Uzašašće Gospodina našega Isusa Krista

65

14. svibnja 2015.

Obećanje Očevo

Dj 1,1-11

Ef 1,17-23

Mk 16,15-20
Isus je jednom dok je blagovao sa svojim učenicima, u vrijeme svojih četrdesetodnevnih ukazanja poslije svoje muke, zapovjedio apostolima da čekaju Obećanje Očevo to jest krštenje Duhom Svetim.

Pošto se četrdeseti dan po svojem uskrsnuću uzdigao u nebo pred očima apostola, oni su poslušali njegovu zapovijed i deset dana neprestano molili i iščekivali objavljenje Svetog Duha. Nije bilo nimalo lako ispuniti tu Isusovu zapovijed. Kao prvo oni su bili bez fizičke i duhovne Isusove nazočnosti. Isus će doduše biti uprisutnjen u njihovim životima, ali tek po silasku Duha Svetoga. Bez prisutnog Isusa koji je zaista bio njihova sudbina i život, samo uz sjećanje na njega i njegove riječi, sa zebnjom i zabrinutošću oko vlastite budućnosti, uz nepoznavanje osobe i snage Duha Svetoga ipak su ustrajali u čekanju i molitvama. Koliko su još krhki, slabašni i zemaljski bili svjedoči njihovo prizemno pitanje Isusa: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?“ Naravno, pomišljali su na obnovu Davidova kraljevstva i uspostavu prostranog i slavnog zemaljskog kraljevstva Izraela.

Samo ih je povjerenje i pouzdanje u Isusa držalo u dugotrajnom iščekivanju i ustrajnoj molitvi. To pouzdanje se temeljilo nadasve na čudesnom Isusovom uskrsnuću. Isus im je prema riječima Luke „mnogim dokazima pokazao da je živ…“ Izvan svake sumnje je da je prisutnost Isusove majke, koja je strpljivo, sabrano i predano ispunjavala riječ svoga sina, među njima utjecalo na to da ustraju u iščekivanju. Može se reći da su oni izmolili Duha Svetoga.

Promislimo što bi se dogodilo da učenici nisu poslušali Isusovu zapovijed? Na njima je ležala ogromna odgovornost koje oni nisu bili svjesni. Bog je zamislio da upravo oni budu jezgra, kvasac i ishodište velike, sveopće Crkve.

Slična je odgovornost i na nama. Duh Sveti je nesumnjivo konstanta koja je djelotvorna u životima pojedinaca i nekih crkvenih zajednica.

Međutim, činjenica je da uskogrudnost, sebičnost, oholost i općenito tjelesnost većine kršćana sprječavaju njegove blagotvorne intervente u živote ljudi. Na većini je kršćana iščekivati i uporno moliti za silazak Duha u njihova srca po primjeru prvotne kršćanske zajednice.

Ako ti zbog objektivnih okolnosti nije moguće pristupiti nekoj zajednici moli i iščekuj Duha Božjeg sam. Nemoj reći da nemaš vremena za to. Mnogi će naime olako ustvrditi da su djeca Božja i praktični vjernici, ali za dugotrajnu molitvu i ustrajno iščekivanje sile Duha Svetoga neće naći vremena. Za onog ili ono što se stvarno voli i cijeni čovjek će uvijek naći vremena. Pitanje je čemu ili kome dajemo prioritet u našim životima. Shvati da o tebi i tvojim odlukama ovise životi, spas i sudbina mnogih ljudi.

Vrlo je važno reći da iščekujući Duha Svetoga čekaš osobu, nježnog prijatelja, brata i zaručnika a ne neku teološku apstrakciju.

U zabludi su vjernici koji su nanovo rođeni tj. kršteni Duhom Svetim i možda imaju poneki dar Svetog Duha ako misle da je to dostatno. U Pismu se koristi termin pomazanje Duhom Svetim i ono podrazumijeva silu i stalno vodstvo Svetog Duha u životu vjernika. Nije li sv. Pavao napisao potaknut Duhom: „Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji“ (Rim 8,14). Dakle, prava djeca Božja su samo oni koji se daju ponizno voditi od Duha u svim okolnostima vlastitog života.

I još je nešto veoma važno: izmoliti darove Duha Svetog. Ne kaže li Pavao ovo: „Težite za ljubavlju, čeznite za darovima Duha, a najvećma da prorokujte“ (1 Kor 14,1). Ne spominje sv. Pavao bez razloga težnju za ljubavlju i paralelno darove Duha jer se ljubav prema bližnjima manifestira upravo kroz darove Duga Svetoga. Samo jedno stvarno očitovanje Duha na pojedincu ili članovima zajednice može više uvjeriti prisutne u Božje djelovanje nego li mnogobrojne konvencije, konferencije, teološke tribine o Duhu Svetom.

Tek će ti Duh Božji, dragi čitaoče, posvjestiti na odgovarajući način veličinu ovog blagdana i osvijetliti njegovu središnju činjenicu: da je Otac Slave svog Sina „posjeo sebi zdesna na nebesima“ (Ef 1,20b).

 

Vlč. Vinko Pilić

PODIJELI