana u samoći. Odjednom naiđoh na radilište. Pedesetak domorodaca, pod vodstvom inženjerskog podoficira, radilo je na popravku ceste koja je bilaoštećena zimskim kišama. Pod saharskim suncem nigdje strojeva, nigdje tehnike: samo ljudske ruke što se u žegi i prašini čitav dan muče lopatom i krampom. Idem uz radnike koje su se u nizu rasuli po cesti, odzdravljam na njihove pozdrave, nudim svoju punu pustinjsku posudu za vodu od trideset litara žednim ljudima. Gledam usta koja prilaze grlu posude. Najednom opazih kako je na jednim usnama bljesnuo kratak osmijeh. Neću ga nikada zaboraviti. Bio je to siromašni, oznojeni, prljavi brat Pavao, mali brat, koji je izabrao ovo radilište da živi svoju kalvariju i zamijesi samoga sebe u to tijesto poput kvasca iz Evanđelja. Nitko ne bi otkrio Europljanina pod tom odjećom, bradom, turbanom koji je požutio od prašine i sunca. Dobro sam poznavao brata Pavla jer smo bili zajedno u novicijatu. Bio je pariški inženjer. Radio u jednoj od mnogih stručnih komisija kojima je bila zadaća da obave pripreme za atomsku eksploziju u Sahari i začuo poziv Gospodnji…Ostavio je sve i postao malo brat. Sad je bio tu i nitko nije znao da je inženjer. Bio je siromašan kao i ostali. Sjećam se njegove majke, koja je došla ovamo kad smo polagali zavjete u novicijatu.
-Pomozite mi, brate Karlo, da shvatimzvanje svoga sina. Ja sam ga učinila inženjerom, a vi ste od njega učinili fizičkog radnika. A zašto? Kad biste bar upotrijebili moga sina prema njegovoj vrijednosti! Ne mora biti fizički radnik. Ali recite, zar ne bi za Crkvu bilo dostojnije i djelotvornije da on radi kao intelektualac?
-Gospođo, odgovorio sam, to su stvari koje se ne mogu shvatiti inteligencijom i običnim rasuđivanjem. Samo nas vjera tu može prosvijetliti. Zašto je Isus htio biti siromah? Zašto je htio sakriti svoje božanstvo i svoju moć te živjeti među nama kao posljednji? Čemu, gospođo, poraz križa, sablazan kalvarije, sramotna smrt za onoga koji je bio Život? Ne, gospođo, Crkvi nije potreban inženjer više, njoj treba jedno pšenično zrno više da umre u njenim brazdama. I što je zrno više ispunjeno životom, što je slađe nebu i suncu, to će draže biti zemlji koja ga uzima za buduću žetvu.
Koliko stvari ne možemo shvatiti na ovoj zemlji? Nije li sve što nas okružuje misterij? Razumijem Pavla: žrtvovao je sebe, svoju kulturu, svoje učenjačke sposobnosti i mogućnosti zbog ljubavi Božje i ljubavi prema najzapuštenijoj ljudskoj braći. Ali razumijem i reakciju njegove majke i drugih majki. Koliki bi rekli: Šteta! Divna inteligencija završava u brazdi izlokane saharske ceste. Pavao je mogao konstruirati, na primjer, nov rotacijski stroj za širenje dobrog tiska. A imali bi pravo. Teško je dohvatiti pravu polaznu točkučovjekova misterija, koji je dio velikog Božjeg misterija. Ima ih koji sanjaju o snažnoj Crkvi, bogatoj financijskim sredstvima i moći, a ima ih koji žele da ona bude siromašna i slaba. Mislim da su ti drugi bliži Kristovu duhu i da su bliži srcima ljudi.
Carlo Carretto, Pisma iz pustinje
IZ BIOGRAFIJE:
CARLO CARRETO, (1910 – 1988), član družbe Male braće Isusove, koja nastavlja duhovni put Charlesa de Foucaulda. O.Karlo živio je neko vrijeme u pustinji Sahari s tamošnjim siromašnim stanovnicima, želeći na taj način nasljedovati siromašnog učitelja Isusa Krista. Svoje doživljaje, spoznajem iskustva i razmišljanja donosi u svojim knjigama, koje čovjeka hvataju za srce i bude savjest onim što je u sebi tako jednostavno, a što smo olako zaboravili. Najviše očarava ta neposrednost, iskrenost i poniznost, kojom se ne ustručava priznati vlastitu bijedu i slabost. U knjizi Bog koji dolazi piše: Ništa me u životu nije tako rastužilo kao moje vlastito srce…
IZVOR: Brzić Žarko, Nade i ohrabrenja, FTI DRUŽBE ISUSOVE, Zagreb, 1978.
urednik: Miroslav Vukmanić
administrator: Marija Vračević
