Papa – trima Isusovim kušnjama izložen je svaki kršćanin
Sveti Otac za vrijeme svete mise u svetištu Gospe Guadalupske u Meksiku (Meksiko, 13. veljače 2016. g.). – AFP
Sveti Otac je jučer (13. veljače 2016.), u svetištu Gospe od Guadalupe, u Ecatapecu, predvodio euharistijsko slavlje pred više tisuća vjernika. Papa je već rekao kako je u Meksiko došao i zbog toga da iskaže štovanje Majci Božjoj od Guadalupe, pred čijom se slikom i pomolio. Donosimo njegovu jučerašnju propovijed:
Prošle srijede smo započeli liturgijsko vrijeme korizme, u kojoj nas Crkva poziva na pripravu, za proslavu velike svetkovine Uskrsa. Posebno (liturgijsko) vrijeme, prikladno da se sjetimo dara svoga krštenja, kada smo postali Božjom djecom. Crkva nas poziva da oživimo dar koji nam je dala, da ne dopustimo da se taj dar u nama uspava kao da bi to bilo nešto što pripada prošlosti ili daleko sjećanje. Korizma je i vrijeme prikladno za obnovu radosti i nade; da se osjetimo ljubljenim sinovima i kćerima našeg Oca. Otac koji nas čeka kako bi s nas svukao odjeću iscrpljenosti, ravnodušja, nepovjerenja; kako bi nas zaodjenuo dostojanstvom koje samo istinski otac i majka znaju dati svojoj djeci; odjećom satkanom od nježnosti i ljubavi.
Naš Otac, otac je velike obitelji. On je «naš» Otac. Ima ljubavi, ali ne zna roditi i stvoriti «samce» među nama. On je Bog obitelji, bratstva, razlomljenoga kruha. On je Bog onoga Oče naš, a ne «oče moj» ili «očuše moj«.
Božji san svoje mjesto nalazi u svakom od nas, tako da svakog Uskrsa, u svakoj Euharistiji koju slavimo, možemo biti Božjom djecom. To je san koji su sanjali mnoga naša braća i sestre tijekom povijesti; san posvjedočen krvlju tolikih mučenika – onih davnih kao i ovih iz našeg vremena.
Korizma je vrijeme obraćenja. Svakodnevno se možemo uvjeriti da je ovaj san stalno izložen prijetnjama oca laži – onoga koji nas želi razdvojiti – čineći tako društvo podijeljenim i razlomljenim. Društvo od samo nekoliko njih, i samo za nekoliko njih. Koliko često u svom životu ili u svojoj obitelji, među prijateljima i susjedima, iskusimo bol koja raste kada se ljudsko dostojanstvo, koje imamo u sebi ne priznaje. Koliko smo puta smo plakali i žalili, shvaćajući da nismo priznali dostojanstvo drugih. Koliko često – i boli me to reći – bijasmo slijepi i zatvoreni za prepoznavanje i priznavanje svojeg vlastitog i dostojanstva drugih?
Korizma je vrijeme za ponovno reguliranje svojih osjeta, za otvaranje očiju za učestale nepravde koji su u izravnoj suprotnosti sa snom i planom Božjim. Vrijeme je da demaskiramo tri velike napasti, koje su pohabale i zgužvale sliku koju Bog u nama želi stvoriti:
Tri su napasti kojima je Krist bio napastovan; tri su napasti kojima je kršćanin izložen, a koje nastoje uništiti istinu na koju smo pozvani. Napasti koje nas žele srozati i srušiti.
Prva kušnja: bogatstvo – prisvajanje dobara koja su dana za sve, koristeći ih jedino za sebe ili za “svoje”. To znači prisvojiti kruh zarađen znojem drugih; ili čak po cijenu života drugih. Takvo bogatstvo ima okus boli, gorčine, patnje. To je kruh koji hrani djecu neke obitelji ili iskvarena društva.
Druga kušnja: taština. To je potraga za prestižem, utemeljena na stalnoj diskvalifikaciji onih koji su “nitko i ništa.” Očajničko traženje onih “pet minuta slave” koje ne oprašta “slavu” drugoga. Ovo pak otvara prostor za treću i goru kušnju – ponos, oholost, odnosno traženje nadmoći bilo koje vrste, gdje se netko hrani osjećajem da ne živi “životom običnih smrtnika” i gdje se svakodnevno moli: “Hvala ti Gospodine, jer nisam poput njih” (molitva carinika).
Tri Isusove kušnje … Tri iskušenja s kojima se kršćani bore svaki dan. Tri kušnje koje pokušavaju srozati, uništiti i oduzeti radost i svježinu evanđelja. Koje nas zatvaraju u krug uništenja i grijeha. Valja nam se se zapitati, pa se i zapitajmo:
«U kojoj mjeri smo svjesni tih napasti u sebi samima, u svojoj osobi? U kojoj mjeri smo se navikli na stil života i mišljenje da se u bogatstvu, ispraznosti i u ponosu nalazi izvor i snaga života? Koliko zaista vjerujemo da su briga i skrb o drugima, naša briga za kruh, dobar glas i dostojanstvo drugih, izvor radosti i nade?»
Izabrali smo Isusa, a ne vraga. Ako se sjetimo onoga što smo čuli u Evanđelju, Isus ne odgovara đavlu svojim riječima, nego riječju Božjom, riječima svetoga Pisma. Zato, braćo i sestre – utuvimo si to u glavu: s vragom se ne raspravlja! Ne može se s njim dijalogizirati, jer nas uvijek pobijedi… Jedino ga moć Božje riječi može pobijediti!
Izabrali smo Isusa, a ne vraga: njegovim (Isusovim) stopama želimo ići, ali znamo da nije lako. Znamo što to znači biti zaveden novcem, slavom i moću. Zato nas Crkva u ovo vrijeme poziva na obraćenje, s jednom sigurnošću: da nas On čeka; i naše srce želi iscijeliti od svega što ga srozava ili što srozava druge.
To je Bog koji ima ime: Milosrđe. Njegovo je ime naše bogatstvo; naša slava, naša moć; i u njegovo Ime još jednom ponavljamo riječi psalma: “Bog moj u koga se uzdam” (Ps 91/ 90.2). Hoćemo li to ponoviti zajedno, tri puta? ” Bože moj u koga se uzdam!”, “Bože moj u koga se uzdam!”; “Bože moj u koga se uzdam!” Neka Duh Sveti u ovoj Euharistiji obnovi u nama sigurnost da je Njegovo ime Milosrđe i da svaki dan iskusimo da Evanđelje “ispunja srce i cijeli život onima koji se s Isusom susretnu “, znajući da se s njim i u njemu “uvijek iznova rađa radost” (br. Evangelii gaudium, 1).
Izvor: Portal Vatikanskog radija na hrvatskom jeziku
Foto: AFP
