Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti; tko vjeruje u mene, ne će ožednjeti.

127

MISAO IZ EVANĐELJA DANA

XVIII. tjedan kroz godinu

Nedjelja, 5. 8. 2018.

 

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Izl 16,2-4.12-15; Ps 78,3.4bc.23-25.54; Ef 4,17.20-24; Iv 6,24-35

 

NAPOMENA:
▪ U Republici Hrvatskoj državni blagdan: Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, neradni dan. ▪ Izostavlja se slavlje Posvete Bazilike sv. Marije Velike, osim gdje se slavi kao svetkovina.

 

Prvo čitanje: Izl 16, 2-4.12-15

 Učinit ću da vam daždi kruh s neba.

 Čitanje Knjige Izlaska

 

U one dane: Sva zajednica izraelska u pustinji stade mrmljati protiv Mojsija i Arona. I rekoše im sinovi Izraelovi: »O, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« – rekoše im. »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!« Tada reče Gospodin Mojsiju: »Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li živjeti po mom zakonu ili neće.« »Čuo sam mrmljanje sinova Izraelovih. Reci im: ‘Još večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš.« I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevlaka rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slána uhvatila po zemlji. Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: »Što je to?« Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: »To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 78, 3.4bc.23-25.54

Pripjev:Nahrani ih Gospodin kruhom nebeskim.

 

Ono što čusmo i saznasmo,
što nam kazivahu oci,
predat ćemo budućem koljenu:
slavu Gospodnju i silu njegovu.

Odozgo naredi oblacima
i otvori brane nebeske,
ko kišu prosu na njih mânu da jedu
i nahrani ih kruhom nebeskim.

Čovjek blagovaše kruh jakih;
on im dade hrane do sitosti.
U svetu zemlju svoju on ih dovede,
na bregove što mu ih osvoji desnica.

 

Drugo čitanje: Ef 4, 17.20-24

 Obucite novog čovjeka, po Bogu stvorena.

 Čitanje poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

 

Braćo:Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove.

Ta vi ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjek, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 6, 24-35

 Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti.

 Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Riječ Gospodnja.

 

Homilija

 

Kada čitam izvješće iz Knjige izlaska kako je Bog preveo Izraelce preko Crvenog mora po suhom, razmišljam o oduševljenju naroda tom prigodom. Prizor oko njih bioje  turoban: ogoljele, puste planine, neplodne ravnice, more koje se pružalo u daljini. Na obali mora su ležala razbacana mrtva tijela njihovih progonitelja. Ipak, biblijsko izvješće kaže da su toga trenutka bili puni radosti, svjesni slobode i da je svaka pomisao na nezadovoljstvo bila zatomljena. Toga trenutka oni postaju slobodni i Bog od njih želi učiniti narod koji će biti poseban upravo zbog spoznaje Boga koji ih vodi u slobodu.

Nakon nekoliko dana Izraelci su ušli u pustinju Sin i tu su podigli svoj prvi logor. Njihove zalihe su počele nestajati. Zelenilo je u pustinji bilo oskudno, a stada su se smanjivala. Kako naći hranu za ovo golemo mnoštvo? Sumnja je ispunjala njihova srca i ponovno su počeli mrmljati. Prigovorima protiv vođa koje je Bog imenovao pridružili su se čak i narodni upravitelji i starješine:O, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje! — rekoše im:Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!Premda još nisu gladovali, a i njihove su tadašnje potrebe bile zadovoljene, oni su se bojali budućnosti. Nisu mogli razumjeti kako ovo veliko mnoštvo može preživjeti putovanje kroz pustinju i u svojim mislima su gledali kako njihova djeca umiru.

Gospodin je dopustio da ih okruže teškoće i da se smanji zaliha hrane kako bi se njihova srca okrenula Njemu koji je dotada bio njihov Izbavitelj. Da su ga prizvali u potrebi, Bog bi im dao očiti znak svoje ljubavi i brige. On im je obećao da ih nijedna bolest neće sustići ako poslušaju njegove zapovijedi. Očekivanje da će oni ili njihova djeca umrijeti od gladi bilo je nepovjerenje u ono što je Gospodin obećao.

Bog je na čudesan način izveo Izraelce iz egipatskog ropstva s namjerom da ih odvede u prostranu i dobru zemlju Kanan. Da su vjerovali u Njega, držeći na umu sve što im je učinio, oni bi radosno podnosili neprilike, oskudicu, pa čak i stvarnu patnju. No oni nisu bili voljni vjerovati Gospodinu, osim kad su bili svjedoci stalnih dokaza Njegove moći.

Nevjerojatno je kako su u kratkom vremenu zaboravili gorčinu robovanja u Egiptu. Zaboravili su Božju dobrotu i moć koju im je pokazao kad ih je izbavio iz ropstva. Zaboravili su kako su njihova djeca bila pošteđena kad je anđeo pobio sve prvorođence u Egiptu. Zaboravili su velike prikaze božanske moći kod Crvenog mora. Zaboravili su da je neprijateljsku vojsku koja ih je pokušala slijediti dok su oni sigurno hodili putem koji im se otvorio preplavila morska voda. Oni su vidjeli i osjećali samo trenutne teškoće i kušnje te umjesto da kažu: „Bog je učinio velike stvari za nas, dok smo bili robovi, On od nas stvara veliki narod”, oni su govorili o teškoćama i pitali se kad će se njihovo putovanje završiti.

Bog nije zanemario potrebe Izraelaca. Rekao je njihovim vodama: Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Mojsije je uvjerio zajednicu da će njihove potrebe biti zadovoljene. Ujutro je na zemlji bio tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slana uhvatila po zemlji. Narod je to nazvao “mana”. Mojsije je rekao: To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu. Narod je sakupljao manu i shvatio da je ima u obilju za sve. Kuhali su je u loncu i od nje pravili kolače i ostalo, a imala je okus medenog kolačića. Rečeno im je da svakog dana sakupe određenu količinu po osobi i nisu ništa trebali ostavljati za slijedeće jutro. Neki su pokušali stvoriti zalihe za slijedeći dan, ali ona više nije bila jestiva. Mana za taj dan morala se sakupljati jutrom jer je sunce istopilo sve što je ostalo na zemlji.

Izraelci su se hranili manom četrdeset godina, sve dok nisu došli u naseljenu zemlju: jeli su manu do dolaska na granicu zemlje kanaanske. Ovo ih je čudesno svakodnevno opskrbljivanje tijekom četrdeset godina podsjećalo na Božju neprestanu brigu i nježnu ljubav. Prema riječima psalmiste, Gospodin ih nahrani kruhom nebeskim: Ono što čusmo i saznasmo, što nam kazivahu oci, predat ćemo budućem koljenu:slavu Gospodnju i silu njegovu. Odozgo naredi oblacima i otvori brane nebeske,ko kišu prosu na njih mânu da jedu i nahrani ih kruhom nebeskim. Čovjek blagovaše kruh jakih; on im dade hrane do sitosti. U svetu zemlju svoju on ih dovede,na bregove što mu ih osvoji desnica (Ps 78, 3.4bc.23-25.54). Hranjeni „kruhom nebeskim”, Izraelci su svakoga dana učili da su im, zahvaljujući Božjem obećanju, osigurane životne potrebe kao da su bili okruženi žitnim poljima na plodnim kanaanskim ravnicama. Povijest Izraelaca u pustinji zapisana je za pouku do kraja vremena. Zapis o Božjem postupanju s putnicima u pustinji, o njihovom napretku i nazadovanju, izloženosti gladi, žeđi i iscrpljenosti te o očitom prikazu Božje moći radi njihova oslobođenja, prepun je upozorenja i uputa za sva vremenima. Ta raznolika iskustva predstavljala su školu i pripremu za ulazak u Kanaan. Bog želi da i mi u ovom vremenu poniznim srcem i dobroga duha razmišljamo o kušnjama kroz koje je prolazio drevni Izrael kako bismo se poučili i pripremili za ulazak u nebesku obećanu zemlju.

Slušajući ova čitanja, mnogi se čude nevjerici i mrmljanju Izraelaca misleći da oni ne bi bili tako nezahvalni, ali kad njihova vjera dođe u kušnju, oni ne pokazuju više vjere i strpljenja od drevnih Izraelaca. Kad se nađu u teškoćama, oni prigovaraju zbog načina na koji ih je Bog odlučio oplemeniti. Premda su njihove sadašnje potrebe zadovoljene, mnogi nisu voljni Bogu povjeriti svoju budućnost te se neprekidno brinu da ne bi osiromašili i da njihova djeca ne bi bila prepuštena patnji. Neki uvijek predviđaju zlo ili uvećavaju stvarne teškoće, tako da ne vide mnoge blagoslove koji zahtijevaju njihovu zahvalnost. Prepreke na koje oni nailaze, umjesto da ih potaknu da traže pomoć od Boga, jedinog izvora snage, odvajaju ih od Njega jer u njima pobuđuju nemir i nezadovoljstvo.

Je li dobro da budemo tako nevjerni? Zašto moramo biti nezahvalni i nepovjerljivi? Isus je naš prijatelj, cijelo se Nebo zanima za našu dobrobit, a naše brige i strah ožalošćuju Božjeg Svetog Duha. Mi se ne trebamo prepustiti zabrinutosti koja nas nagriza i iscrpljuje, a ne pomaže nam da podnosimo kušnje. Ne trebamo davati mjesta nepovjerenju u Boga koje nas tjera da pripreme za buduće potrebe postanu našom glavnom životnom zadaćom, kao da je naša sreća u zemaljskim stvarima. Božja volja nije da Njegov narod bude opterećen brigama. Ali Gospodin nam ne kaže da na putu nema opasnosti. On ne govori da će uzeti ljude iz svijeta grijeha i zla, već nas upućuje na utočište koje nikada nije iznevjerilo.

Ovo životno iskustvo izraelskog naroda pokazuje da je Bog spreman ispuniti i naše tjelesne, materijalne potrebe. Ali na prvo mjesto trebamo staviti duhovne potrebe. Isus Krist nam kaže: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, i ovo će vam se sve dodati (Mt 6, 33).       

Sveti Pavao nas poziva da više ne živimo poput pogana koji zadovoljavaju samo svoje požude koje ih vode u propast. On kaže: Braćo: Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove.Ta vi ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine (Ef 4, 17.20-24).

Ako na prvo mjesto stavimosvoje duhovne potrebe, Isus Krist nam poručuje  i obećava: Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti. On može zadovoljiti sve potrebe novog čovjeka. Dok je živio na našoj zemlji prošao je čineći dobro ljudima. Između ostalog, jednom prigodom je nahranio više tisuća prisutnog naroda sa samo pet kruhova i dvije ribe. Nakon ovog događaja, mnogi su već sutradan ponovo htjeli sresti Isusa. Budući da ga nisu našli ondje gdje ih je dan ranije nahranio, nastavili su ga tražiti i pronašli su ga na drugoj strani Galilejskog jezera. Od Njegovih učenika doznali su kako je prešao preko i sve što su oni pritom doživjeli: snagu oluje i mnoge sate uzaludna veslanja nasuprot nepovoljnim vjetrovima, Kristovu pojavu i hod po vodi, strah koji ih je tada obuzeo, Njegove umirujuće riječi, Petrov doživljaj i njegov ishod s iznenadnim utišavanjem bure i iskrcavanjem iz lađe – sve je vjerno ispričano zadivljenom mnoštvu. Još uvijek nezadovoljni, mnogi su se okupljali oko Isusa pitajući: Učitelju, kad si ovamo došao? Nadali su se da će s Njegovih usana čuti daljnji opis ovog čuda. Isus nije potkrijepio njihovu radoznalost. Sa žalošću je rekao: Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Nisu Ga tražili s nekim uzvišenijim pobudama, već su se – zato što su bili nahranjeni kruhom – nadali da će primiti i druge zemaljske koristi time što su se povezali s Njim. Isus im je zato poručio: Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni. Nemojte tražiti samo materijalne koristi. Neka glavni napor ne bude staranje za sadašnji život, već tražite duhovnu hranu: upravo onu mudrost koja će ostati za vječni život. To može dati samo Božji Sinjer njega za to ovlasti Bog Otac. Za tren se zanimanje slušatelja probudilo. Uzviknuli su: Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?Što da činimo da bismo  radili djela koja Bog hoće? Oni su izvršili mnoge naporne pothvate da bi se preporučili Bogu i bili su spremni čuti neko novo pravilo uz pomoć kojeg bi mogli pribaviti veću zaslugu. Njihovo pitanje je značilo: Što trebamo činiti da zaslužimo Nebo? Koja cijena se traži da dobijemo život koji će doći? Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao,odgovori im Isus. Cijena Neba je Isus. Put u Nebo ide kroz vjeru u Jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta (Iv 1,29).

Međutim, narod nije odlučio usvojiti ovo izlaganje božanske istine. Isus je vršio baš ono poslanje koje je proročanski bilo naviješteno, ali oni nisu vidjeli ništa jer su njihove sebične nade naznačile nešto drugo kao Njegovu zadaću. Krist je doista jednom nahranio mnoštvo ječmenim kruhovima, ali u Mojsijevo doba Izrael je bio hranjen manom četrdeset godina, te su stoga puno veće blagoslove očekivali od Mesije. Njihova nezadovoljna srca pitala su se zar Isus ne može, ako već može učiniti toliko čudesnih djela kojima su bili svjedoci, dati zdravlje, snagu i bogatstvo cjelokupnom svom narodu, osloboditi ga od njegovih ugnjetača i uzvisiti do moći i časti? Činjenica da je On tvrdio kako je poslan od Boga, a ipak nije prihvaćao da bude Izraelov kralj, bila je tajna koju nisu mogli dokučiti. Njegovo odbijanje pogrešno je protumačeno. Mnogi su zaključili da se On nije usuđivao zahtijevati svoje pravo zato što je i sâm sumnjao u božansku narav svoga poslanja. Na taj su način otvorili svoja srca nevjerstvu, i sjeme što ga je Sotona posijao donijelo je rod svoje vrste, u pogrešnom razumijevanju i otpadu. Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada(Iv 6, 24-35).

Darovatelj mane stajao je među njima. Sâm Krist je vodio drevne Izraelce kroz pustinju i svakodnevno ih hranio kruhom s Neba. Ta je hrana bila uzor pravoga kruha s neba. Životodavni Duh, proistječući iz beskonačne Božje punine, prava je mana. Isus je rekao: Jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu. Još uvijek misleći da Isus govori o zemaljskoj hrani, neki od Njegovih slušatelja uzviknuli su: Gospodine, daj nam uvijek toga kruha. Isus je tada otvoreno rekao: Ja sam kruh života. Slikoviti izraz koji je Krist upotrijebio bio je poznat Hebrejima. Mojsije, nadahnut Svetim Duhom, rekao je: Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih.A prorok Jeremija je napisao: Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao: riječi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje (Pnz 8,3; Jer 15,16).

Rabini su imali jednu poslovicu o tome da jedenje kruha, u svom duhovnom smislu, znači proučavanje zakona i izvršavanje dobrih djela; često se govorilo da će prilikom Mesijina dolaska sav Izrael biti nahranjen. Učenje proroka razjasnilo je duboku duhovnu pouku u čudu s kruhovima. Ovu pouku Krist je pokušao objasniti svojim slušateljima u sinagogi. Da su razumjeli Pisma, razumjeli bi Njegove riječi kad je kazao: Ja sam kruh života. Samo dan ranije onemoćalo i gladno mnoštvo bilo je nahranjeno kruhom koji je On dao. Kao što su od tog kruha primili tjelesnu snagu i osvježenje, tako su od Krista mogli primiti duhovnu snagu za vječni život. Tko dolazi k meni – rekao je Isus – neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

Mana, koja je padala s neba da nahrani Izraelce, bila je predslika Onoga koji je došao od Boga kako bi svijetu dao život. Isus je rekao: Ja sam kruh života… Ovo je onaj kruh što s neba silazi… Ako tko jede od ovog kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta. (Iv 6,48-51). A medu obećanjima blagoslovaBožjemu narodu u budućem životu piše: Pobjedniku ću dati skrivene mane(Otk 2,17).

Ako želimo jednoga dana biti pobjednicima u Kristovom kraljevstvu, dođimo još danas Isusu Kristu, prihvatimo ga kao svog Spasitelja i dopustimo da se svakoga dana hranimo tom nebeskom manom Njegove riječi, koja je duhovna hrana novoga čovjeka. Tako ćemo moći imati život u vječnom Božjem kraljevstvu.

Neka vas dobri Bog blagoslovi!

 

Zvonko Presečan

Kristijan Duver, mag. theo.

 

PODIJELI