„Utopljeno dijete na turskoj obali uhvaćeno na fotografiji koja je obišla svijet u srijedu bio je trogodišnji Aylan Kurdi. On je umro, zajedno sa svojim petogodišnjim bratom Galipom i njihovom majkom Rehan ( 35 ), u očajnom pokušaju da dođu u Kanadu,“ stoji u tekstu lista National Post.
„Novinari koji su kasnije pričali sa obitelji doznali su da je obitelj ranije zatražila vizu za Kanadu no ona je odbijena. Očeva sestra Teema, frizerka koja je preselila u Vancouver prije 20 godina, rekla je da su otac i majka te dva dječaka trebala doći u Kanadu na temelju G5 vize koju sponzorira privatna osoba, no ministarstvo imigracije je to odbilo u lipnju uz obrazloženje da je riječ o složenom procesu prijave kad su u pitanju izbjeglice iz Turske“, piše news.nationalpost.com.
Prema pisanju Daily Maila, ta sirijska obitelj Kurdi krenuli su prema Europi u pretrpanom brodu. Njihov brod se prevrnuo usred noći blizu otoka Kos u Grčkoj.
Osim njih, utopilo se još 3 djece.
Nisu imali šanse protiv jakih morskih struja…
Uvijek i stalno, konstantno se povlači pitanje krivnje. Tko je kriv?
Roditelji koji su pobjegli od „lagodnog“ života i nisu bili zadovoljni „ljubaznošću i gostoljubivošću“ domaćina u Turskoj pa su silom željeli prebjeći u Kanadu?
Tko je kriv?
Pišu mediji (sramota ljudi moji) da je, citiram, „utopljeni dječak bio lijepo odjeven i dobro uhranjen pa roditeljima nije bila sila vući ga preko granica.“
?!?!?!?!
Jest, dijete bi trebalo imati dronjke na sebi i biti pothranjeno, prema čijim mjerilima, ljudi, tko ga je izvagao i van dao njegove proporcije da bi tamo neki šljam ljudski procjenjivao je li njegova težina idealna za ostanak ili prebjeg????
Bože, u želucu mi raste gruda, lavina, iz mene istječe očaj…
Čitam te hladne napise po portalima, vrište ta slova krivnju njihovu jer su dobro nahranjenu i odjevenu djecu vodili u bolje sutra!!!!!
Da, gledaju i koju marku odjeće siroče nosi na sebi i je li prema toj istoj marki djetešce kandidat za izbjeglištvo iz izbjeglištva u neki tamo obećani svijet u kojemu ga čeka zabrinuta tetka koja noćima ne spava, sjedi na telefonu i očajnički želi doći do svojih nećaka, brata i šogorice?
Je li vam nepoznat taj osjećaj zabrinutosti za svojtu?
Ako je, onda zahvalite Bogu što je i ne daj Bože da ga ikada osjetite!
Tko je kriv?
Manipulatori koji vode ovaj naš ispaćeni svijet, zaglupljuju nas preko medija svojim lažima i vode nas kao guske, a mi gačemo i gacamo za njima poput prave peradi?
Lideri koji su od davnih dana proveli onu staru: „zavadi pa vladaj“?
Koji su operirani od osjećaja empatije i kojima je glavni interes smanjiti populaciju na kugli zemaljskoj.
Nisu to nikakve teorije zavjere…to je jednostavna praktična istina koju bi vidjeli svi da odmaknu pogled sa nebuloznih serija i skečeva i raznoraznih Bigbrother-a koji od naših moždanih ćelija rade samo prazne samice u kojima uskoro neće biti ništa osim te zaglušujuće, iritantne, teške praznine.
A onda slijedi praznina duše…
Manjak osjećaja…
Suze koje presahnu…
Slika sirotog Aylana preplavila je svijet.
Očajne su kućanice digle pogled sa svojih „sapunjara“ i zgrožene se probudile iz sna u kojemu uljuljkane u sigurnost svojih svjetova sanjaju, flegmatične i zbrinute. Sad će ubrzo opet zaspati…Neka prođe hajka oko ovog „slučaja“…
Probudile su se medijski eksponirane ličnosti, celebrytiji, i danas svatko na ovu temu ima nešto za reći. Probudili su se osjećaji suosjećanja i empatije – za novine i televiziju.
Nakon što se svjetla kamera ugase, zaborav je skoro pa opipljiv.
Probudili su se i ljudi koji zagovaraju zatvaranje granica, otvaranje granica, prihvat izbjeglica, ne-prihvat izbjeglica. Govore i usput upiru prstom na krivce i ne-krivce.
Optužuju, osuđuju, okrivljuju.
Kroz nekoliko dana i ovdje će zaborav postati gust poput magle, udisati ćemo ga poput zraka, poput anestetika.
Na društvenim mrežama svatko širi svoje osvrte na ovu tragediju, kršćani pale virtualne svijeće, slike tih istih svijeća vrte se i vrte, a sutra, da već sutra, slike svijeća zamijenjene su nekimdrugim afinitetima i maleni Aylan pada u bezdan zaborava…
Što on ima od tih virtualnih svijeća???
Što on i njegov braco imaju od svih tih slova na ekranu, slova koja urlaju na papiru, virtualnih svijeća i presahlih suza koje kapaju samo i isključivo s ovih mrtvih, hladnih ekrana???????????????????’
Što njihova majka, koja ih čuva u naručju negdje tamo gore, ima od licemjerja kojima smo zatrovani, koje nas je preplavilo pa vrištimo preneraženost, zgražanje i bol, a duše su nam – S UH E – poput bunara tamo negdje u selu u Dalmatinskoj zagori iz kojega su stanovnci raselili po svijetu.
Što njihov otac ima od svih tih prstiju uperenih u njega, od vrisaka „krivice“ s jedne i od „suosjećanja“ s druge strane?
Mi, vjernici, jel`, smo ispunili svoju kršćansku dužnost, zapalili smo tu, eto, virtualu svijeću, izmolili naše molitve, pa „pokoj vječni daruj mu Gospodine…“ i to je to!
Nismo dali milodar prosjaku, ali, izmolili smo jednu Zdravomariju da mu da netko drugi.
Nismo kupili paštetu i kilo brašna pa poslali u izbjeglički centar ili neku organizaciju koja prikuplja hum.pomoć, ali smo na statusima objavljivali rečenice i rečenice o tome kako nam duša puca zbog situacije u svijetu.
Jakovljeva poslanica nam lijepo kaže:
„Vjera bez djela je mrtva!“
( 2,14-26 )
Zaista mislite da vam Bog uračunava u pravednost klečanje pred oltarima, a vidi da zatvarate srca pred nemoćnima?
Zar se zaista u stanju same sebe toliko obmanuti?
Valjda jeste, sve ima svoje krajnosti, ali Njega ne možete obmanuti!
Jer da, mi smo krivi za smrt malenoga Aylana. Za smrt njegova brata. Za smrt njegove majke.
Za smrt svih nevinih žrtava svakog mogućeg rata koji je bjesnio na ovoj sirotoj kugli.
Za svaku siroto, nevino djetešce koje je „palo“…
Kako?
Zatvaranjem očiju, guranjem glave u pijesak, mlakošću!!!
Mlaki smo, mlitavi, zatupljeni, uljuljkani u svijetove sapunica i hedonizma, uvaljani u konformizam vlastitih svjetova…
Nismo ni „g“ od gorljivih apostola koji su živjeli svoju vjeru, koji su hodali i životom svjedočili i borili se za Krista!
Čime se ti boriš za Krista?
Čime se JA borim za Krista?
Upijanjem svih slova koje mediji plasiraju i prihvaćanjem laži kao jedne, nepobitne istine, negirajući time sve što je, ne zdravorazumsko, već MORALNO, ako već nećemo ići u krajnosti!!!
MORAL.
Sjećate se?
Čistoća duše, mir, spokoj = moral.
Zavarali smo sami sebe, umorni smo od tog preispitivanja, od morala, od čistoće duše pa smo jednostavno to sve zakopali u pijesak, daleko ispod naših glava i živimo površno, na referendumima zaokružujemo ono što je „in“, djecu odgajamo kao vojnike, ukalupljene, samo da ne „strše“ jer stršanje je „loše“ po mjerilima istih onih ljudi koji su nam nametnuli svoje vrijednosti koje toliko odskaču od onoga moralnog u nama, čistog u Svetom Pismu, ali MI smo im pustili da nam ih nametnu.
Kao guske.
Perad.
Bez vlastitog mozga.
Što da kažem?
Mlaki, flegmatični, ovce kojima treba pastir, ali mi bi pastira koji nam daje konformizam da pasemo travu od koje nam je tijelo zadovoljeno, a Pastir koji nam hrani dušu, e, On je malo „težak i zahtjevan“ pa slijedimo onog prvog. Odn. drugog. Kako hoćete.
Meni je prvi onaj koji jest Prvi i Posljednji.
I vjerujem da su sva dječica, nevine žrtve svih ratova i pokolja, kod Njega. Vjerujem da im je bolje s Njim nego u bilo kakvoj Kanadi.
Ali isto tako vjerujem da sam ja, kao i vi, kriva što on nije došao do Kanade.
Odnosno, što je uopće i ikada s roditeljima morao napustiti svoju rodnu grudu.
Kriva sam jer puštam da me nosi val rezignacije i brige samo za sebe i svoje.
Val sebeljublja i sebičnosti.
Val nehumanosti i hladnoće spram tuđe muke.
Mogu ovdje vrištati slovima koje će možda netko zaista pročitati.
Želi li netko vrištati samnom?
Jer, možda, ako nas se skupi dovoljno da urlamo zajedno, možda naša mlitavost nestane i pretvori se u gorljivost pa onda zajedno pokrenemo val vatrene vjere koja će plamenom ljubavi i suosjećanja, razumijevanja i tolerancije zahvatiti srca drugih i možda, samo možda, konačno nastane – mir.
Ne samo kod nas nego u svijetu.
Ali prvenstveno – u nama.
Kada shvatimo da se iza kulisa neki ljudi poigravaju s nama, kada shvatimo da nam plasiraju laži da nas zavedu, kada otvorimo oči i skrenemo pogled sa televizije koja je tu ionako samo da nas obmane, kada se ugledamo kao marionete u njihovim rukama dok sjede i igraju se s nama – onda, možda, nastane preokret.
Krist nas poziva na buđenje!
Vrijeme je da se razbudimo!
Maja Vidaković
