ČITANJA: Mudr 9,13-18b; Ps 90,3-6.12-14.17; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33

NAPOMENA: ▪ Izostavlja se slavlje Rođenja Bl. Djevice Marije, osim gdje se slavi kao svetkovina (naslov crkve, zaštitnica župe).

 

Prvo čitanje: Mudr 9, 13-18b

Tko će se domisliti što hoće Gospodin?

Čitanje Prve knjige o Kraljevima

 

Otpjevni psalam:Ps 90, 3-6.12-14.17

Pripjev: Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena.

 

Smrtnike u prah vraćaš
i veliš: »Vratite se, sinovi ljudski!«
Jer je tisuću godina u očima tvojim
ko jučerašnji dan koji je minuo
i kao straža noćna.

Razgoniš ih ko jutarnji san,
kao trava su što se zeleni:
jutrom cvate i sva se zeleni,
a uvečer već se suši i vene.

Nauči nas dane naše brojiti
da steknemo mudro srce.
Vrati se k nama, Gospodine! Ta dokle ćeš?
Milostiv budi slugama svojim!

Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim
da kličemo i da se veselimo u sve dane!
Dobrota Gospodina, Boga našega, nek bude nad nama!
Daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek uspije!

 

Drugo čitanje: Flm 9b-10.12-17

Primi ga, ne kao roba, nego kao ljubljenoga brata.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filemonu

 

Predragi: Ja, Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa, molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni veoma korisna. Šaljem ti ga – njega, srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima evanđelja. Ali ne htjedoh preko tvoje volje da ne bi tvoja dobrota bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu. Smatraš li me dakle drugom, primi ga kao mene.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Lk 14, 25-33

Tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!

Tko od vas, nakani graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«

Riječ Gospodnja.

 

Homilija

 

Ne znam kako vama, ali meni je jako dugo bilo nejasna ova Isusova izjava koju je zapisao sv. evanđelist Luka.  »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!  Ova riječ, “mrzi” mi se nikako ne uklapa u karakter ljubavi koji je Isus pokazao. Nije li Isus odjednom postao nedosljedan.

Tražeći odgovor na tu svoju dvojbu zaključio sam da u kulturološkom kontekstu ova riječ “mrzi” ipak ima nešto drukčiji smisao nego kako ju mi razumijemo. I u Starom Zavjetu možemo naći sličan izraz. Npr. Bog kaže kako ljubi Jakova a mrzi Ezava. Jeli Bog stvarno mrzio Ezava? Ne, nije. Čak ga je i blagoslovio. Ova riječ “mrzi” u kulturološkom kontekstu ima za cilj da iskaže taj kontrast ili razliku naše ljubavi prema Kristu između, u našem slučaju, Njega i nama dragih osoba.

S druge strane kada govorimo o ljubavi, posebno o Božjoj ljubavi, nekim automatizmom uglavnom razmišljamo o nekoj pozitivnoj emociji. Ali kada je Božja ljubav u pitanju, tada je emocija na zadnjem mjestu. Za Isusa je ljubav stav koji ima prema nama ljudima. Ona nije uvjetovana nikakvim emocijama ili nekim psihofizičkim stanjem. On nas ljubi u svim okolnostima u kojima bi se našli.

U ovom razgovoru, po ne znam koji put, Isus želi naglasiti kako Kraljevstvo Nebesko nije nešto jeftino, kako to nije nešto što možemo olako postići. Kraljevstvo nebesko nije nešto usputno, nešto gdje možemo doći kada imamo vremena. Isus želi naglasiti da je to nešto za što moramo sve dati. Na kraju krajeva, nije li Isus sve dao što je imao, kako bi nam osigurao Kraljevstvo nebesko.

Isus je često upozoravao na podijeljenost u našoj duhovnosti. Ponekad su Isusu dolazili ljudi sa čudnim zahtjevima. Jedan je izrazio želju da slijedi Isusa, ali ga je molio da mu Isus da toliko vremena da sahrani oca. Očito mu još otac nije umro, već ga je htio dohraniti i tek kada umre sahraniti ga. Isus mu je odgovorio: “Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.  Mat. 8,22. Nije li Isus ovdje pokazao nehumanost. Traži li On od učenika da zanemaruju svoje roditelji. Nipošto! On samo govori da sve što je izvan Kraljevstva nebeskog je mrtvo. Život je jedino u Njemu, i život vječni može se dobiti isključivo po Njemu.

Danas ima puno ljudi koji prihvaćaju Krista kao svog Spasitelja. Oni imaju puna usta Isusa i spasenja koje daje. Međutim, njihov život je sve drugo samo ne život Kristovog sljedbenika. Oni žele i prihvaćaju Isusa kao svog Spasitelja, ali ne kao i svog Gospodina ili gospodara svog života. Njihova životna poruka kao da glasi: “Isuse! prihvaćam te kao Spasitelja. Prihvaćam tvoju žrtvu kao zamjenu za moj grijeh koji sam učinio. Međutim, sada me ostavi da živim život punim plućima. Ja volim ovaj svijet i sve što on daje. Volim uživanja, a još volim i neke stvari koje ti smatraš da su grijeh. Na kraju, neće li tvoja milost doći do većeg izražaja s time što ja griješim.”

Drugi opet nalaze drugi izgovor. Oni kao da kažu: “Isuse! ja te želim slijediti, ali mi okolnosti ne daju. Imam još malu djecu. Sačekaj da ih podignem, tada ću te slijediti u potpunosti.”

Slijedeći nalaze izgovor da ne mogu ići za Isusom jer im je teret života prevelik. Možda su nezaposleni, pa imaju problema sa životnom egzistencijom. Možda ih je ili nekog užeg člana obitelji zahvatila neka teška i neizlječiva bolest. Životnih problema je na tisuće. Zasigurno se mnogi pitaju, a kako da idem za Isusom s tolikim teretom životnih problema. Isus im poručuje: I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik! Nositi svoj križ nije lako. Mnogo puta bi jako željeli da zbacimo taj križ i pobjegnemo od problema koji nas muče. Međutim, to nije jednostavno. Mnogi to pokušavaju riješiti na svoj način pribjegavajući već poznatim metodama kao što je alkohol, droga ili neki drugi oblik ovisnosti. Istina, tim načinom ćemo možda skinuti svoj prvi teret, ali ćemo preuzeti daleko veći teret koji nas doslovno može zdrobiti. A Isus? On daje sasvim jednostavno rješenje. On poziva: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Mat. 11,28. Krist od nas ne traži da nosimo Njegov križ. On nas poziva da nosimo svoj vlastiti, a s Njime je to najlakše.

Mogli bi nabrajati razloge u nedogled zašto ljudi žele prihvatiti Krista, ali s određenom rezervom. Ono što je značajno, Isus ih upozorava: “Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Mat. 6,24.

U svom obraćanju ljudima Isus priča dvije prispodobe. Prva je o gradnji kule: Tko od vas, nakani graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’

Ovo je prispodoba o Kraljevstvu nebeskom. Isus govori kako su zemaljske relacije jasne i razumljive, i te se slike mogu se prenijeti i na duhovnu relaciju. Želimo li slijediti Krista u Kraljevstvu nebeskom, mi moramo računati s time da u njega moramo uložiti sve bez ikakve rezerve. Ne možemo računati na Kraljevstvo nebesko ako imamo bilo kakvu zadršku, pa odnosila se ona i na naše najbliže. Sv. Petar je izjavio jednom prigodom pred Velikim vijećem kada su od njega tražili da prestane govoriti o Isusu: Petar i apostoli odvrate: “Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Dj. 5,29.

Naše spasenje slično je gradnji kule. Ono što je važno naglasiti je da nam je Bog za tu gradnju dao na raspolaganje kompletan materijal. Za tu gradnju imamo projekte i svu tehničku dokumentaciju. Dobili smo kompletan građevinski materijal, i na nama je samo da gradimo. Nešto slično je sv. Petar opisivao u svojoj poslanici. Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude. 2.Petr. 1, 3.4. Mi ne moramo brinuti o materijalu za izgradnju naše kule spasenja. Ipak o nečemu moramo brinuti. Moramo graditi. Sv. Petar dalje nastavlja: Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost,  pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav. 2. Petr. 2,5-7.

Sve nam je darovano. Sav materijal za izgradnju naše kuće spasenja je pripravljen. Na nama je da gradimo, i to bez ikakve rezerve. Ne znam, jeste li nekada prolazili kraj nekog gradilišta gdje se započelo s radovima i prestalo se graditi. Vidio sam jedno takvo gradilište i to me je odmah asociralo na tu sliku. Temelji su stajali nekoliko godina, i mraz i zima učinili su svoje. Ploča na temelju se je doslovno odlijepila od temelja. Ciglene blokove koji su bili pripremljeni za gradnju, mraz je pretvorio u hrpu lomljene cigle koja se mogla jedino raširiti po zemlji jer za gradnju nije bila adekvatna. Zašto se to dogodilo? Očito zbog toga, jer je investitor imao loš plan. Umjesto da gradi, da materijal koji ima ugradi u kuću koju je trebao napraviti, on je imao neki drugi, za njega važniji posao. Rezultat takvog stanja je bila propast materijala i ruglo na gradilištu.

Ne ponašamo li se u našem duhovnom životu ponekad slično. Koliko puta doslovno podcjenjujemo taj Božji dar milosti koji nam daje, i opravdavamo to sa svojom logikom. Pogledajmo samo neke elemente. Bog je po svojoj milosti nam dao da imamo djecu, a što mnoge žene rade. Razmišljaju o pobačaju, jer kako one tvrde, nemaju uvjete da rode i odgajaju dijete, jer im se pokvarila perilica rublja. Bog nam je dao svoj dan da bi ga u zajednici sa svojom obitelji proveli s njime, a mi to koristimo kao svaki drugi dan ne razmišljajući o danu Gospodnjem. Mogli bi takve stvari nabrajati u nedogled. Bog nam je sve dao po svojoj milosti, a mi onda razmišljamo trebali nam to uopće. Umjesto da gradimo tu duhovnu kuću spasenja, mi imamo neke druge planove, neke druge prioritete, a darovi Božje milosti nam propadaju negdje vani.

Isus je također iznio i još jednu, drugu prispodobu.  Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Na žalost, naš život je mnogo puta borba protiv Boga. Mi bi s Bogom htjeli ući u rat. Nismo zadovoljni s onim što nam Bog daje. Isus nas upozorava da je takav rat besmislen, jer je istog trenutka osuđen na poraz. Naš Bog je svemoguć. Mnogo je jači od nas. Besmisleno je ratovati protiv Boga. Sv. Pavao je to vrlo precizno definirao: Strašno je upasti u ruke Boga živoga. Hebr. 10,31. U ratu protiv Boga smo odmah osuđeni na poraz.

Na žalost, mnogi danas smatraju da se mogu postaviti iznad Boga. Možda čak trenutno i uspijevaju. Na kraju shvate da su izgubili. Današnje čovječanstvo misli da može samo riješiti svoje probleme. Velike korporacije doslovno ucjenjuju sa svojim tehničkim rješenjima koje na kraju rezultiraju bolest pa i smrt tisućama ljudi. Milili su da će pobijediti samog Boga, ali su doživjeli teški poraz.

Svi smo mi na neki način objavili rat samom Bogu. Očito nam se ne sviđa uređenje i poredak koji nam Bog nudi. Mi mislimo kako bi mogli bolje i mislimo kako mi bolje znamo što je za nas dobro. Tada se događa da u tom ratu razbijemo glavu, i tako ranjeni više ne znamo što bi sa sobom. Krivimo Boga za probleme koje imamo u životu. Ipak postoji radosna vijest. Isus ju je definirao u ovoj prispodobi. Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Bog nam nudi mir. Nije li to fantastična vijest. U ovom uzburkanom i nemirnom svijetu, Bog nam daje svoj mir. Isus je rekao: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Ivan 14, 27.

Naravno, svaki onaj tko pokušava služiti dvojicu gospodara, i to onih koji su neprijateljski orijentirani jedan prema drugome, ne može dobiti taj mir. Za uspostavu mira postoji između ostalog jedan važan uvjet koji je Isus naglasio: Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.« Svojom snagom ne možemo postići ništa. Želimo li pripadati Kristu i biti građeni Nebeskog kraljevstva, moramo mu se predati bez ikakve rezerve.

Na kraju bi se vratio na Isusove početne riječi. Znači li to da ukoliko se opredijelimo za Krista moramo zanemariti svoje najbliže, svoje roditelje, svoju djecu, suprugu, prijatelje. Nipošto. Naprotiv, tek kada se u potpunosti predamo Isusu, tada ćemo biti u stanju pokazati istinsku ljubav prema roditeljima, djeci i ostalima koji su nam bliski. Isus je rekao: Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Iv. 15,5 c.

Mnogi roditelji danas misle kako će za svoju djecu osigurati svjetlu budućnost. Oni im osiguravaju sve materijalne uvjete smatrajući kako će to djeca prihvatiti sa zahvalnošću i krenuti putem prosperiteta. Umjesto toga, djeca krenu putem koji roditelji nisu željeli. Krenu putem droge, kocke ili neke druge ovisnosti. Roditelji su mislili da ljube svoju djecu, a u stvari su ih mrzili. Bez Božje milosti, mi nismo u stanju ni svoju djecu istinski voljeti.

Kao što je sv. Pavao primijetio: Strašno je upasti u ruke Boga živoga. Hebr. 10,31. Nama ipak ostaje samo jedna opcija. Ona je, upasti u ruke Boga živoga. Možda nam život ponekad nametne i neke neugodne trenutke za koje smatramo da ih je Bog trebao riješiti. Možda su naše molitve upućene Bogu da to otkloni od nas ostale neuslišane (barem to tako mi razumijemo).  Ipak mi nemamo drugog osim našeg Boga kome bi mogli uteći. Nije nikakav problem da mu kažemo u molitvi: “Bože! ja mislim da si ovo trebao spriječiti. Ne razumijem zašto to nisi uradio, ali nemam drugog kome bi mogao uteći.” Bog je obećao da će nam nakon svega podariti svoj mir. To je ono što nam u životu najviše treba.

Neka vas sve dobri Bog blagoslovi.

Zvonko Presečan

Bruno Petrušić lic. theol.

PODIJELI