Lk 1,39-45
U Bibliji možemo pročitati o mnogim susretima. No, ovaj što ga opisuje Lukino evanđelje je poseban, topao, bogat teološkim porukama. Izaziva radost i poziva na ljubav. Susret dviju Majki, koje u svojoj utrobi nose novi život. U tom susretu možemo promatrati ljudske osjećaje. Pun je života. Sve je toliko dirljivo da čedo u Elizabetinoj utrobi pokreće svoje udove. Ivan osjeća radost jer je živo biće od trenutka začeća. Činjenica je da dijete u majčinoj utrobi sve osjeća, zapaža i sve se to utiskuje u tajnu svojega bića. To je već život, osoba.
Tu gdje je Marija tu je i Isus, tu je i Duh Sveti. I Marija pod svojim srcem nosi dijete tek začeto. Prema anđelovim riječima pozna njegovo ime. Njezino čedo zove se Isus –Emanuel što znači Bog s nama. Elizabeta, potaknuta Duhom Svetim, Mariju naziva „blaženom što povjerova riječi Gospodnjoj“ i naziva je Majkom Gospodina svoga.“ To su nam dragocjeni podatci. Govore da je Marija majka Boga. Ona je blažena. Pretpostavljam da se zbog ovog radosnog susreta trudnicu običava nazivati i ženom u blagoslovljenom stanju. Novi je život dar neba i blagoslov obitelji. Odatle izvire duboko poštovanje prema svakom začetom ljudskom biću.
Marija se divno ponaša. To zaslužuje našu pažnju. Ne misli na sebe, nego svoju radost želi podijeliti s Elizabetom. Koliko tu ima ljubavi! Imam dojam da se u ovom radosnom susretu ljubav prelijeva poput nabujalih rijeka. To su rijeke milosti Duha Svetoga, o kojima čitamo u evanđelju. Marija je ispunjena Duhom Svetim. Ona je nositeljica Duha Svetoga, koji je izvorom radosti. Njezina radost prelazi na Elizabetu. Marija je poslušna nadahnućima Duha Svetoga. Zato zajedno s Marijinim ulaskom u Elizabetinu kuću ulazi mir i radost. Marija čvrsto vjeruje, puna je milosti. I to je dar za Elizabetu i razlog za radost. Poslužuje stariju rođakinju ponizno i bez prigovora. Sve to spaja međusobna ljubav. Možemo si zamisliti zagrljaj dviju sretnih majki i osjetiti toplinu tog čudesno susreta.
Priželjkujemo katkad i mi takve susrete danas? Radujemo li se novom životu što ga skriva majčina utroba? Svako začeto dijete želi osjetiti radost svojih roditelja. Sluša svaku riječ iako je ne razumije, shvaća je svojim srcem. Prepoznaje jezik ljubavi. Kada bi svako dijete bilo iščekivano i dočekano već u začeću s toliko radosti i pažnje, kao što je slučaj u susretu Marije i Elizabete, sigurno bi bilo manje bolesne i nesretne djece. Ljudi bi bili posve sretni. Manje bi bilo psihičkih bolesnika i „otpisanih iz ovog života.“ Svatko od nas nosi u sebi to čudesno razdoblje iz majčine utrobe u svome srcu, u pameti. Svaki događaj kao da je kodiran u splet životnih događaja.
Kakvi su naši susreti, razgovori? U susretu dviju radosnih majki nema negativnih razgovora, ogovaranja, osuđivanja. Tu se prepoznaje samo darivanje nesebične ljubavi. To je susret klicanja, zahvaljivanja i nepresušne radosti. Tu nema straha i negativnih osjećaja, koji su nama poznati. Susret Marije i Elizabete je eksplozija radosti. Koliko su nama potrebni takvi susreti! Možemo li uistinu povjerovati da je takav susret uopće moguć? Radost je i naša čežnja. Darujmo si je uzajamno. Trudimo se oko naše blagosti, gostoljubivosti, poniznosti. Neka naši međuljudski susreti budu uvijek u sili Duha Svetoga, bez skrivenih nakana i želja. Čini se kao da nam danas nedostaje stisak dlana, zagrljaj i riječi ljubim te, volim te. Pokušajmo krenuti naprijed s vjerom u sili Duha Svetoga.
Pater Arek Krasicki
