FOTO: Mirna Prpić

Onu posebnu svježinu, kao kada ponovno prodišeš.

Onu koja je potrebna tijelu da izbaci iz sebe sve loše i negativno, a primi u sebe nešto novo i nešto svježe.
Bio je 4.dan nove godine.
Prethodnu noć padao je snijeg.
Padao je polako i tiho, gusto, da jednostavno ne možeš, a da ti srce ne poskoči kao djetetu kada ugledaš tu igru pahulja.
Iako sam bila pri tome da novogodišnje odluke neću donositi, shvatila san da sam prodisala.
Ozdravila i prodisala nakon gripe, ali i unesla nešto drugačije u svoj život, nešto poput djelića nekog novog početka.
Moja prva pomisao bila je: Bože, hvala ti!
Bila sam sretna što mogu ponovno promatrati svijet istim očima i uživati u onome što nam priroda daje.
Zapitala sam se kako li je tek onima koji leže u bolničkoj postelji, ili u svojem domu, u svome krevetu koji im je nekada bio tek meka radost za bezbrižan san, a sada im je teret.
Pitala sam se kako li je onima koji znaju da neće dočekati miris novog proljeća, a kamoli tek idući Božić?
Bože, budi nam svima u milosti!
A od mene jedno veliko hvala što dišem punim srcem svjež zrak i upravo promatram kako još jedan dan odlazi na počinak, uz pratnju čarobnih boja neba.
Bože hvala!
Mirna Prpić
PODIJELI